Umro Gloga!
To je bilo prvo što sam čuo u petak, oko podneva, ušavši u stan. Kao da mozak nije htio da prihvati tu informaciju, upitah brata:
Ko?
Gloga!
U momentu sam zanijemio, ukočio se, mislima mi brzinom svjetlosti prođoše scene iz filmova u kojima je Glogovac redom briljirao, prođoše mi njegove riječi iz kojih je izlazila nepatvorena emocija i onaj osjećaj kao kad izgubiš nekog jako bliskog…
Kada sam u medijima pročitao da je bolestan i da je išao u Njemačku na liječenje, ali da je vraćen, pomislio sam ako Švabe ne mogu da mu pomognu, jebi ga… Već tada sam se na neki način počeo opraštati od njega… Nažalost, bio sam u pravu…
Tri puta sam vidio Glogu!
Dva puta na javi, a jednom u snu!
Proljeće 2000. ili 2001. ne mogu sa sigurnošću reći. Priđe mi jedan čovjek kojem nisam baš mnogo vjerovao, ali sam ga poznavao i reče mi:
Igi, ajde da upoznaš Glogu, eno ga sjedi u bašti.
I stvarno bi tako, dođoh do bašte jednog lokala u Starom gradu, Gloga sjedi i igra tavlu. Sjećam se, bio sam u crnoj majici kratkih rukava po kojoj je brat varikinom išarao naprijed znak anarhije a pozadi Sex pistols, NOFX, Dead Kennedys, The Clash i ostale pank bendove. Nakon standardnog upoznavanja, zadubljen u partiju tavle, ugledao je anarhiju na majici i kratko prokomentarisao:
Anarhija je najbolja i najgora stvar, zavisi kako joj priđeš.
Osmjelih se pa onako mladalački, zanesenjački rekoh:
Ja to nekako gledam po Bakunjinu, strijemim tome da budem idealan čovjek koliko je moguće jer…
Gloga se nadoveza:
Jer anarhija je idealna za idealne ljude, tako je…
Ostao je duboko koncentrisan na tavlu i protivnika, a ja sam stajao još malo i gledao u, tada za mene još uvijek nepoznatu tablu, te otišao srećan u ubjeđenju da je Glogovac jedan od nas – anarhista! Dugo poslije sam u nekim imtervjuima, sa velikim oduševljenjem čitao i slušao kako Glogovac priča o prosvećenom anarhizmu kao ideologiji kojoj teži.
Bio je veliki, neprevaziđen, kupio me još u prvom bioskopskom filmu, ostvarenju ”Vukovar, jedna priča”, Bore Draškovića, igrajući bosanskog zajebanta, vojnika JNA, Fadila, koji tragično gine. Njegova prva glavna uloga, uloga Bogdana Bilogorca u filmskoj adaptaciji romana Slobodana Selenića ”Ubistvo s predumišljajem”, debi ostvarenja Gorčina Stojanovića, donijela je i jednu novu riječ koju još uvijek rado koristim. Pofezna! Zbog njega i danas nerijetko prženice nazovem pofezne, a pogotovo kad su dobro masne. Zbog njega kad god neko pomene Duleta Savića, ne pomislim prvo na Duleta već na Nebojšu, pa tek onda na Duleta, tako će sigurno biti dok sam živ. Duleeeee Savić!
Drugi put sam vidio Glogovca za vrijeme snimanja filma ”Krugovi”, Srdana Golubovića. Sjedio sam na kafi, opet u Starom gradu, a on je za stolom do, sa Borisom Isakovićem, probavao neka vina. Sjetih se tada već pomenutog filma ”Vukovar, jedna priča”, u kojem mu je partner takođe bio Boris Isaković i pomislio kako vrijeme leti, oni već u srednjim godinama a ja stariji nego oni kad su snimali taj film…
Tri puta sam vidio Glogu!
Kao Balašević Tita, samo što je Glogovac igrao Dražu…
I Gloga jeste bio za mene Tito, Bog, uzor, ma sve…
Još jednom sam vidio Glogu, u snu!
Prije desetak godina imao sam seriju čudnih snova, noćima bih se vraćao u prošlost i kao mijenjao, popravljao događaje iz prošlosti, pa sam tako bio u rodnom mjestu jednog prijatelja koji je izgubio oca u ratu. Dolazim u njihovu kuću, majci u naručju on, beba i ja kao govorim njima da se sklone na vrijeme, da će biti rata… U jednom od tih snova vraćao sam se i u Sarajevo, pred sam početak rata, u kuhinji zatekao tatu, mamu, brata i malog sebe, i kao opet neke opomene, biće rata, oprez… Bilo je tu i manje stresnih snova, pa sam dolazio u Trebinje da se poigram sa drugarima koje u tom uzrastu nisam još ni poznavao, a u jedan je, ničim izazvan došao i Glogovac.
Nađem se na setu snimanja filma ”Dom za vješanje” Emira Kusturice, i obilazim ja set, javljam se Davoru Dujmoviću, Bori Todoroviću, a u jednom uglu učini mi se da vidim Glogovca. Da, bio je to on. U nekoj poderanoj odori, zamišljen, vidno neraspoložen.
Šta je Gloga? Šta se desilo?
Ma, ne pitaj me ništa, dao mi je Kusta neku manju ulogu, ali reče mi maloprije da će izbaciti te scene, da sam izbačen iz filma. Jebi ga, nikad od mene glumca.
Hej, pa ti nisi glumac, ti si glumčina, znam ja, pa igraćeš u sjajnim filmovima, razbijaš Gloga!
Ma daj, kako ti to znaš?
Nije važno, ali sad si u Hadersfildu rasturio!
I tu je negdje završio taj moj susret sa Glogom u snu. To je bio jedini san iz ciklusa snova ”Kako sam mijenjao prošlost/ispravljao krivu Drinu”, koji nije imao potporu u realnim događajima, Jasno je da Glogovac nikad nije bio učesnik filma ”Dom za vješanje” iako se Glogovac u tom periodu već predstavio široj publici, malom ulogom Bobinog druga u seriji ”Bolji život”. Ipak, jedan Glogin ”klasić”, Sergej Trifunović, mnogo godina kasnije doživio je da bude ”isječen” iz jednog Kustinog filma, u pitanju je Kusturičino posljednje ostvarenje, ”Na mliječnom putu”.
Tri puta sam vidio Glogu!
Nisam nikad imao tu čast da ga gledam u pozorištu, a ostaje žal što sam jednom prilikom zamalo pogledao predstavu ”Šine”. U Beogradu sam se našao dan poslije igranja te predstave u Nebojšinom matičnom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Koliko sam želio da pogledam tu predstavu… Pomno sam pratio ”TV teatar” na Radio televiziji Srbije i nikako da puste ”Šine”. Gledao sam neke Nebojšine predstave, nekad i inserte, ali nikad uživo… Šteta…
Glogovac je jedan od rijetkih, ako ne i jedini koji je sa apsolutnom posvećenošću mogao igrati Hamleta i Bledog Globičića Prokopnika, vlasnika farme kamiondžija u brutalnoj zajebanciji crnogorskih pajtonovaca The books of knjige – Slučajevi pravde. Sa kakvim sam ushićenjem gledao ”Ustav Republike Hrvatske”, fenomenalan film Rajka Grlića.
Kako igra Glogovac ljudi, šta je ovo?! Care! Kralju! Bože!
Nakon toga sam danima ulicama startovao ljude i kao mantru izgovarao:
Ljudi, kako Gloga igra u Ustavu! Gledajte obavezno! Car! Kralj! Genije!
Džaba! Ne mogu se odati utisku da je Glogovac tek trebao da zacementira svoj status najvećeg ikada. Ali džaba! On je za mene svakako najveći ikada, kada su naši prostori u pitanju.
Zato, Bože, ako te ima, ostavi nam nekog glumca, ti svakako imaš ”paklenu” podjelu!
A mi?!
Zbogom ljudino i glumčino!
Mali sa majicom anarhije
Igor Svrdlin
