Na današnji dan umro je Mika Antić

Na današnji dan, prije 31 godinu, umro je omiljeni i autentični pjesnik Miroslav Mika Antić. Njegov život bio je uzbudljiv i inspirativan kao i njegova poezija.

FOTO: B92

Promijenio je mnogo gradova i zanimanja, snimao je filmove i bavio se slikarstvom, pisao je za novine i pisao prozu, ali je uvijek bio prvo pjesnik. Bio je i boem koji se radovao svijetu oko sebe i taj svijet proslavljao u svojim pjesmama koje se i danas pamte.

Antić, “vječiti dečak”, izuzetan liričar i inventivan dječji pjesnik, napisao je  zbirke pjesama “Ispričano za proleća”, “Plavo nebo”, “Roždestvo tvoje”, “Psovke nežnosti”, “Garavi sokak”, “Koncert za 1001 bubanj”, “Kikinda”. Pesme za decu “Plavi čuperak”, “Poslednja bajka”, “Nasmejani svet”, “Šašava knjiga”, “Prva ljubav”, “Svašta umem”, radio-drame “Otužni marš” i “Povečerje”…

Radio je i na filmskim projektima “Sveti pesak”, “Doručak s đavolom”, “Široko je lišće”, “Strašan lav”. Rođen je u martu 1932. u Mokrinu, u Banatu. Osnovnu školu učio je u Mokrinu i Pančevu, gdje se porodica preselila u ljeto 1941.

Gimnaziju je pohađao u Pančevu i Kikindi. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu je studirao ruski i češki jezik. U Pančevu je radio u tehničkoj službi tamošnjeg pozorišta, a od 1951. kao novinar-saradnik u listu “Pančevac”.

Antić je prvu pjesmu objavio 1948. godine, kao 16-godišnjak, u beogradskom časopisu „Mladost“, a prvu knjigu pjesama “Ispričano za proleća”, dvije godine potom. Od 1954. je bio novinar u novosadskom “Dnevniku”, tako je u toj i i docnije u takođe novosadskoj novinsko-izdavačkoj kući “Forum” je, uz manje prekide, radio sve do prerane smrti, u 54. godini.

Besmrtna pesma

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko…
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il’ trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.

Autor