Trebinje: Djeca žrtve seksualnog nasilja, Centar za socijalni rad ćuti

TREBINJE – Slučajevi seksualnog nasilja nad djecom u Trebinju najčešće ostaju iza zatvorenih vrata. Lokalnom Centru za socijalni rad samo u posljednih pola godine prijavljena su najmanje dva, ali iz ove ustanove kategorično su odbili bilo kakav razgovor na ovu temu uz tvrdnju da nikada nisu dobili prijavu za seksualno nasilje nad djecom. U trebinjskom Centru javne bezbjednosti nije registrovana nijedna ovakva prijava. U međuvremenu, djeca ostaju na dohvat ruke svojim zlostavljačima.

Ana Radišić radi kao psiholog u dvije trebinjske osnovne škole, u kojima su se samo u posljednjih pola godine, kaže, susreli sa dva slučaja seksualnog nasilja nad djecom.[mhc_antrfile naslov=”Šta je seksualno nasilje?”]

Seksualno nasilje označavamo kao vid eksploatacije djeteta u cilju seksualnog zadovoljenja i uživanja odrasle osobe. Prema kriminološkoj definiciji, pod seksualnim zlostavljanjem podrazumijevamo uključivanje zavisnog, razvojno nezrelog djeteta ili adolescenta u seksualne aktivnosti koje ono ne može razumjeti, na koje ne može dati pristanak i koje ugrožavaju socijalne tabue porodičnog života. Najčešće se odnosi na pet situacija: uključivanje djeteta u seksualne aktivnosti, posmatranje seksualnih aktivnosti, izlaganje djeteta pornografskom materijalu, neadekvatno dodirivanje djeteta i davanje sugestivnih seksualnih komentara.

– Seksualno nasilje se dešava češće nego što ljudi misle. Mi smo imali slučaj u kome je ono izvršeno nad djetetom od strane odrasle osobe. Izvršioci su najčešće partneri roditelja te djece, staratelji, poznanici, rođaci, komšije, pa čak i prosvetni radnici, dakle, osobe koje su svakodnevno u kontaktu sa tom djecom. Postoji predrasuda da seksualno nasilje nad djecom čine osobe koje uopšte ne poznaju djecu i da to čine putem sile, odnosno fizičke nadmoći. Međutim, upravo je suprotno. To rade osobe koje su dobro poznate djeci, nagovaraju ih, pridobiju ih raznim poklonima i pritiscima. Putem suptilnih radnji dijete uvuku u začarani krug u kome ih drže malim ucjenama, prijetnjama, i primoraju ga da ćuti putem izgradnje osjecaja krivice ili straha od kazne – objašnjava Radišić za „Moju Hercegovinu“.

Samim tim počinioci najčešće ostaju neotkriveni. Za razliku od njih, kaže Radišić, žrtve seksualnog nasilja nije teško otkriti.

– Oni koji rade sa djecom, kao i roditelji, treba da znaju šta dijete u kom uzrastu treba da zna o seksualnosti. Recimo, ako je djetetovo znanje mnogo veće u odnosu na svoje vršnjake, to može biti pokazatelj da je doživilo neki od oblika seksualnog zlostavljanja, pa makar i najblaži, poput izlaganja neprimjerenim pornografskim sadržajima. Takođe, ako u simboličkoj, takozvanoj igri igranja uloga dijete često koristi seksualne teme i ako u igri oponaša seksualne radnje, te ako crta genitalije suprotnog pola ili ako se one na crtežima naziru ispod odjeće. I česte masturbacije mogu biti pokazatelj seksualnog nasilja. Zatim ako pretjerano izostaje iz škole, ako se povuče, anksiozno je, ima strahove, ne želi da ostane samo sa određenim osobama, boji se mraka, boji se odlaska u krevet, oblači previše slojeva garderobe za to godišnje doba, ako ima povrede u predjelu genitalija, genitalne infekcije, krvarenja, ako gubi apetit ili pretjerano jede, te ako ima psihosomatske tegobe, glavobolje, bolove u stomaku i slično – objašnjava Radišić.

Prema njenim riječima, žrtve su najčešće zanemarena djeca iz porodica sa višestrukim problemima.

– To su najčešće porodice u kojima su roditelji zavisni od alkohola i droga ili psihički bolesnici. Jednom sam imala slučaj da je majka napustila porodicu i ostavila supruga koji je alkoholičar sa dvije ćerke. Otac je, onda, zlostavljao onu koja liči na majku, a onu koja ne liči nije. U kombinaciji sa navedenim često je i siromaštvo, te život u ruralnom području – priča Radišić za naš magazin.

Centar za socijalni rad negira postojanje seksualnog nasilja nad djecom

Kao ustanova koja je na lokalnom nivou bliže upoznata sa porodicama sa višestrukim problemima, Centar za socijalni rad veoma je važna karika u rješavanju slučajeva seksualnog nasilja nad djecom. Međutim, u Trebinju se to ne dešava u praksi, pa je tako, i pored dvije prijave o seksualnom nasilju nad djecom, lokalni Centar za socijalni rad izričito negirao da je ikada imao prijavu ove vrste. Osim toga, iz ove ustanove kategorično su odbili bilo kakav razgovor na ovu temu, tvrdeći kako je njihovo jedino zaduženje u ovakvim slučajevima prisustvo socijalnog radnika prilikom davanja izjave djeteta u krivičnom postupku.

Sa druge strane, u Smjernicama za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u BiH, koju je napravilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u BiH u saradnji sa Unicefom, propisane obaveze Centra za socijalni rad su mnogo brojnije.

– U Centru za socijalni rad se, po prijemu prijave, vrši razmatranje prijave i procjenjuje stanje, rizici i potrebe djeteta i porodice. Ova procjena podrazumijeva da prijemni radnik centra, na osnovu razgovora sa podnosiocem prijave, koji može biti stručnjak iz druge ustanove, nastavnik ili osoblje škole, roditelj djeteta ili drugo lice, i drugih podataka koji su mu dostupni (prethodna evidencija u centru, eventualna medicinska dokumentacija i sl.) može donese odluku da li postoji sumnja na zlostavljanje i/ili zanemarivanje, koliko je ona osnovana. On ili ona takođe su dužni procjeniti da li jedno ili više djece u porodici ima potrebu za hitnom zaštitom – navodi se u smjernicama.

Radnici Centra za socijalni rad dužni su i da pošalju odgovor na prijavu pošiljaocu, ali odgovori na dvije prijave koje su škole poslale nikada nisu stigli.

Na pitanje zbog čega prijavu nisu poslali i policiji, Dragan Mrdić, direktor Osnovne škole „Sveti Vasilije Ostroški“, kaže da su se plašili da se ne podigne prašina i stvori kontraefekat.

– Naša stručna služba je na ponašanju djeteta primjetila simptome seksualnog nasilja i reagovali smo. Radi se o porodici koja je dobro poznata Centru za socijalni rad, u kojoj su problemi alkoholizam, psihička nestabilnost i siromaštvo, stoga smo se usmeno konsultovali sa stručnim saradnikom u Centru za socijalni rad, koji vodi tu porodicu. Smatrali smo da je tako najbolje kako bi se seksualno nasilje zaustavilo odmah u početku. Mi se, inače, snažno borimo da se socijalni radnici zaposle u školu, jer oni mogu da zavire u porodicu, da vide šta se dešava. Tako bismo mogli brže da spasimo djecu i ojačamo cijeli sistem – kaže Mrdić.

Ni Osnovna škola „Vuk Karadžić“ slučaj seksualnog nasilja nije prijavila policiji. Direktor Mišo Pešić za naš magazin kaže da nisu željeli da rizikuju da na neki način obilježe žrtvu.

– Saznanje da se dogodilo seksualno nasilje u toku ljetnog raspusta, dobili smo od drugih učenika. Nakon toga smo poslali obavještenje samo Centru za socijalni rad, jer smo željeli da oni u okviru svojih protokola o postupanju pokušaju riješiti taj problem. Nismo htjeli odmah da prijavljujemo policiji, da možda ne bismo na neki način obilježili to dijete – priča Pešić.

Preventivno djelovanje kao važan segment zaštite djece

Dok nadležne institucije, poput Centra za socijalni rad, ne riješe da konačno progovore o problemima seksualnog nasilja nad djecom i preuzmu svoju odgovornost u rješavanju istih, kao veoma važan segment zaštite djece od potencijalnog nasilja ostaje preventivno djelovanje.[mhc_antrfile naslov=”BIH blizu evropskom prosjeku po učestalosti nasilja”]

Radišić navodi da nema istraživanja o učestalosti seksualnog nasilja nad djecom u BiH, ali smatra da stanje kod nas nije puno bolje od svjetskog prosjeka, gdje svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak dožive neki od navedenih oblika seksualnog zlostavljanja do 18. godine, a 80 odsto njih doživi uznemiravanje od poznate osobe.
[/mhc_antrfile]

Psiholog Ana Radišić ističe da je kod preventive vrlo bitan razgovor sa djetetom koji je u skladu sa njegovim uzrastom, kako bi umjelo da prepozna šta je normalno, a šta nenormalno ponašanje odraslih.

– Treba ga upozoriti na opasnosti. Bitan je razvoj povjerenja, jer djeca najčešće misle da im niko neće vjerovati i da su ona sama kriva za to što im se dešava. Roditeljima se, takođe, preporučuje da pred svojim djetetom ne rade ništa što ne bi uradili pred komšijom, kako ga sami ne bi izložili seksualnom nasilju i stvorili mu traume – savjetuje Radišić.

Činjenica je, ističe, da se seksualno nasilje nad djecom dešava kod nas i zbog toga smatra da o tome treba što više govoriti, te što prije reagovati kako bi posljedice bile što manje.

– Ako primjetite kod djece dva ili tri navedena simptoma, treba odmah reagovati. Psihosomatske tegobe mogu biti prisutne zbog raznih stvari, ali ih treba ispitati. Zlostavljanje najčešće počne od četvrte do osme godine. Predrasuda je da će sa sazrijevanjem trauma proći, jer može biti samo gore. Ako se to ne preradi kako treba, djeca žrtve imaju nisko samopoštovanje, duživotni osjećaj krivice, strepnje i anksioznosti. To im zauvijek utiče na socijalizaciju i funkcionisanje u zajednici – zaključila je Radišić za „Moju Hercegovinu“.