Problem kojem se ne nazire rješenje – prosjačenje u Mostaru

Prosjačenje je problem s kojim se grad Mostar neuspješno nosi godinama. Slika bosonog djeteta koje sjedi na komadiću kartona, u najprometnijim mostarskim šetnicama, je postala prizor svakodnevnice. Nasuprot očekivanjima građana i građanki Mostara, problem iz godine u godinu uzima sve više maha, a posebno je izražen za vrijeme turističke sezone kada grad oživi.

UNICEF je u istraživanju provedenom prije 4 godine došao do brojke od 182 djece koja prose na ulicama Mostara, od kojih je samo 41 posto upisano u školu. Oni koji borave u Mostaru sa sigurnošću bi mogli tvrditi da su brojke više.

Prosjačenje te navođenje na prosjačenje se smatra prekršajem, a u HNK je regulisano Članom 17. i 18. Zakona o javnom redu i miru. Iznos novčane kazne za prosjačenje je 100 do 300 KM, dok se navođenje na prosjačenje ili organizovanje prosjačenja kažnjava novčanom kaznom od 600 do 1000 KM ili kaznom zatvora do 60 dana.

O problemu prosjačenja u Mostaru razgovarali smo s predstavnikom „Centra za socijalni rad“ Grada Mostara, Tomislavom Pupićem. Pupić je koordinator Stručnog tima za nasilje i trgovinu ljudima koji djeluje u sklopu Centra. To je jedan od četiri regionalna monitoring tima koji djeluju na području Bosne i Hercegovine, a koji su uspostavljeni s ciljem efikasnijeg rješavanja problema trgovine ljudima. U sklopu svojih aktivnosti koje se tiču suzbijanja trgovine ljudima, tim posebnu pažnju posvećuje i rješavanju problema prosjačenja. Kako Pupić navodi, u toku prošle godine Centar je dobio ukupno 140 prijava, od kojih su 23 bile prijave za prosjačenje.

„To je jedan veliki problem, kako grada Mostara tako i naše županije. Mi smo ipak ustanova Centra za socijalni rad grada Mostara, mi brinemo o našim građanima, koji se zateknu na našem prostoru. Ne mogu govoriti u ime drugih općina u županiji, jer ne znam kakva je situacija tamo. Ne posjedujem decidne podatke. Kod nas je to veliki problem. Centar za socijalni rad je uputio jedan izvještaj i obavijest o saznanjima koja smo skupili tijekom prošle godine na adresu tužiteljstva. U desetom mjesecu smo poslali obavijest o saznanjima za 26 osoba. Na tužiteljstvu je odgovornost da li će pokrenuti daljne postupke ili neće. Istražne radnje radi policija, a ne Centar. Ono do čega smo mi došli su 26 imena. Tu govorimo o 26 odraslih osoba, ne djeci. Imena te 35 pratećih dokumenata smo dakle, poslali tužiteljstvu. Još uvijek nemamo nikakvu povratnu informaciju. Ne znamo da li se išta poduzima. Ta povratna komunikacija je na klimavim nogama“, kaže Pupić za „Moju Hercegovinu“.

Kako Pupić tvrdi, riječ je organizovanom prosjačenju.

Riječ je o osobama koje se bave tim na organiziran način, na način koji uključuje zanemarivanje, zlostavljanje, navođenje na prosjačenje, stjecanje ekonomske dobiti, i na koncu trgovinu ljudima. To je jedna stršna eksploatacija maloljetnika koja je uzela maha. Čak bih bio slobodan reći da to jedan od pipaka famozne porodice Hamidović koja je završila u Francuskoj, a proširila se i ovdje, odnosno, na ljude koji su ovdje, a jedan su dio te obitelji. Indikativno je da kada je došlo do hapšenja i privođenja u Republici Hrvatskoj, ista prezimena su se pojavila i ovdje. To nas navodi na zaključak da je riječ o organiziranoj skupini“, objašnjava Pupić.

Tomislav Pupić (Foto: Moja Hercegovina)

Pupić navodi da nastojanja Centra da se pronađe odgovarajuće rješenje za ovaj problem nisu urodila plodom.

„Već tri godine mi govorimo i ukazujemo na taj problem, međutim nismo našli na plodno tlo. Iz kojeg razloga, ja mogu samo sugerirati. Imamo zakone, međutim, te zakone vrlo loše provodimo. Zašto je to tako… Ja sam slobodan reći da je to zbog nekompetentnih ljudi na kompetentnim mjestima. Postoji svaštarenje po pitanju problema prosjačenja. Osobe koje trebaju donositi odluke i raditi na rješavanju problema, nisu educirane za tu vrstu problema, pa samim ti za to nemaju ni sluha. Na koncu imamo situaciju u kojoj svi žele da se distanciraju od problema. Tu ispaštaju djeca, djeca koja su prisiljena da prose, koja ne idu u školu, koja nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu i slično. Nekada su nam ta djeca nepoznata, jer ih uopšte nemamo u sistemu zaštite obzirom da nemaju rodni list. Nisu ni registrovana nigdje. To dovodi do dodatnih problema, jer onda možemo pričati o prodaji djece, prodaji organa, te još nekim stvarima koje nažalost ljudi koji rade ovdje ne mogu ni dokučiti“, kaže Pupić za naš magazin.

On ističe da su djeca koja su prisiljena na prosjačenje uvijek i žrtve nasilja. Centar je nastojao pomoći, savjetodavno i kroz pokretanje kaznenih postupaka, međutim, Centar za socijalni rad je samo jedna od stepenica u rješavanju problema. Kako navodi, upitan je rad i ostalih institucija.

Imamo recimo slučaj jedne majke, koja je šestero djece izvodila na prosjačenje svaki dan. Centar je pokrenuo postupak oduzimanja prava roditeljske skrbi toj istoj osobi, međutim kaznena prijava već više od dvije godine nije procesuirana. Postupak oduzmanja roditeljske skrbi već više od dvije godine stoji i nije urađen. Onda se postavlja pitanje koliko je pravosuđe efikasno u rješavanju problema. U komunikaciji s njima, oni obično postavljaju pitanje Šta ćemo s djecom?. Međutim, oni su pravosudna institucija, nisu ustanova socijalne zaštite. O djeci koja su bez roditeljskog staranja, koja su zatečena u skitnji i prošnji, koja su bez odgovarajuće roditeljske skrbi, brinemo mi, Centar. Mi smo ustanova socijalne zaštite i mi to vrlo efikasno rješavamo. Ne vidim rješenje u tome da djecu koju pokupimo na ulici, s raskrižja gdje prosi, vratimo roditelju koji ih je tu poslao, kojem se treba oduzeti roditeljsko pravo,“ kaže Pupić.

Pupić naglašava da je riječ o multidisciplinarnom problemu, koji se tiče cjelokupne zajednice. S tim u vezi treba istaći da je sam Centar za socijalni rad u Mostaru radio kampanju koja je imala za cilj podići svijest ljudi o tome da se prosjacima ne daje novac.

„Nisu oni (prosjaci) krivi. Krivi smo mi, koji im dajemo novac jer na taj način to podržavamo. Vrlo često taj novac završava u rukama onih koji su asocijalni, koji su alkoholičari, kockari i narkomani. Oni za sebe uzimaju tu korist. Tako smo imali slučaj gdje nam je došlo uplakano dijete od šest godina, da nas pita koliko novca ima. Rečeno mu je da ne smije imati manje od 25 KM. Postoji količina novca koju mora donijeti. Ti ljudi stiču ogromnu finansijsku korist. Dobili smo i nezvaničnu dojavu iz jedne od trgovina u Fejićevoj ulici gdje je Romkinja dolazila redovno kako bi zamijenila sitni novac za krupne novčanice. Obično je bilo riječ o 200ak KM“, kaže Pupić na kraju razgovora za „Moju Hercegovinu“.

Očigledno da je ovaj problem odraz društva u kojem živimo i koje sami stvaramo. Dosadašnji pristup nije se pokazao efikasnim, te ne daje razlog za optimizam. Indikativno je da sistem vapi za promjenom, a nama ostaje da vidimo ko će biti katalizator te promjene.

Tina Hadžić

Autor