Nataša Mićunović iz Bileće: Nisam dozvolila da me invaliditet ograniči

BILEĆA – Prije 31 godinu porodica Mićunović iz Bileće dobila je kćerku Natašu. Djevojčica je bezbrižno rasla okružena pažnjom i ljubavlju svoje porodice, kao veselo i živahno dijete. Međutim, da život ima drugačije planove za njih i njihovu kćerku, Mićunovići su shvatili u drugoj godini Natašinog života, kada su posumnjali da Nataša ima problema sa sluhom i govorom.

Nataša Mićunović (desno)

“Kada mi je bilo dvije godine, roditelji su primijetili da imam problema sa sluhom. Odveli su me u kod ljekara u Beograd, poslije smo išli i u Švajcarsku, ali ljekari  su samo potvrdili da sam gluvonijema”, počinje Nataša svoju priču za “Moju Hercegovinu”.

Ta činjenica za Natašine roditelje je bila veliki udarac na koji ih ništa nije moglo pripremiti. Od tog trenutka, njihov život je dobio sasvim novu dimenziju. Ljekari u Švajcarskoj su savjetovali roditeljima da Natašu vrate kući, kako bi odrastala u svom okruženju, među ljudima koji govore njen jezik, i tako olakšala sebi svakodnevnicu.

Iako se u maloj sredini poput Bileće brzo saznalo za Natašu, njena porodica je u potpunosti prihvatila kao sebi ravnu i nijednog trenutka nisu dozvolili da se osjeti drugačijom od ostalih, a kamoli manje vrijednom. Ta njihova zajednička ljubav i podrška, koju su joj nesebično pružali, prenijela se i na bližu okolinu, pa su i komšije, rodbina i prijatelji brzo prihvatili Natašu i naučili da komuniciraju sa njom.

Pogledajte video

“U kući gdje živim, cijeli komšiluk je navikao na mene. Sve drugarice sa kojima sam se družila počele su da uče da pričaju sa mnom. Igrale smo se i družile, nijedna me nije izbjegavala, bilo je super. Kada bih išla u prodavnicu, pokazivala bih prstom. Objasnila bih da sam gluvonijema i tražila bih ono što mi treba”, objašnjava Nataša.

Ipak, budući da u Bileći nije mogla da se obrazuje zbog nedostatka specijalizovanih ustanova za gluvonijeme, Nataša je sa sedam godina morala da napusti porodični dom i ode u Kotor, gdje je bila najbliža škola za osobe poput nje.

“Sa sedam godina sam otišla u Kotor. U početku mi je bilo teško. Nisam znala nikoga. Teško je bilo učiti da čitam i pišem, a istovremeno učiti jezik za gluvonijeme. Ali, polako sam se uklopila. Ispočetka sam mislila da neću moći, mrzilo me da učim, ali roditelji su me tjerali ‘moraš ostati’, ‘moraš učiti’. Bilo je teško, bez majke i oca, bez društva. Kako sam rasla, postalo je lakše”, prisjeća se Nataša.

Dok je Nataša pohađala osnovnu školu, bilo je vrijeme rata u BiH, pa su roditelji mogli da je posjećuju svakog drugog vikenda. Ipak, koliko god joj nedostajala porodica, Nataša je uspjela da se postepeno navikne na život odvojen od kuće. Stekla je svoj krug prijatelja i život je tekao uobičajenom rutinom. Završila je srednju krojačku školu i zaposlila se kao krojačica. Taj posao je radila četiri godine. Ipak, vremenom joj je postao naporan, pa je odlučila da ga napusti i vrati se u Bileću.

“Nakon dolaska iz Kotora, kod kuće sam bila godinu dana. Za to vrijeme sam položila vozački ispit. Međutim, pošto u Bileći nisam imala društvo, otac mi je predložio da se vratim u Kotor. Tako sam i učinila. Ali nakon što sam nekoliko mjeseci provela tamo, shvatila sam da to više nije to. Bila sam u stalnom kontaktu sa drugaricama iz škole, koje su bile u Podgorici. One su mi pričale da im je tamo veoma lijepo, da postoji jedan klub gluvonijemih, gdje se oni druže. Tako sam odlučila da odem kod njih. Tamo mi se dopalo i odlučila sam da ostanem”, priča Nataša.

Kaže da je Podgorica grad u kome se ona osjeća jako prijatno, grad u kome je stekla brojne prijatelje, pronašla posao. U odnosu na Kotor, Podgorica pruža više mogućnosti osobama poput nje.

“Podgorica je veliki grad u kome postoji mnogo gluvonijemih. Kotor je mnogo drugačiji. Podgorica mi se mnogo više dopala. Tamo imam dosta društva. Klub nam je fin, tamo imam i dečka, tako da je meni tamo super”, ističe Nataša.

Za razliku od Bileće, u kojoj nije imala društvo sa kojim bi provodila slobodno vrijeme, njen društveni život u Podgorici je vrlo bogat i zanimljiv.

“U našem klubu nam je super. Često igramo pikado i šah, putujemo na takmičenja u Beograd, na Zlatibor. Klubovi gluvonijemih se sastaju, pa se onda dosta putuje. U odnosu na Bileću, velika je razlika. Ovdje je malo ljudi koji su gluvonijemi, nemam društvo, ni klub. U Podgorici živim sama u stanu. Izlazim sa drugaricama, imam sve”, zadovoljno kaže Nataša.

Koliko je podrška i ljubav porodice važna za odrastanje svakog čovjeka, a pogotovu ličnosti sa urođenim invaliditetom, pokazalo se i u Natašinom primjeru. Kad se osvrne iza sebe, Nataša kaže da je zadovoljna onim što je postigla u životu, ali priznaje da su za to najviše zaslužni njeni roditelji.

“Roditelji su se borili da ja završim školu, da pronađem posao. Tjerali su me da idem od kuće, da ne bih bila sama, jer kod kuće nisam imala šta da radim. Zahvaljujući njima sam položila i vozački. Sve imam kao i ostali”, kaže Nataša.

U toku života prošla je kroz razne situacije, bilo je i lijepih i onih manje lijepih, ali Nataša nikada na to što je gluvonijema nije gledala kao na lični nedostatak, niti je dopustila da je to odredi kao ličnost. Ova hrabra djevojka shvatila je da sve polazi od nje, te čvrsto odlučila da živi jedan lijep i ispunjen život, što joj je itekako pošlo za rukom.

Autor

Milena Koprivica

Diplomirala novinarstvo na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Od novembra 2016. godine novinarka internet magazina “Moja Hercegovina”.

Svi tekstovi autora