Ustav Bosne i Hercegovine koji je prije 30 godina došao u paketu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom, čija je glavna uloga bila da zaustavi rat, do danas nije doživio ozbiljniju reformu zbog čega se pretvorio u jednog od glavnih kočničara demokratskog razvoja i uzroka kršenja brojnih ljudskih prava.
Ovo smatraju predstavnici više od 30 organizacija okupljenih oko Inicijative za ustavne promjene, koja se bori za usvajanje izmjena koje bi u njegov sadržaj uključile najmanje 20 ljudskih prava koja nedostaju.
Prema riječima Željke Umićević iz Helsinškog paramenta građana Banja Luka koji je dio ove inicijative, građani i građanke BiH oskudijevaju u ispunjavanju elementarnih ljudskih prava, zbog čega su žrtve jednog neharmonizovanog i nazadnog sistema, odavno spremnog za reviziju i promjenu.
“Kada govorimo o Ustavu BiH, ljudi uglavnom misle na etničke probleme o kojima se mnogo priča. Međutim, problemi su daleko dublji i mnogi građani i građanke svakodnevno se suočavaju sa kršenjem elementarnih prava baš zbog toga što ih Ustav BiH nikada nije propisao. Na primjer, nemaju svi jednak pristup zdravstvenoj, socijalnoj i porodičnoj zaštiti. Ne postoji definicija ravnopravnosti žena i muškaraca. Ustav nije napisan rodno senzitivnim jezikom. Ne postoji zabrana nasilja na osnovu pola i roda, slobodno odlučivanje o reproduktivnom zdravlju, planiranju porodice i brojna druga prava koja bi ustav jedne demokratske zemlje morao da sadrži”, kaže Umičević.
Tekst Ustava BiH, koji je usvojen u okviru mirovnog dokumenta, smatraju predstavnici inicijative, ali je vremenom zastario i postao teret, zbog čega je došlo vrijeme za njegove izmjene. Niko tada nije mislio o ovim pravima, kaže ona, a u protekle tri decenije pričalo se samo o etničkim diskriminacijama, ne dopuštajući da se ostala, veoma bitna prava, spominju.
U kampanji tokom ovog mjeseca, ukazali su građanima i građankama na nedostatke i potrebu za promjenom u čemu ih je podržala i institucija Ombudsmena BiH koja je u Parlamentarnu skupštinu BiH uputila dvije preporuke po pitanju diskriminacije žena i rodno senzitivnog jezika, kao i nedostatak odredbe o ravnopravnosti polova.
“Mi tražimo da se inkorporira dvadesetak ljudskih prava koja nedostaju da bi se unaprijedio život ovdje. U pitanju je zabrana nasilja na osnovu pola i roda, što uključuje sve oblike rodno zasnovanog nasilja, porodičnog, seksualnog, nasilja na radnom mjestu. Potrebno je da se u Ustav uključi i ravnopravnost supružnika prilikom sklapanja braka i njegovog trajanja, uključujući i jednaka prava u odlučivanju, raspodjeli imovine, slobodnom odlučivanju o reproduktivnom zdravlju, zatim jednak pristup informacijama i pravo na izbor u vezi rađanja, abortusa i planiranja porodice, što trenutno nije zagarantovano niti definisano”, kaže Umićević.
Ako bi se ostvarili uslovi da se pristupi promjenama Ustava, dodaje naša sagovornica, jedna od najvažnijih stavki bila bi upravo ta koja se odnosi na ljudska prava i to tako da bi se adekvatno odgovorilo savremenom trenutku i omogućilo sprovođenje demokratskih kvaliteta.
“Na primjer, u BiH prema Ustavu nemamo pravo na jedinstvenu socijalnu, zdravstvenu i porodičnu zaštitu, takoreći nemamo pravo na zdravlje. U praksi to znači da, pošto nemamo harmonizovan sistem, postoje različita rješenja. Na primjer, razlikuju se porodiljske naknade od kantona do kantona i entiteta. Razlikuju se cijene lijekova, uslovi za vještačku oplodnju, dječji dodaci. Stvorili smo haotičan sistem i pristup praksama u ostvarivanju elementarnih ljudskih prava. Tu je i abortus. U nekim kantonima ga uopšte ne rade iako žene imaju pravo na to, zato što se doktori pozivaju na prigovor savjesti. Tako je, na primjer u Livanjskom kantonu, u Novom Travniku i drugim mjestima. Čak i cijene se razlikuju u različitim lokalnim zajednicama. Negdje se plaća, a negdje ne, neko naplaćuje samo anesteziju, a ako žena nema novca, mora to da uradi bez nje. Primjeri su strašni”, objašnjava Umićević.
Da je vrijeme za promjenu slažu se i građani, pokazalo je i njihovo nedavno istraživanje koje je pokazalo da polovina građana BiH smatra da je potrebno mijenjati postojeći ustav, a oko četvrtine smatra da čak treba pisati i novi. Interesantno je da ikao je većina ispitanika bila muškog pola, više od trećine smatra da je potrebno uključiti rodno senzitivni jezik, što se smatra velikim napredovanjem u BiH.
U ovom istraživanju navodi se i da Ustav BiH „pati“ od odsustva demokratskog legitimiteta s obzirom na to da je donesen kao dio mirovnog ugovora u Dejtonu, tj. izrađen je i usvojen bez učešća građana i građanki BiH. U ovom trenutku nije predviđena mogućnost pokretanja inicijative pojedinaca (građana i građanki) za izmjene i dopune Ustava.
“U praksi to znači da prijedlozi za izmjenu Ustava ne mogu doći direktno od građana i građanki. Slično tome, nisu čak predviđena niti pitanja o kojima bi građani i građanke BiH mogli direktno da izraze mišljenje. Uvrštavanjem principa direktne demokratije u ustavni tekst otvorila bi se mogućnost da građani i građanke BiH izraze potrebe i htijenja u odnosu na najviši političko-pravni akt države u kojoj žive. Ustav je samo vrlo slaba ovlašćenja dodijelio državi BiH, a većinu ostavio entitetima. Na nivou države uvedeni su aranžmani podjele ovlašćenja, i tako se sprečava donošenje odluka protiv volje predstavnika/ce bilo kojeg konstitutivnog naroda. Sadašnji Ustav stavlja kolektivna prava konstitutivnih naroda ispred pojedinačnih građanskih prava”, navodi se u ovom istraživanju.
Ombudsmen BiH Jasminka Džumhur kaže da je jedan od osnovnih nedostataka taj što u mirovnom sporazumu nije definisan period važenja Ustava i do kada treba usvojiti novi iza kojeg će stajati volja građana i koji je odraz njihovih suvereniteta. Kroz implementaciju ljudskih prava, govori, možemo vidjeti nedostatke.
“Počevši od priznavanja kolektivnih prava već u preambuli, koja su u našem Ustavu u sukobu sa individualnim pravima kojim se u savremenom svijetu daje prednost u skladu sa međunarodnim standardima. Otvaraju se tu pitanja i drugih kolektiviteta, jer šta je sa onim po osnovu pola, o manjinama i drugim. Međunarodni standard definišu ljudska prava u njihovom minimumu, a države daju mogućnosti da se ona povećaju. Nažalost, kod nas nije tako, jer mi imamo problem i sa primjenom minimuma”, objašnjava Džumhur i dodaje da je Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava BiH priznao 2021. godine diskriminaciju po osnovu teritorijalnog principa, posebno u oblasti zdravstva, socijalnim pravima, obrazovanju i drugom, te preporučio da se usvoje mjere i izmjene.
Navodeći primjere kršenja elementarnih ljudskih prava, Džumhur ilustruje situaciju primjerom porodilje koja živi na teritoriji RS a radi u FBiH neće imati mogućnost za naknadu za porodiljsko odsustvo, zato što FBiH se to pravo ostvaruje prema prebivalištu, a u RS prema sjedištu poslodavca. Takvih primjera ima, a niko ne zahtijeva da se ovaj problem riješi, iako je to posao Ministarstva civilnih poslova BiH. Primjera kršenja ljudskih prava iz zdravstva ima mnogo.
“Sporost aparata, pozivanje na nenadležnost zaista se reflektuje, i u takvom jednom haotičnom sistemu, ako se ovo može uopšte nazvati sistem, imamo pitanje položaja ugroženih kategorija, gdje se žene dominantno smatraju ugroženi, taj odnos nasljedinih odnosa, koliko god ne željeli da kažemo nisu više prisutni, možemo vidjeti diskriminaciju i neravnomjeran raspored”, kaže Džumhur.
Pitanje implementacije i poštovanja ljudskih prava uvijek se svodi na nedostatak političke volje, a uvijek trpe izložene kategorije koje sklone isključenju koje se dešava kada se radi o manjinama.
“Istovremeno, brzopleto donosimo zakone i to bez adekvatne analize, bez kritičkog pristupa, adekvatne javne rasprave. I uvijek imamo problem sa implementacijom ma šta da smo usvojili ili ratifikovali. Nidje nije idealna situacija, ni u Evropskoj uniji, ali mi ne možemo biti zadovoljni time i moramo da gradimo sopstveni identitet i unaprijedimo svoj život ovdje”, kaže Džumhur.
