Neobična priča porodice Lozo iz Bileće: Pod krovom seoske škole i žive i rade

BILEĆA – U područnoj bilećkoj školi u selu Meka Gruda godinama se smjenjuju brojni đaci. Generacije dolaze i odlaze, a pod ovim krovom neprekidno ostaje jedino – porodica Lozo. Draženku i Krsta rat je iz Mostara, preko Zijemalja, doveo u Bileću, a svoj novi dom i posao našli su na istom mjestu – u ovoj staroj školi, u kojoj žive i rade već 21 godinu.

Draženka i Krsto Lozo sa učenicima ispred škole na Mekoj Grudi (FOTO: Moja Hercegovina)

Od kuće do posla treba im manje od minutu. Draženka je zaposlena kao čistačica, a Krsto je nastavnik srpskog jezika i književnosti. Prije rata, u Mostaru su radili potpuno druge poslove, a dana svog dolaska u Bileću sjećaju se, kažu, kao da je bio juče.

– Rat smo proveli na Zijemljima, a onda je potpisan Dejtonski sporazum da granica ide baš preko tog sela. Ali niko nije znao kuda, ni kako. Lako je pričati iz ove perspektive, tad se nije znalo šta dolazi sutra. Gledali smo da idemo negdje. Brat mi je bio u Bileći, pa sam mu rekao da nam traži stan i on je našao ovaj stančić. Miloš Grubačić, tadašnji direktor škole Sveti Sava, rekao mu je: Našao sam ti bratu stan, a meni bi trebalo da mi nađeš nekog nastavnika. I tako sam se zaposlio. Uselili smo se ovdje krajem oktobra 1996. godine, pred Petkov dan – prisjeća se Krsto Lozo za “Moju Hercegovinu”.

Stan je tada, kaže, ličio na pećinu. U njemu nije bilo ni struje, ni vode. Ipak, ističe, u onom vremenu, ta ponuda im je ispala “k'o ćoravoj koki zrno”.

– Dobili smo i posao i krov nad glavom, a to nam je značilo mnogo. Čak je tada bilo nastavničkog kadra ove struke u Bileći, ali niko nije htio da radi, jer nije bilo plata. Meni je posao dobro došao i, evo, tu sam preko 20 godina – priča Krsto.

Draženka je prije rata u Mostaru radila kao knjigovođa. Kada su joj u Bileći ponudili posao čistačice, nije se dvoumila.

– Hoćeš to? Hoću. Daj šta daš. Ovdje je tada bila čistačica na bolovanju, plata je bila mala i niko nije htio da radi. Mene su ponudili, ali isprva nisam htjela, dok mi nisu obećali da će mi ići radni staž. Ispunili su obećanje i na tom mjestu sam ostala do danas – prisjeća se Draženka.

Marko, Draženka i Krsto Lozo (FOTO: Moja Hercegovina)

Objekat u kome su bili škola i kuća bio je u skoro ruševnom stanju sve do 2001. godine, kada je potpuno obnovljen uz pomoć donacija Španije. Škola je tada dobila i potpuno nov kombi za prevoz đaka. Draženki i Krstu je laknulo, jer su konačno dobili bolje uslove za život i rad.

No, ne žale se ni na vrijeme prije toga. Pod ovim krovom, ipak su, ističu, stekli svoje najveće bogatstvo.

– Nama je ovdje super, ne mogu da se požalim. Komšije su nam uvijek bile pri ruci, šta god nam je trebalo. Nismo imali struje, ni vode, ali malo po malo, stigli smo sve. Ovdje smo rodili našu djecu Mariju i Marka, tako da smo ovdje stekli i najveće bogatstvo – kaže Draženka zadovoljno.

I otac i nastavnik – težak zadatak

I Marija i Marko osnovnu školu završili su na Mekoj Grudi. Budući da je Marija za vrijeme naše posjete bila na nastavi u Srednjoškolskom centru “Golub Kureš” u Bileći, razgovarali smo samo sa Markom, gimnazijalcem koji je maturirao prije mjesec dana. Planira da upiše Veterinarski fakultet, a u osnovnoj školi, kaže u šali, nikad nije zakasnio na čas. Na pitanje da li mu je bilo neobično to što mu je otac bio i nastavnik, Marko sa osmijehom odgovara potvrdno i konstatuje da se “ranije pripremio na to”.

Krsto dodaje da ne zna da li je, dok su Marija i Marko išli u osnovnu školu, bilo teže njima ili njemu.

– Nezgodno je to, ne znam je li gore djeci ili meni. Stvarno je to nezahvalno. Puno više tražiš od njih nego od drugih, jer ti je u podsvijesti stalno da ti neko ne bi prigovorio nešto – ističe Krsto za naš magazin.

Krsto na času (FOTO: Moja Hercegovina)

Borba za opstanak područnih škola tek predstoji

Školska godina završava u ponedeljak kada će iz škole na Mekoj Grudi izaći svega jedan mali maturant. Na jesen će u školu krenuti tek nekoliko novih đaka i opet će ukupan broj đaka, u devet razreda, biti oko 20. Tako je već posljednjih pet-šest godina, kažu Lozi. O tome svjedoče i mali panoi na zidu škole, koje popunjavaju fotografije malog broja đaka, a ovo je najbrojnija područna škola u Bileći.

– Kad smo se mi doselili ovdje, u školu je išlo 45 đaka. Sada ih je sve manje. Zato se za opstanak područnih škola stalno vodi borba. Oni koji kroje zakone, valjda, istim očima gledaju mjesne zajednice u Bijeljini, Banjaluci i Hercegovini, a mjesna zajednica Dvorovi u Bijeljini ima više učenika nego cijela Bileća. Prošli put je ova škola opstala i oni iz Ministarstva su se oduševili njome. Sad je ponovo ta igranka, ne znam šta će biti. Ona bi mogla opstati, ali sa kombinovanim odjeljenjima. Biće borba i za Divin, ali nije sigurno šta će biti. Po novom zakonu samo bi Dživar i Avtovac ispunjavali uslove za opstanak – kaže Krsto sa sjetom.

Škola na Mekoj Grudi ima dobre uslove za rad. Problem je samo informatika, jer tehnologija napreduje, a kompjuteri su stari, pa ni đacima, ni nastavnicima nije lako da idu u korak s vremenom. Ali, Krsto kaže, radi se kako se može i, bez obzira na to što nekada moraju da posegnu za improvizacijom, iz ove škole su izašli brojni uspješni ljudi.

– Područna škola u osnovi nije hendikep. Kroz ovu školu prošli su brojni sadašnji doktori, inženjeri, najbolji studenti. A, iskreno, mnogo je lakše i raditi sa djecom sa sela. Oni u nekim stvarima zaostaju za djecom iz grada, ali imaju neke druge kvalitete koji su se pomalo izgubili u gradu: kućni odgoj, neko poštovanje i odnos roditelja prema školi. Roditelji ovdje teško pravdaju djecu, uvijek su na strani nastavnika sa ciljem da dijete ispravi neke greške – objašnjava Lozo.

Učionica na Mekoj Grudi sa starim kompjuterima u ćošku (FOTO: Moja Hercegovina)

Kada se sve sabere i oduzme, život ovdje porodici Lozo donio je mnogo lijepih stvari. Da ih životni put nije doveo ovdje, kažu, ko zna gdje bi danas bili. U svakom slučaju, zadovoljni su.

– Ko zna šta bi bilo da smo nekim drugim putem krenuli. Krenuli smo ovim i nismo nezadovoljni. Kad sagledaš sve koliko ljudi ima da ne radi, da živi od penzije ili minimalne plate, opet, nije za požaliti se – zaključuju Lozi sa osmijehom za “Moju Hercegovinu”.

Autor

Jelena Denda Borjan

Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Od januara 2013. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina"

Svi tekstovi autora