Cicvara babe Milosave

Bilećo, ponovilo ti se! Ja ti poželjeh i ostvari ti se. Naružih te, a ti se popravi. Prošli put sam bila vrlo direktna, za tvoje dobro. Ne kajem se. Nisam mislila ništa loše. Pisala sam iz srca. Onako kako sam te doživjela. Zato mi je drago što si me shvatila na pravi način. Izvini što te ne persiram. Jer, sad smo, Bilećo, ti i ja nekako svoji.

Cicvara (Foto: Moja Hercegovina)
Cicvara (Foto: Moja Hercegovina)

Sajam „Bilećkih proizvoda i stvaralaštva“ je postao tradicija. U to  više ne treba sumnjati. Univerzalna sportska dvorana uređena da ne povjeruješ. Bezbroj štandova, izlagača, privrednika, novinara, onih koje smatramo i bitnim i nebitnim, onih koji u jednom cugu pregledaju sve i onih koji vam dođu na štand 17 puta. Sve dok ima zaliha medenjaka. Pobijedila je sijeda gospođa kratke kose s naočarima.

Za početak da se izvinim. Javno. U svoj trci i frci svog života potpuno sam zaboravila na prijavu. Zakasnila sam. Više dana. Tu se pokazuje veličina, razumijevanje i iskustvo čovjeka koga sam indirektno „prozvala“ u prošlogodišnjem tekstu. Obično ne pišem imena, ali ovaj put hoću. Jer kad hvalim, činim to na sva zvona. Novica Dutina. Bilećanin, inženjer starog kova, ovaj put mi je objasnio da se sve možemo ljudski dogovoriti. U nekoliko telefonskih razgovora sam shvatila da mladi naraštaji ako budu željeli, imaju od koga učiti i naučiti. Dakle, hvala! Primijetih da svi Bilećani, poslije prošlogodišnjeg teksta, misle da sam teško zakeralo i ustuknu kad se upoznajemo. Samo sam iskrena. Ništa više.

Iz priloženog se dalo primijetiti da je organizacioni tim ovogodišnjeg sajma bio brojniji, ali ja postavljam pitanje – da li su svi potegli podjednako? Da se razumijemo, sajam je odlično zamišljen i odlično organizovan. Od itisona, preko štandova do momaka koji su bili zaduženi za pomoć svima nama. Sve na svom mjestu. Čak su i nagrade za najljepše štandove podijeljene pravično. Primijetila sam i jako puno truda na prezentaciji sajma u regionu. Odlično. Očigledno je cilj bio privući poslovne partnere, ali nije postignut. Proizvođačima su bitni mali i veliki privrednici, poslovni partneri, ljudi zainteresovani za bilo koju vrstu saradnje na obostranu korist. Jer, na sajmu sklapamo poslove. Ove godine je to izostalo.

Napravila sam još jedan propust ove godine. Nisam bila na otvaranju. Morala sam da radim. Nisam stigla da ispratim Cicvarijadu. Prvo sam se ljutila što je stavljena prvi, a ne drugi dan, a onda sam shvatila da je ne bih namjerno posjetila. Razoružali ste me organizovanjem iste. Ideja je fantastična. To je naša tradicija koju moramo čuvati i njegovati, ali meni zaiskri suza u oku na pomen iste. Odmah se sjetim moje Milosave, moje babe. Nije ona bila moderna baka nego prava hercegovačka baba. Milosava Komnenić iz bilećkih Miruša je za mene bila i ostala oličenje lijepe žene i fizički i duhovno. Visoka i vitka, prava kao svijeća, bez ijedne bore, sa kosom začešljanom u pletenicu i zakačenom sa dva češljića kakve niko više ne nosi. Preko je, naravno, marama, jer sramota je ići gologlav. Bez podignutog glasa je čuvala šestoro unučadi, dočekala i pričekala i znanog i neznanog. Žena koju život nije mazio, koja je preživjela velike porodične nesreće, ali je bila vedrog duha i širokih vidika. Jedna od malobrojnih hercegovačkih baba tog vremena koja je obožavala da putuje od omiljene joj banje Igalo do Bukurešta. Žena koja je bila majstor za cicvaru. Za Božić je kuvala naveliko, jer su sve oči bile uprte u lonac, a nas je u kući mašala. Nije trebalo pitati je li se oglednula u njoj jer se unaprijed znalo da jeste. Jeli smo je isključivo s medom. Čula sam da je pobjednička cicvara zasluženo najbolja, ali baba je umrla 1999. godine, a ja od tada nisam probala nijednu. Jer neke ukuse i mirise želim zapamtiti za sva vremena.

Pošto je na sajmu bilo najviše štandova sa pčelinjim proizvodima, predlažem da sljedeće godine žiri ocijeni najbolje medenjake. Čisto da se sajam obogati još jednim sadržajem, a mi da imamo motiv više da budemo još bolji.

Sajam sam iskoristila da detaljnije upoznam Bileću. Volim da prošetam sama. Snimim stanje, osjetim duh grada, čujem glas naroda, anegdote, legende, istoriju, parkove, fasade, … prosto da prošnjuvam. Ta moja luda navika me uvijek iznenadi. Ovaj put sam iznenađena cijenama u Bileći. Sve vrijeme od sajma pričam prijateljima i poznanicima da je topli sendvič jednu marku. Burek jednu marku. U Trebinju ima deset godina ništa ne možete pojesti za jednu marku. Restoran „Jezero“ sa fascinantnom lokacijom, pogledom i smislom za uređenje prostora me oduševio. Ako Hercegnovljani i Dubrovčani dolaze da jedu u Trebinju, zašto Trebinjci ne bi išli u Bileću?

I dok ovo pišem, pričam sa drugaricom iz Moskve, a ona kaže: „Imala sam momka iz Bileće i svi su mi pjevali Nikakva me sila neće odvojiti od Bileće, pa tako i tebe od sajma!“

Tačno! Vidimo se 2016. godine!

Autor

Jelena P. Kovačević

Diplomirala geografiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Od novembra 2013. godine blogerka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora