Priča o životu u trebinjskom Domu penzionera: Nije tabu da stari često ne uživaju pažnju svojih bližnjih

Ljubav je kraljica mladih i tiranin starih, reče jednom prilikom najpoznatiji ljubavnik svih vremena, Kazanova. I Hercegovac Jovan Dučić se bavio problematikom starosti, a njemu se pripisuje izreka da svijet prihvata stare samo ukoliko su bogati ili duhoviti. Da li je život u staračkim domovima dostojan čovjeka na kraju svog životnog kruga i koliko zapravo ljubavi i razumjevanja ima u takvim ustanovama?

(Foto: Moja Hercegovina)

Bar nešto od ovoga saznaćemo u razgovoru sa direktorom Javne ustanove Dom penzionera Trebinje, Rajkom Ćapinom.

Za početak, kada je Dom penzionera počeo sa radom i kolika je ispunjenost ove ustanove?

– Zgrada u kojoj se sada nalazimo je izgrađena davne 1975. godine, a prvobitno je ovdje bio Đački dom, da bi se sticajem okolnosti funkcija Đačkog doma mijenjala, za vrijeme građanskog rata, u ovoj zgradi je egzistirao kolektivni centar za izbjeglice i raseljena lica, da bi 2005. godine dom dobio funkciju Javne ustanove Dom penzionera. Zahvaljujući velikom entuzijazmu prethodnih rukovodilaca, Dom penzionera egzistira i danas, a sa ponosom možemo reći da je danas ova ustanova među vodećim u regionu. Što se tiče kapaciteta, kapacitet je maksimalno ispunjen, a tu su i liste čekanja.

Da li se pomaže i u kojoj mjeri finansiranje korisnika koji nisu u mogućnosti snositi troškove smještaja u Dom, a imaju realnu potrebu za istim?

– Javna ustanova Dom penzionera je socijalna ustanova sa određenim stepenom pružanja medicinskih usluga i naravno da su nam potrebna sredstva kako bi mogli funkcionisati. Mogu da kažem da u našem Domu čiji je kapacitet 120 ljudi postoje veliki rashodi, jako veliki troškovi. Mi se trudimo, mogu da kažem da i u velikoj mjeri uspjevamo da pružimo kvalitetnu uslugu našim korisnicima, kao što je kvalitetno grijanje, kvalitetnu ishranu, medicinsku njegu i svakodnevni medicinski tretman od 24 sata, ali zahvaljujući resornom ministarstvu boračko – invalidske zaštite, kao i ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, a tu je i gradska uprava grada Trebinja uspjevamo stvoriti ambijent i nastojati pružiti što kvalitetniju uslugu. Svi mi dajemo svoj maksimum u iznalaženju rješenja za sve one koji imaju potrebu za smještanjem u Dom, a pored profesionalne usluge, ovaj posao zaista iziskuje veliku dozu humanizma bez kojeg se ovaj posao ne može ni obavljati kvalitetno.

Rajo Ćapin (FOTO: Moja hercegovina)

Koja je starosna struktura korisnika vaših usluga?

– To su uglavnom penzioneri, s tim što je važno reći da imamo ljude koji su potpuno mentalno i fizički vitalni, ali imamo i ljude koji su vezani za postelju pa im je potrebna stalna medicinska njega.

Kako se korisnici vaših usluga nose sa činjenicom da su tu gdje jesu, da li postoji neki otpor ili problem u adaptaciji?

-Da, to je dobro pitanje i jako bitno pitanje, jer ipak promjena porodičnog ambijenta i dolazak u jednu javnu ustanovu je svakako jedna specifična situacija. Korisnici treba da prođu period adaptacije, period integracije, a mi smo ovdje prvenstveno zbog njih, pa se trudimo da im olakšamo eventualno sve te krizne periode, ukoliko do njih dođe, a mi možemo reći da rijetko nailazimo na probleme te vrste. Naši korisnici ubrzo po dolasku shvate da su ovdje dobro došli i da će neko uvijek biti uz njih, kako profesionalno, tako i ljudski.

Dakle, dajete sve od sebe da kvalitetom vaše usluge koliko je moguće budete zamjena za toplinu doma?

– Da, iako u nekim određenim situacijama, pogotovo specifičnim, jer mi moramo biti svjesni toga i to više nije nikakav tabu, da određeni korisnici naši koji su tu, nažalost, vrlo često ne uživaju adekvatnu pažnju svojih najbližih, a mi smo svijesni da je porodični ambijent, tačnije dom nezamjenjiv, ali se trudimo da pružimo toplinu doma koliko god smo u mogućnosti. Svi mi nekako prenebregavamo činjenicu da vrijeme neupitno teče i da je starost svačija.

Kako se stanari Doma nose upravo sa tom mišlju da su na neki način odbačeni od svojih najbližih?

– Nastojimo da kroz svakodnevni tretman, kroz razgovor sa sociolozima i uz konsultaciju sa ljekarima sve te probleme, od vitalnih, mentalnih kroz koje eventualno prolazi neki naš korisnik, rješavamo na jedan prije svega stručan a onda i na ljudski način. Topla riječ je možda i ključ jer moramo biti svjesni da postoje ljudi sa raznim životnim pričama i nedaćama, pa ta lijepa, ljudska riječ zaista mnogo znači. Treba razumjesti njihov status i njihovo stanje u kojem se nalaze u nekom trenutku, a naš zadatak je da to, u najmanju ruku, ublažimo. Najsretniji smo kad korisnike naših usluga uspijemo animirati kroz razne aktivnosti, jer ono što ja često ističem je to da Dom penzionera nije puka spavaonica već ustanova koja kroz razne aktivnosti nastoji njihov boravak učiniti što relaksiranijim. Postoji i naša radionica gdje se naši korisnici bave raznim aktivnostima, od ručnog rada, pa do aktivnosti odrađivanja fizičkih vježbi prilagođenih njihovim mogućnostima. Takođe, mnogo pažnje posvećujemo društvenom životu naših korisnika, pa nas često posjete kulturno – umjetnička društva, guslarska društva, djeca iz muzičke škole kao i iz drugih organizacija, a ovom prilikom se svima zahvaljujemo.

(Foto: Moja Hercegovina)

Za sam kraj našeg razgovora, direktor Rajko Ćapin je želio napomenuti da u najskorije vrijeme kreće rekonstrukcija Doma, a do jeseni se očekuje kraj radova, kada se očekuje da Dom dobije jedno potpuno novo ruho, kako u funkcionalnom, tako i u estetskom smislu.

Nakon razgovora sa Rajkom Ćapinom, silazim u bife Doma sa namjerom da popričam sa nekim od korisnika usluga ove ustanove. U bifeu zatičem njih nekoliko, a u to se pojavi i jedna baka, koja je starosjedilac Doma, tu je od 2002. godine, zove se Zerdo Rista.

– Nemoj sine ovdje pred njima da pričamo, ne moraju svi čuti šta ja pričam, pa da me zezaju poslije, ajmo ‘vamo iza ćoška.

Poslušah baku Ristu i pođoh sa njom iza ćoška.

– Ja sam ti ođe od 2002. godine, evo 16. godina, ovdje mi je fino, usluga je baš lijepa, hrane ima, ne treba ti pitat’, a družimo ti se, imamo radionu, vezemo, pletemo, imamo medicinsko osoblje, imamo fina domaćina, ma sve super.

Rista je jako vitalna, sa svojih gotovo 90 godina je idealan sagovornik, ipak, na kraju našeg kratkog razgovora, onako dječije me napomenu da ispravim ako je nešto pogrešno rekla, da joj se ne rugaju ostali korisnici, rekoh joj da ne brine, da je sve dobro rekla.

Vraćam se u bife, jedna baka dobacuje: E što nikad nismo mislili da ćemo ovdje završiti, evo smo završili. A gdje će ovo biti?

Odgovorih joj da će biti na internet portalu Moja Hercegovina, a ona će:

– Ih, moji su ti svi na tom internatu, po vazdan.

Pogledom hvatam jednog korisnika koji izrazi želju da nešto kaže ”za novine”.

– Ovdje bi treb'o biti dom umirovljenika a nekad mi više liči na psihijatriju, ovdje primaju gdje nigdje neće da prime, ovdje primaju sve. Pravi je čo'ek direktor, ja sam zadovoljan.

Ona bakica što su joj ”đeca po internatu vazdan” dobaci: Pa što se žališ kuko ako si zadovoljan? Stalno se ti Elez nešto žališ.

Saznajem da se moj sagovornik preziva Elez, upitah ga za ime, a on nastavi:

– Ja sam Ratko Elez, iz Dubrovnika sam, ovdje sam ima godina dana. Sve je za pet, usluga, osoblje, sve dobro.

Jedan deda u kolicima ga upita: A kako te žene paze, Ratko?

– Žene mene vole, ja se ženim kad izađem odavde. Mene žene hoće, ja sam ‘74. godište (napravi pauzu, pa nastavi), e ču’ mene, ‘44. a ne ‘74.

Bifeom se prolomi smijeh.

– Ali, hoće mene žene, hoće, nema veze što mi je sedamdeset i koja, ih. Imam kod Dubrovnika u selu vikendicu, sad ću da je renoviram i odmah da dovedem ženu, a kad bude otvaranje svečano vikendice, zovnuću sve iz Doma, pa da i svadbu pravimo. Napravim vikendicu i napravim dijete toj ženi od četeres i eto.

– A odakle ste vi Elezi? Ponovo se ubacuje onaj deda u kolicima, iako jako teško govori, očigledno ga duh nije napustio, nasmijan je i vedar, šeretski se uključuje u naš razgovor.

– Mi smo ti u 11. vijeku došli sa Kosova, i to prvo moja familija, pa ostali Elezi.

– A vidim ja ti tursku facu imaš, pravi Turčin. Opet će deda šeret.

– Ma, ovaj ti nema pojma, ne zna šta priča. Zaključi Ratko, a i ja zaključih razgovor sa njima. Poželih im dobro zdravlje i još bolji provod na Raletovoj svadbi. Pozdraviše me uz osmijeh, onaj iskreni, ljudski, nepatvoreni.

Pomislih kako zaista ima istine u onoj tvrdnji da ljudi pred kraj svog životnog ciklusa, kao da se vraćaju u djetinjstvo, jednostavno podjetinje, pa se ”prepucavaju” onako dječije, uz osmijeh i ogromnu količinu životnog elana, privodeći svoju odiseju kraju. Stoga, ne zaboravimo, da je starost neminovna, zato našim najstarijim uputimo uvijek bar toplu riječ, zagrljaj i razumjevanje za njihove ”dječije manguparije”. Oni to svakako zaslužuju!

Igor Svrdlin

Autor