U Novom Sadu je 1. novembra prošle godine urušavanje betonske nadstrešnice na Željezničkoj stanici odnijelo šesnaest života, 15 istog dana, jedan naknadno. Nesreća u kojoj su stradali putnici, slučajni prolaznici i djeca, potresla je cijeli region.
Srbija je danima bila u znaku žalosti, građani su palili svijeće i odavali počast nastradalima, a javnost je tražila odgovornost za propuste koji su doveli do tragedije. Traže i danas, više od 10 mjeseci kasnije.
U Banjaluci, međutim, takav pijetet nije zabilježen. Nije bilo javnog okupljanja podržanog od strane institucija, nije bilo paljenja svijeća. Najveći grad Republike Srpske, iako neposredno povezan sa Novim Sadom kulturno, geografski i porodično, ostao je nijem pred jednom od najvećih nesreća u regionu posljednjih decenija. Svoj glas su digli samo studenti, i mani broj građana, koji su se u par navrata okupili u kampusu.
Sinoć, ispred Palate predsjednika, svijeće su ipak gorjele – ali ne za šesnaest Novosađana. Gorjele su za ubijenog Amerikanca Čarlija Kirka, čovjeka za koga su mnogi u Banjaluci prvi put čuli tek kada je objavljena vijest o njegovoj smrti. Događaj je dobio institucionalnu pažnju i snažnu medijsku vidljivost, što je otvorilo pitanje kriterijuma: zašto se pijetet iskazuje u jednom slučaju, a izostaje u drugom?
Ovaj kontrast jasno govori da u Banjaluci svijeće nisu postale samo simbol saosjećanja, već i poruka koja se bira prema političkim ili simboličkim okolnostima. Nije sporno da svaki izgubljeni život zaslužuje poštovanje. Ali sporno je kada se solidarnost mjeri dvostrukim aršinima – kada šesnaest žrtava iz susjednog grada ostane bez javnog pomena, dok za nepoznatog stranca postoji volja i organizacija.
U tome leži najteže pitanje: da li se u Banjaluci svijeće pale zbog ljudi ili zbog poruka koje njihova imena nose?
