Hercegovac Ilija Mastilović – kumovao četrdeset puta!

Iliju sam znala iz viđenja. Tu, iz Vinograda, iz komšiluka. Od malih nogu. Međutim, bolje smo se upoznali prije pet godina. Nas tri smo upisale četvrtu godinu i dobile novu cimerku Anju. Ona nas je povezala sa Ilijom jer je on u to vrijeme radio u Nikšiću i svojim automobilom putovao na posao. Naslućujete. Odmah smo se ušlihtale da putujemo sa njim. Jer studentu je studen džep. Vječno fali para. Nikad nije htio uzeti novac za benzin, a poslije izvjesnog vremena smo i mi prestale da mu nudimo da platimo. Jednom prilikom je moja mama kupila čokolade za njegove kćeri, a on me je tako naružio da mi obraz nije valjao pet para. Naružio i pokazao ljudskost.

ilija_mastilovic_1

Ovih dana opet je prste umiješala Anja. Bile smo u šetnji. Pretresale teme i ja joj ispričala kako pišem priču o momku koji je deset puta bio kum. Ona se nasmijala i rekla: „Avetinjo jedna, a Ilija četeres’ puta!“. Ja sam doživjela šok, zaprepastila se i odmah pozvala Iliju na kavu.

Jovana, Anđela, Teodora i Ivona
Jovana, Anđela, Teodora i Ivona

Ilija Mastilović, grlat i duhovit. Vrijedan i pošten. Domaćin. Prototip pravog Hercegovca. I po ocu i po majci Gačanin, ali opet Trebinjac. Rano je ostao bez oca, sa četiri godine. Ovdje je odrastao sa majkom Desom, školovao se, oženio se Rankom i dobio četiri divne kćeri. Tatin ponos: Jovana, Anđela, Teodora i Ivona. Od Nove godine konačno je opet zaposlen, u građevinskoj firmi, poslije osam dugih godina bez posla.

U startu me ispravio: „Nije četrdeset nego trideset osam, ali piši četrdeset jer sam prihvatio i dva ženina kumstva.“ Grohotom se nasmijao i skromno počeo da priča kao da je to nešto najnormalnije danas. Trideset osam kumstava (što vjenčanih, što krštenih) za trideset devet godina života je stvarno podatak vrijedan pažnje, ali Ilija to ne smatra neobičnim. Kao ni podatak da je do sada prisustvovao na sto dvanaest svadbi familije, kumova i vrlo bliskih prijatelja.

Na jednoj od svadbi: Ilija sa suprugom Rankom
Na jednoj od svadbi: Ilija sa suprugom Rankom

Kaže da je njegova porodica, sa mamine strane, generacijama vrlo bliska crkvi. Baka, ujak, dvije tetke, rodice, … su provodile ili i danas provode život u manastirima Ostrog, Ždrebaonik te Ćelija Piperska. Upravo je sve počelo u manastiru Ostrog, slava mu i milost, 1991. godine. Tada je imao 16 godina. Njegov pokojni ujak Lazar Adžić je bio iguman u pomenutom manastiru i on bi u slobodno vrijeme odlazio tamo da ga posjeti i da pomogne monasima. Jednom prilikom je sasvim slučajno sreo svog drugara sa sela. On je bio u posjeti manastiru sa suprugom i troje djece te šurinom ženom i njenim sinom. Drug mu je davno obećao da će ga zvati za kuma i, kad su se tu neplanirano sreli, Ilija ga je pitao: „Jesi li se krstio?“, a drug mu je rekao: „Nisam, ali hoću!“ Ilija se ponudio da mu pozove oca Simeona (pokojni monah Simeon Dobrićevski, prim. autorke) i pitao ga gdje mu je kum. Drug mu je rekao: „Pa ti ćeš mi biti kum!“ Rečeno – učinjeno. Žena i dječak koji su bili sa drugom i njegovom porodicom su se nećkali. Bi li se krstili ili ne. Žena je htjela da krsti sina. Nije se dogovorila sa mužem pa je poslije deset minuta odustala da ne radi to bez njegovog znanja. Danas je ta žena Ilijina punica, a taj dječak njegov šura. Dok on to meni priča, ja zabezeknuto gledam u njega i konstatujem da u životu ništa nije slučajno. Ilija, šeret i šaljivdžija, šali se na svoj račun i kaže: „Eto, da sam tog dana krstio današnju punicu i šuru, možda bih sad bio neoženjen!“

Kumstva su se ređala. Iz dana u dan, iz godine u godinu. Pet-šest puta je bio zamoljen od strane ujaka, u manastiru Ostrog, da kumuje, a ostali su ga zvali svojom voljom. Ujak nikad nije htio da mu kaže kome kumuje. Samo bi ga pitao: „Hoćeš li?“ Učinio je to svaki put čista srca. Poštuje podjednako svakog kuma i kumovsku kuću. Danas smatra da je ujak taj koji je u njemu vidio ljudskost i predodredio ga za ovu divnu ulogu. Od tih kumova ima par s kojima nije u kontaktu i to mu je baš žao. Zapravo, žao mu je što su ga zvali za kuma „reda radi“. Njegova dobroćudna duša i tu nalazi opravdanje za njih: „Bože moj, možda nisu osjetili bliskost!“

Ne pamti ništa neobično sa vjenčanja sem zgranutih pogleda sveštenika i stalnih pitanja: „Opet ti kum?“, „Dokle više!“ Kaže da bi mnogo puta više bio kum da ne postoji pravilo da ne možeš biti kršteni kum bračnim partnerima. Šali se pa kaže da je u takvim slučajevima radije birao ženi i djeci da bude kum, a muža molio da nađe drugog kuma.

Vjenčani kum
Vjenčani kum
Kršteni kum
Kršteni kum

Ilija cijeni kumstvo iznad svega. Kad se on ženio, za kuma je izabrao momka iz porodice Elez. Jer porodice Elez i Mastilović imaju kumstvo staro tri stotine godina. Ne želi da se to prekine. Već da se obnavlja i prenosi s koljena na koljeno kao do sada. Kad je krstio Ivonu, najmlađu kćer, učinio je to iznenada. Za kuma je izabrao čovjeka koji je taj dan bio s njima u društvu, a za koga je procijenio da je ljudina. Eto, time je i on iznenadio nekoga.

Na moju izjavu da kum nije dugme, on je potvrdnuo klimnuo glavom i stavio do znanja da se kumovanjem preuzima odgovornost. Nastaviti lijepo druženje, obilaziti se, pomagati, ispratiti krsne slave, praznike, rođendane. Ipak, ne vodi se izrekom „a od kuma televizor“ nego koliko se može. Takva su vremena. Mada me je oduševio pričom da se za kumstvo uvijek nađe. I dugi niz godina dok su i on i supruga bili nezaposleni, iskreno su se radovali svakom novom slavlju. Za krsnu slavu, Mratinjdan, imaju 120 gostiju. S osmijehom na licu mi priča kako ne postoji krsna slava u našem narodu, a da on nema na prosječno devet mjesta da ide. Uskoro će morati da probija zidove u kući jer i kćeri rastu. Ako nastave tatinim stopama, Ilijine kćerke će vrlo brzo povećati broj kumova. Poznajući djevojčice, znam da hoće jer su već sad odlične učenice, košarkašice, folklorašice.

Ilija je jednom odbio kumstvo. Tačnije, ujaka. Ne iz razloga što ne poštuje onu narodnu da se kumstvo ne odbija nego zato što je taj dan već obavio dva krštenja. Ujak ga je pitao da li je dobro razmislio, a on je rekao da jeste. Često razmišlja o tom momentu i priznaje da se pomalo kaje.

Za kraj mi priča da mu se desilo da ga za kuma zovne djevojka koja mu je u tom mladalačkom periodu bila zanimljiva i simpatična. Taman kad je on možda i razmišljao u drugom pravcu, ona ga je iznenadila pozivom za kumstvo. Nije odbio. I dok se smijemo zajedno, Ilija napominje da već u najavi ima novo vjenčanje i novo kumstvo. Čeka datum i kaže: „Neko gore sve vidi! To mi je važno!“

Poslije razgovora se obično zapitam kakav je čovjek moj sagovornik. Ovaj put sam sto posto sigurna. Ilija Mastilović je rijetko dobar čovjek. Za ponos svojoj porodici, prijateljima i kumovima.

Autor

Jelena P. Kovačević

Diplomirala geografiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Od novembra 2013. godine blogerka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora