Prije nešto više od dvije godine objavili smo priču o Draganu Hrnjezu, samohranom ocu koji danas živi na ivici egzistencije, a sa 18 godina odlaskom u rat dao je ono najvrijednije što ima – mladost i zdravlje! Tada nam je Dragan svjedočio o tome kako ni sam ne zna kako preživljava, sa minimalnom penzijom i mizernim boračkim dodatkom. Tada smo objavili i račune na koje naši čitaoci mogu poslati novac i na taj način pomoći Draganu. Dvije godine kasnije Draganov očaj i osjećaj beznadežnosti još je veći…
”Brate, molim te kad možeš da se čujemo, valjalo bi mi kada bi opet pokrenuo akciju neku da mi se pomogne, sramota je znam, znam da ima još ovakvih poput mene, pa i gorih, ali ja ne znam kako preživjeti”, zavapio je očajnički Dragan Hrnjez potpisniku ovih redova…
Egić: Ova RS je dala maksimum i mislim da je to dovoljno za pristojan život?!
Tuga, golema, najgolemija… Svijet da ti se zavrti oko sopstvene ose… Naviru neke ružne misli i sjećanja na neke koji su tragično završili svoj ovozemaljski pohod… Kroz glavu prolaze slike Miodraga Jahure, odjekuje onaj njegov posljednji pucanj koji je zlokobno označio početak još jedne predizborne kampanje, pred očima skelet Rajka Delića iz Rogatice koji je u ratu dao dva brata, a u miru preminuo od gladi i samo jedno pitanje… Da li će oni koji su ovu dejtonsku tvorevinu izmuzli do kraja ikad pomisliti na ove istinske mučenike i da li će išta preduzeti kako tamo neki Dragan Hrnjez i mnogi poput njega ne bi završili tragično poput tamo nekog Jahure ili Delića?! Neće! Neće preduzeti ništa! Tačka. Oni koji vedre i oblače i očito odlučuju o životu i smrti ništa neće preduzeti kako se ne bi ponovio neki novi slučaj poput Jahurinog ili Delićevog kako Hrnjez i ostali hrnjezi ne bi (p)ostali samo kratka vijest u crnoj hronici, toliko kratkoj da se ona dva stupca za Peru Zupca čine kao feljton u desetine nastavaka, a jedan u nizu dokaza ovakvih tvrdnji je nedavni javni nastup Danijela Egića, ministra rada i boračko – invalidske zaštite, u Nevesinju, o Mitrovdanu.
”Ova RS je dala maksimum i mislim da je to dovoljno za jedan pristojan život”, reče punih usta ministar Egić 8.11. tekuće godine kao odgovor na novinarsko pitanje kako danas žive borci i da li se o njima dovoljno brine?!
E sad, dok budete čitali nastavak ovog teksta potrudite se da vam se u glavi stalno vrti ova (bes)misao ministra Egića.
Hrnjez: Svi smo iz rata izašli bolesni!
Dragan Hrnjez je sa 18 godina otišao u rat. Nije pitao ni koliko će trajati, ni šta će biti poslije. Vjerovao je u državu, u ideju, u smisao žrtve. Trideset godina kasnije, ta ista država ga je svela na 170 maraka boračkog dodatka i 120 maraka penzije – opterećene kreditima. Na papiru – korisnik prava. U stvarnosti – čovjek na ivici. Iz rata je izašao bolestan, istrošen i zaboravljen.
„Sa 170 maraka čovjek može da živi dva puna dana“, kaže Hrnjez. Ostalih dvadeset i kusur – ne zna ni sam kako.
„Ja sam čitav život poslije rata stalno u kreditima. Od penzije mi ostane 120 maraka, sve ostalo ode. Borac prve kategorije ima 170 KM. Danas sa tim novcem ne možeš ni osnovne potrebe da pokriješ, a kamoli liječenje. A svi smo mi iz rata izašli bolesni“, kaže Hrnjez.
Danas jedva hoda. Zdravlje je ostalo na ratištu, mladost u rovovima, a dostojanstvo negdje u ladicama institucija koje se zaklinju u brigu o borcima. Ono što tada nije izgubio – život – polako mu se oduzima u miru, tiho, administrativno i bez ikakve odgovornosti.
”Imam strašnih zdravstvenih problema, jedva se krećem, jedva sam pokretan. Mi smo za ovu državu sve dali, a ova država ništa za nas učinila nije!”, poručuje Hrnjez…
Slika i (ne)prilika sistema!
Ovo nije izolovan slučaj. Ovo je sistem i njegova slika i (ne)prilika…
Rajko Delić iz Rogatice preminuo je prije 4 i po godine u bijedi od gladi. Demobilisani borac, zaboravljen, prepušten sam sebi, umro je tiho – baš kako sistem voli da se takve smrti dešavaju. Bez odgovornosti, bez krivca, bez pitanja. Kao da nije postojao. Kao da nikada nije bio potreban. Njegove posljednje fotografije prikazivale su samo obrise onoga što je on nekad bio i davno zgaženo dostojanstvo. Te slike su bile do te mjere mučne da bi raskomadale i najmračniju dušu, ali vrijeme kao najbolji sudija svjedoči da je sudbina Rajka Delića djelovala na predstavnike vlasti kao malo jači gemišt – ni da ih takne!?
Pucanj Miodraga Jahure nije bio dovoljno upozoravajući?!
I dok je Rajko ovozemaljski život okončao tiho, jedan pucanj je zlokobno označio početak još jedne beskrupulozne predizborne trke… Bješe to 16. oktobra 2020. godine, godinu i po prije gašenja života Rajka Delića, ili onoga što je ostalo od života u beživotnom životu demobilisanog zaboravljenog borca Vojske Republike Srpske… Pucanj Miodraga Jahure nije bio dovoljno upozoravajući i ovu tragičnu životnu sudbinu olako su shvatili gospodari života i smrti…
Jahura ostavljen od sistema kojem je dao najbolje godine života – izvršio je samoubistvo. To nije „lična tragedija“, kako se često eufemistički kaže. To je direktna posljedica institucionalnog nemara, ignorisanja i ponižavanja ljudi koji su nekada bili temelj odbrane, a danas su teret u budžetskim tabelama.
Dok se takve sudbine nižu, iz ministarskih fotelja stižu poruke da je „dato dovoljno“ i da se od boračkih primanja može „pristojno živjeti“. Pristojno – za koga? Za one koji nikada nisu brojili dane do sljedećeg mjesečnog primanja (plate, penzije, socijalne pomoći…), niti birali između lijeka i hljeba? Za one koji su rat gledali sa distance, a mir pretvorili u privatni biznis?
Ravnodušnost ubija sporije od metka!
U ratu su bili „heroji“, u miru su statistika, ili još gore – smetnja.
Dragan Hrnjez, Rajko Delić, Miodrag Jahura – to nisu samo imena. To su ogledala. U njima se vidi pravo lice našeg društva, ogoljeno od parola, zastava i patetike. I to lice nije ni herojsko, ni humano. To lice je ravnodušno.
A ravnodušnost, istorija nas uči, ubija sporije od metka – ali podjednako sigurno.
Jeste li uspjeli u glavi vrtjeti izjavu Danijela Egića dok ste čitali ovaj tekst? Imajte u vidu da je ta izjava izrečena javno, bez zadrške, bez srama – u zemlji u kojoj borci preživljavaju sa nekoliko maraka dnevno… Ali to je dovoljno za pristojan život, kažu oni iz paralelnog univerzuma u kojem se sve plaća potpisom i karticom čiji vlasnici i ne znaju koliko imaju na istoj, oni čija je najveća briga koliko će se ugraditi na tenderu i da li će se uspjeti izboriti za ”bijeli hljeb” po isteku mandata. To je vrhunac njihove borbe! Oni koji bi krepali od gladi i tuge kada bi samo jedan mjesec živjeli ”pristojnim” životom demobilisanog borca…
Pristojno – za koga?!
Za Dragana Hrnjeza, koji bira između hljeba i lijeka?
Za Rajka Delića, koji je umro gladan?
Za Miodraga Jahuru, koji više nije vidio izlaz?
Prema zvaničnim podacima, u Republici Srpskoj danas se vodi skoro 194.000 demobilisanih boraca. Borci već godinama upozoravaju da su spiskovi naduvani, da se prava dijele onima koji rat nisu ni vidjeli, dok istinski učesnici preživljavaju na društvenim marginama. Revizije nema – jer revizija znači odgovornost ali i obračun sa silnim ”herojima” koji su rat gledali samo u partizanskim filmovima…
Kukurić: Nekada su borci bili na braniku, a danas su na otpadu otadžbine!
Dragan Kukurić, predsjednik trebinjskih veterana odbrambeno – otadžbinskog rata dao je savršeno bolnu definiciju odnosa vlasti prema borcima rekavši da su borci nekada bili na braniku otadžbine a danas su na otpadu otadžbine.
”Ni u najružnijim snovima nismo mogli da će biti ovakva situacija kakva trenutna jeste, da će borci toliko marginalizovani biti, maltene na otpadu otadžbine, umjesto kao što su nekada bili na braniku. Nek‘ se ova vlast stidi svojih postupaka, pojedina gospoda koja govore da se može živjeti od boračkog dodatka volio bih da dočekaju da od toliko novaca žive mjesečno”, poručuje Kukurić.
Zato Dragan Hrnjez danas nije simbol prošlosti. On je slika sadašnjosti. Slika društva koje se kune u patriotizam, a ruši sopstvene temelje. Društva koje se sjeti boraca samo kada im zatrebaju u političkom govoru.
Kada su već ostavljeni od onih koji vladaju, kada institucije zatvore vrata, ostaje narod. I bezbroj puta do sada pokazalo se da obični ljudi imaju veću moć nego čitav sistem vlasti kada je u pitanju pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.
Zato, nakon nešto više od dvije godine, obnavljamo apel za pomoć Draganu Hrnjezu i pozivamo sve da u skladu sa svojim mogućnostima pokažu da ovaj ali i ostali demobilisani borci nisu zaboravljeni i ostavljeni od običnih smrtnika… Dragan Hrnjez nije pao na ratištu – njegova likvidacija se uporno pokušava u miru, sporo, sistemski i bez metka. Kao i Rajko Delić, koji je umro gladan. Kao i Miodrag Jahura, koji više nije mogao da izdrži. To su presude bez suda, izvršene potpisima, ćutanjem i cinizmom onih koji danas govore da se od boračkog dodatka može „pristojno živjeti“. Kada je država već digla ruke od svojih boraca, ostaje narod – jer u ovoj zemlji još samo obični ljudi imaju obraz. I ako Hrnjez preživi zahvaljujući humanosti, a ne institucijama, neka se zna: to neće biti pobjeda sistema, nego njegova konačna sramota.
Uplate možete izvršiti na sljedeći način:
Dragan (Slobodan) Hrnjez
Svetosavska 37
89101 Trebinje
Žiro račun: NLB banka – 5620088106641437
IBAN: BA395620088187864775
SWIFT: RAZBBA22
Igor Svrdlin
