Kada dvije visokopozicionirane gospođe, ne znajući da su pod nadzorom policije i tužilaštva, u telefonskim porukama o ne baš legalnim radnjama pominju inicijale A.P, kompletna opozicija u Hrvatskoj dobije povod da se već sedmicama zavitlava na račun tamošnjeg premijera Andreja Plenkovića. Međutim, kada jedini odbornik Srpske demokratske stranke u Banjaluci Aleksandar Petković – sticajem okolnosti, osoba sa istim početnim slovima imena i prezimena – napusti najstariju partiju u Republici Srpskoj, to malo ko zapazi, uključujući i v. d. predsjednika SDS-a.
U normalnim okolnostima, Milan Miličević bi sigurno imao razloga za opširniju, pa i dramatičniju reakciju povodom razlaza sa Petkovićem. Međutim, okolnosti u ovdašnjoj politici odavno su daleko od normalnih, pa je Miličević našao za shodno da procijedi tek par rečenica, fokusiranih na različito tumačenje obima ranije komunikacije sa već bivšim odbornikom. Nije sporno, načelnik opštine Teslić jeste odnedavno na čelu ove stranke, a i liderski status mu je privremen, do izborne skupštine, najvjerovatnije u maju. Ali, očito je da čovjek to tretira kao još jedan, trivijalan odlazak odbornika iz SDS-a, a predstavnici ove stranke u lokalnim parlamentima, pa i u Narodnoj skupštini RS, u rezonima najužeg vrha, gotovo uvijek su bili tretirani kao potrošna roba. Dakle, posmatrani su kroz relaksiranu matricu „jedan ode, drugi dođe“.
Ipak, kraj Petkovićevog članstva u SDS-u ima znatno veću težinu. Uopšte nije riječ o personalnim konotacijama tog gesta, pa ni o planovima ovog odbornika za budućnost. Suština je u tome da se prvi put u protekle tri decenije može govoriti o vanparlamentarnom statusu SDS-a na gradskom nivou u Banjaluci i da takva situacija predstavlja kraj jednog procesa koji, paradoksalno, tinja od osnivanja ove stranke 1990. godine.
SDS, naravno, u predratnoj BiH jeste formiran kao nacionalni pokret, ali je, sticajem okolnosti, zbog strukture osnivačkog jezgra od starta imao sarajevocentričan karakter. Na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini, kasnije nerijetko tretiranim kao „popis stanovništva“, jeste potvrdio takvu reputaciju, ali, odmah nakon ulaska u strukture vlasti, počeo je da funkcioniše u znaku nekoliko paradoksa.
Razlika u dimenzijama
S jedne strane, vrh stranke je proklamovao srpski integralizam, dakle, zalaganje za nacionalno jedinstvo, iznad svih ideoloških, ali i regionalnih razlika. S druge strane, ipak je odmah forsirana hijerahija u kojoj jezgro SDS-a, sa akterima čije su dotadašnje biografije bile vezane za Sarajevo, ima naredbodavnu poziciju, dok se od ostatka stranke, sa naglaskom na Krajinu, očekivalo da pristane na izvršilački status. Takva kontradikcija je dovela do sljedećeg apsurda.
Ubrzani tok istorijskih događaja doveo je do rata i obesmislio prvobitnu stranačku retoriku o očuvanju BiH u sastavu Jugoslavije, kompletne ili sužene. Umjesto toga, na sjednicama Narodne skupštine tek uspostavljene Republike Srpske, koju su, uz mali broj izuzetaka, činili poslanici iz SDS-a, prilično jasno je formulisano zalaganje za samostalnu državu, što je podrazumijevalo secesionistički gard prema bošnjačko-muslimanskom konceptu unitarne države od Une do Drine, odnosno od Save do Neretve.
Iako su konkretni događaji na ratištima bili u znaku nedvosmislenog sukoba centralizma i separatizma, to uopšte nije dotaklo unutrašnju strukturu SDS-a, stranke koja je nastavila da djeluje na isti način kao u vrijeme ranog pluralizma, kada je Radovan Karadžić još mogao da mirno popije kafu u „Holidej Inu“, a Momčilo Krajišnik opušteno prošeta Baščaršijom. Znači, Sarajevo šalje direktive, a Banjaluka, ali i ostali regionalni centri tek uspostavljene RS, realizuju te „smjernice“. Međutim, već se nazirao problem sa situacijom u kojoj vodeći tandem, sačinjen od psihijatra i privrednika, uz asistenciju niza profesora, ali i policajaca, ne stoluje više u Sarajevu, već u ranijoj perifernoj opštini jedinstvenog grada – Palama.
Kada je riječ o relacijama ratne prestonice RS sa Banjalukom, to je već podrazumijevalo razliku u dimenzijama, i što se tiče broja stanovnika, a i kada je u pitanju infrastruktura i logistika, neophodna za funkcionisanje Republike. Ipak, voljom vrha SDS-a i RS, bilo kakve promjene su izostale. Zbog ratnih okolnosti, iz Banjaluke i Krajine na njima se nije ni insistiralo do te mjere da se rasplamsa ozbiljan sukob regija, koji bi svakako bio fatalan u periodu oružanih sukoba. Naravno, to ne znači da je status kvo u hijerarhiji prolazio bez ikakvog negodovanja. Kada je BiH već bila ne ivici rata, banjalučki SDS je, u jednom momentu, planirao da krene u spajanje Bosanske i Kninske krajine, dajući tom poduhvatu državne konotacije. Namjera se nikako nije uklapala u rezone stranačkog vrha na Palama, pa je, uz ozbiljan napor, čitava ambicija zaustavljena u posljednji čas.
„Zmija sa gađa u glavu“
Tokom devedesetih godina, dva prilično zaboravljena momenta su ilustrativna kada se govori o nesporazumima na potezu Pale – Banjaluka. Prvi slučaj je burna reakcija tadašnjeg lidera SDS-a i RS Radovana Karadžića na par javnih istupa Predraga – Guge Lazarevića. Poznati banjalučki profesor, sada pokojni, u jeku rata je bio gotovo jedina poznata osoba u gradu koja se usuđivala da otvoreno potencira nezadovoljstvo zbog položaja Banjaluke i Krajine. Iako je od nastanka SDS-a bio blizak stranci, nikada joj nije pristupio. Ipak, bez obzira na Lazarevićevu uglavnom neupitnu reputaciju na domaćem terenu, njegove „žaoke“, realno, u to doba nisu mogle da izazovu bilo kakve potrese, ni u Republici, ni u vladajućoj, tada i gotovo jedinoj partiji u RS.
Ali, iz nekog teško dokučivog razloga, Karadžić je 1994. godine izgubio nerve i napisao kratak, ali vrlo žučan i ogorčen autorski tekst. Zanimljivo, objavljen je u beogradskom NIN-u, iako Lazarević prethodno u istom nedjeljniku nije plasirao nikakve „subverzivne sadržaje“. Vjerovatni povod da se „obračun“ desi baš na stranicama ovog časopisa jeste status intelektualca kakav je Lazarević imao, što je Karadžića moglo da motiviše da mu se obrati sa „tribine“ u matici koja je, takođe, imala predznak novina za misleće ljude. U svakom slučaju, Karadžić je tonom čiji je intenzitet bio povišen čak i na papiru prvo polemisao sa neidentifikovanim zagovornicima „krajiškog autonomaštva“, da bi u kulminaciji teksta poimenično prozvao jedino profesora Lazarevića.
Lajtmotiv obraćanja bio je Karadžićev „šok“ zbog spoznaje da u Banjaluci niz ljudi ne shvata zbog čega Pale moraju biti centar novonastale RS. Glavni argument mu je bio da se „zmija gađa u glavu“, a da bi se to učinilo sa ratnim protivnicima neophodno je biti u neposrednoj blizini njihovog „vitalnog organa“, dakle, u srpskom dijelu Sarajeva. Zanimljivo je da Karadžić nije oročio ključni položaj Pala na ratni period, već je imao u vidu dugoročniju perspektivu, ističući neminovnost takvog lociranja centra prekodrinskih Srba dok god ne bude trajno riješen status RS, što se odnosilo i na projekcije o godinama poslijeratnih nadgornjavanja sa međunarodnim i regionalnim faktorima za „zelenim stolom“.
„Strpite se još par godina“
Kako god, rat se završio, potpisan je Dejtonski sporazum, a Republika Srpska je, nakon dvije godine kakve-takve konsolidacije, dočekala 1997, koja je protekla u znaku razlaza Biljane Plavšić sa SDS-om. Na stranu rasprave o ispravnosti puta koji odabrala tadašnja predsjednica RS i njenoj kasnijoj političkoj karijeri i životnoj biografiji. Uglavnom, desilo se to da od prvobitnog vodećeg kvarteta SDS-a Karadžić – Krajišnik – Koljević – Plavšić, zbog kojeg je stranka i posmatrana kroz prizmu već pomenute sarajevocentričnosti, u prvom planu nije ostala nijedna od te četiri osobe. Plavšićeva je krenula vlastitom stazom, a Koljevićev život je tragično okončan. Iako je još godinama bila u opticaju teorija da iz „ilegale“ povlači sve konce u SDS-u, Karadžić je već bio prinuđen da se krije od Haga, a Krajišnik, formalno još neugrožen, stigao je uskoro nadomak takvog raspleta.
U ovakvim okolnostima, formalni prvi čovjek, sa snažnom sjenkom „dva K“ iznad sebe, postaje Aleksa Buha. Tu dolazimo do drugog simptomatičnog trenutka, koji se dešava kada SDS, u jeku sukoba sa Biljanom Plavšić, na Trgu Krajine u Banjaluci održava posljednji veliki miting. Posjeta je velika, masa je narogušena i još uvijek daje euforičnu podršku „staroj gardi“ u nastojanjima da se riješi „otpadnice Biljane“. Na vrhuncu ovog skupa govori profesor Buha, a prisutni pozdravljaju njegove riječi, što ga je, po svemu sudeći, dovelo do pogrešnog uvjerenja da će na svako zapažanje publika reagovati aklamacijom.
Ipak, događa se neočekivana reakcija, jer je Buha u jednom dijelu izlaganja, sa odglumljenom „šaljivom“ intonacijom, zatražio od Banjalučana da se sa svojim zahtjevima da postanu centar RS „strpe još par godina“, dok SDS konačno ne razriješi međunacionalne odnose u BiH sa Bošnjacima i Hrvatima. Takve rečenice veći dio okupljene mase dočekuje – zvižducima i ljutnjom. Buha shvata da je zašao na vrlo osjetljiv teren i brzo mijenja temu. Ali, nakon svega ostao je utisak da su simpatizeri SDS-a u Banjaluci i Krajini – tada i dalje relativno brojni i, poput suprotne strane, spremni i na fizičke obračune sa neistomišljenicima – sa političkim rivalima okupljenim oko koalicije Plavšić – Dodik – Radišić uglavnom dijelili opredjeljenje da se prestonica RS izmjesti iz Srpskog Sarajeva u grad pored Vrbasa.
Iako se to, potezima Milorada Dodika, u faktičkom smislu dogodilo već iduće godine, na papiru do danas nije bilo nikakvih promjena, pošto je voljom SDS-a na početku novog milenijuma, a kasnije Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS, u Ustavu Srpske ostao „zakovan“ član 9, prema kojem je glavni grad Republike – Sarajevo. Dakle, ni Srpsko, ni Istočno, već, bez takvih predznaka, ono predratno, ali sada, što je najbizarnije, smješteno u drugom entitetu, u Federaciji BiH. Za to vrijeme, SDS prolazi kroz unutrašnje pretumbacije, pa na jednoj zatvorenoj sjednici Predsjedništva stranke u Doboju Aleksa Buha, nakon burne rasprave sa Momčilom Krajišnikom, napušta vrh partije. Na čelo dolazi tandem dva Dragana, Kalinića kao predsjednika i Čavića kao njegovog zamjenika. Nije prošlo mnogo vremena, a Krajišnik je završio u pritvoru Haškog tribunala, dok je potraga zapadnih obavještajaca za Karadžićem poprimala takav intenzitet da su raspredanja u njegovom uticaju na SDS postajala prilično irelevantna.
Puki automatizam
Slijedi još jedna kontradikcija u bitisanju SDS-a. Nije riječ samo o apsurdu – da je stranka u vrijeme Kalinićevog predsjedavanja vodila najizrazitiju anacionalnu politiku u proteklih 30 godina, a da je u finišu te faze skoro čitava prva postava stradala u čistkama Pedija Ešdauna, iako je tadašnji „lider“ revnosno ispunjavao većinu direktiva OHR-a. Interesantno je i to da ga je naslijedio prvi i posljednji predsjednik SDS-a iz Banjaluke i Krajine, Dragan Čavić, ali ne kroz redovnu proceduru kandidovanja i biranja, već na osnovu pukog automatizma. Jer, kada je predsjednika Kalinića smijenio Ešdaun, nije bilo druge nego da „vruć krompir“ u ruke uzme zamjenik Čavić.
Vrlo brzo se suočio sa teško premostivim nevoljama. Nakon što je, kako-tako, uspio da spriječi finansijski kolaps stranke, suočene sa višemilionskim potraživanjima, diktiranim od predstavnika Zapada u BiH, Čavić je izgubio većinu u NSRS i bio prinuđen da premijerski mandat prepusti „arhineprijatelju“ Miloradu Dodiku. Prije toga je stigao da uzdrma nacionalni imidž stranke kontroverznim govorom o Srebrenici, a sve zajedno dovelo je do toga da, u završnici, bude jedini predsjednik SDS-a koji je smijenjen u atmosferi na ivici linča. Nije bilo baš previše argumenata u prilog tezi da su iza svega stajala samo politička neslaganja, odnosno da čitav „puč“ nije imao i dimenziju regionalne netrpeljivosti unutarpartijskog „istoka“ prema „zapadu“. A ta „granica“, u slučaju SDS-a, iako je 1997. već bila prilično daleko, i dalje je, u neobičnom psihološkom smislu, prolazila kroz Prnjavor, a ne Brčko.
Nakon ne pretjerano duge epizode sa Čavićem, definitivno je okončan eksperiment sa banjalučko-krajiškim liderstvom u SDS-u. Naredna tri predsjednika su bila na bezbjednoj distanci od ove „zone sumraka“ – Mladen Bosić je stigao na vrh iz Distrikta, Vukota Govedarica iz Gacka, a Mirko Šarović iz Istočnog Sarajeva. Istovremeno, među krajiškim kadrovima stranke, metastazirala je karakteristika prisutna u SDS-u banjalučke regije od osnivanja stranke. Najprecizniji naziv ovog obilježja jeste – negativna selekcija.
U ratu, gradonačelnik Banjaluke jeste bio Predrag Radić, kojeg većina posmatrača lokalnih prilika, deceniju i po nakon smrti, i dalje smatra korektnim i kompetentnim. Riječju, osobom koja je u teškom istorijskom periodu činila ono što je, maksimalno, bilo moguće, u smjeru kakvog-takvog opšteg dobra. Ali, samu stranku vodio je potpuno opskurni Radislav Vukić, do te mjere nepopularan da čak nikome nije bila bitna ni poslijeratna eventualna potraga za njim, odnosno izostanak takvog interesovanja zapadnjaka u jeku haških hapšenja.
Nakon izvjesnog diskontinuiteta u sarajevocentričnosti SDS-a, sa Čavićem, kadriranje unutar banjalučkog odbora i krajiških podružnica opet je pomjereno na istok. To je za posljedicu imalo dva fenomena.
Prvi se sastojao u tome da su predsjednici Gradskog odbora u Banjaluci bivali ljudi bez ikakve šire prepoznatljivosti u gradu. Taj proces je počeo sa famoznim Vukićem, ali, recimo, i sa Savom Ćukom, sada potpuno zaboravljenom figurom koja se, u ime SDS-a, presudne 1997. zatekla na formalno ključnoj funkciji predsjednika Skupštine grada. Ovakav tok kulminirao je sa Predragom Vulinom i Mladenom Kajkutom, čiji su lik i djelo bili nepoznanica i za većinu lokalnih glasača SDS-a u periodu njihovog predsjedavanja banjalučkim odborom.
Drugi fenomen odnosio se na izuzetke od pravila anonimnosti. U protekloj deceniji, to su, prije svega, bili Ognjen Tadić i Nenad Stevandić, donekle i Davor Šešić. Osim što su ispunjavali kriterijum prepoznatljivosti, nije im se mogao osporiti ni politički talenat, nezavisno od dileme da li su ove vještine koristili samo za lične interese. Sada je već nevažna i višegodišnja međusobna surevnjivost Tadića i Stevandića, a ključno je to da se ispostavilo da su obojica, sa stanovišta opozicione dosljednosti, bili „kvarljiva roba“, jer su, usljed nezadovoljstva zbog par unutarstranačkih raspleta, završili u suparničkom, vladajućem bloku. Ovakav „preletački“ mentalitet je bio izražen i u susjednom Prijedoru, gdje je rasulo započelo odlaskom Borislava Bojića, a dovršeno je naročito beskrupuloznim i mizernim egzibicionizmom Milana Tubina.
„Crveni bastion“
Sve te pretumbacije bile su praćene teorijama o vječnom „crvenom“ karakteru Banjaluke, zbog kojeg, navodno, u njoj nikada nije mogla da zaživi ozbiljna nacionalna opcija, makar u ruhu SDS-a. Takva teza je dovedena u pitanje Dodikovim gubitkom većinske podrške u najvećem gradu Srpske, što se potvrđuje već u par izbornih odmjeravanja. Zaboravlja se da je riječ o trendu započetom komotnom prednošću sa 10.000 glasova razlike u korist Vukote Govedarice – čovjeka iz Gacka, a ne iz Borika ili Nove varoši – nad Željkom Cvijanović, na predsjedničkim izborima 2018. Ipak, nije trebalo mnogo vremena da se rejting SDS-a u Banjaluci potpuno sunovrati, a da dominantnu ulogu na opozicionoj strani spektra preuzme PDP.
Naravno, regionalni animoziteti u SDS-u su, jednim dijelom, posljedica i raznih atavističkih netrpeljivosti između šire populacije u istočnom i zapadnom dijelu RS. Na zapadu Srpske, u Banjaluci i Krajini, prije svega, ovakav negativni naboj jeste bio raširen u doba kad je Plavšićeva uklanjala SDS iz republičke vlasti. Tada su se, nerijetko, od običnih smrtnika mogle čuti nebulozne generalizacije o Palama gdje svi, maltene, jedu zlatnim kašikama, a ne, što je bilo realno, maksimalno pet procenata privilegovanih ljudi s tom adresom. I dok je ljutnja na Istočno Sarajevo, pa i na istok RS generalno, u banjalučko-krajiškom miljeu već odavno zaboravljena tema, u istočnom dijelu Srpsku, u novom milenijumu, živne s vremena na vrijeme obrnuti naboj.
Sada je, u tim podjednako bizarnim konstrukcijama, samo plasiranim u suprotnom smjeru, svih 200.000 Banjalučana „klijentela“ koja ne zna šta će sa parama, iako postotak povlašćenih, gramzivih i korumpiranih, ne prelazi paljanski od prije 25 ljeta. Pri tome, i unutar istoka je promijenjen „odnos snaga“, pa Istočno Sarajevo uglavnom insistira na prestižu iz ratnog perioda, mada ga je populaciono prestigla Bijeljina, a ekonomski, zbog „Alumine“, Zvornik i Podrinje. Moguće i Hercegovina, zbog Elektroprivrede i turizma, mada u ovoj regiji nisu rijetki glasovi koji će sa gnušanjem odbaciti takvu mogućnost, uz ocjenu da većina prihoda od tih djelatnosti završava daleko od njihovih opština i individualnih egzistencija.
Upijajući sve te faktore, od negativne kadrovske selekcije do reflektovanja predrasuda raširenih među građanima bez stranačkih knjižica, banjalučki SDS je stigao do tačke da nema više nijednog odbornika u lokalnom parlamentu. Štaviše, formalno ima predsjednika, Milana Radovića, ali i on je, nakon što se nad njim nadvila duga ruka politički instrumentalizovane policije, pa i pravosuđa, nestao u misterioznom pravcu. Znači, stranka je stigla do takvog otužnog nivoa da će na prvim narednim izborima, na nivou Banjaluke, ostati ispod cenzusa ili će ga preskočiti tek za koji promil.
Sive eminencije
Ako se dometi SDS-a na posljednjim opštim izborima krajem 2022. godine, u nadmetanju za mandate u NSRS, posmatraju na regionalnom nivou, dakle, u koordinatama Krajine, situacija i nije toliko očajna. U IJ 3, SDS je bio trećeplasirana stranka, sa 12.531 glasom, odnosno 8,37 odsto. U IJ 2, gdje je Gradiška najveća lokalna zajednica, SDS je dobio 10.849 glasova ili 15,66 odsto i bio je na drugom mjestu. Konačno, u IJ 1, znači, u prijedorskoj oblasti, SDS je ponovo na trećoj poziciji, ali ne iza PDP-a, kao u IJ 3, već nakon bošnjačkog bloka, „Pokreta za državu“. U „jedinici“ je SDS za NSRS dobio 6.063 ili 9,50 odsto glasova.
Na nivou grada Banjaluke, glasovi za kandidate SDS-a za parlament Srpske ipak pokazuju osjetniji pad, pošto je stranka 2022. dobila 7.278 glasova ili 6,95 odsto, te završila na četvrtom mjestu, iza SNSD-a, PDP-a, ali i liste Nebojše Vukanovića. Međutim, realniju mjeru današnjeg potencijala banjalučkog SDS-a pokazuje rezultat sa lokalnih izbora 2020. godine, kada nisu mogli da se „šlepaju“ uz imena sa republičkog nivoa. Naime, tada je SDS u Banjaluci bio tek na osmom mjestu, sa samo 3.864 glasa ili 4,03 odsto.
Pošto u međuvremenu ova stranka na području Banjaluke nije napravila nijedan korak naprijed, ali jeste bar dva koraka unazad, postaje deplasirano očekivati da će se Milan Miličević, kada u maju verifikuje sopstveni predsjednički položaj, pojaviti kao Bog zna kakav spasilac banjalučke, pa i krajiške strukture SDS-a. Jer, stranačka organizacija na ovom prostoru sve više liči na obično zgarište, a jedini smisleni alat u takvim situacijama jeste – metla. Ironijom sudbine, iako je Miličević Teslićanin zeničkog porijekla, i njega prate procjene da će biti lider ograničenih ovlašćenja, sa „sivim eminencijama“ iz sarajevsko-romanijske regije, od Darka Babalja do naprasno „rehabilitovanog“ Momčila Mandića.
Dakle, u BiH, od 1990. do 2023. sve se okrenulo naglavačke. U kompletnom društvu skoro ništa više nije isto. Jedino je okamenjen SDS, vječno „sarajevocentričan“ i sklon potcjenjivanju i marginalizaciji Krajine. Naravno, sve sredine u Srpskoj, od Banjaluke pa nadalje, imaju skromne parametre, ako se smjeste u šire kontekste od BiH. Ipak, malo kome u Srbiji pada na pamet da vodi politiku na republičkom nivou iz Kragujevca, a ne Beograda. Ili da u Crnoj Gori to čini iz Nikšića, a ne iz Podgorice. Nije registrovana ni ambicija da se u Makedoniji preokret u Skoplju osmišljava u Ohridu, niti da se Slovenija redizajnira u Mariboru, a ne u Ljubljani, bez ikakvog potcjenjivanja svih pobrojanih alternativa. Kako god, Miličević je, čak i u situaciji da razmotri ovakvu argumentaciju, beznadežno zakasnio sa bilo kakvim „prodorom“ stranke koju će uskoro zvanično preuzeti u dijelu RS zapadno od njegovog Teslića.
Za to vrijeme, ključni akteri trajnog pakovanja SDS-a u vremenski „zamrzivač“ i dalje će istrajavati na uvjerenju da dočekuju „srećnu novu 1990“. U kojoj, je li, Sarajevo i dalje živi od ne tako davne slave olimpijskog grada, Top lista nadrealista zasmijava mase od Vardara do Triglava, Radovan i Alija tek vijećaju šta im je činiti, a Banjaluka i ostali „statisti sa periferije“ strpljivo čekaju glasnike sa vijestima. Dobrim ili lošim, svejedno, jer ni na jedne ne mogu uticati.
