Miljenko Jergović: Ne vjerujem, ali sam uvjeren: na slici dječaka iz Alepa pojavio se Bog

“Slike, sve strašnija od strašnije, stižu jedna drugu i vode opasnom otupljenju gledateljskih emocija i empatije. Guglajući te fotogafije čovječanstvo je na putu da ogugla. A dječica se ionako već pokazuju o istom trošku kao i kućni ljubimci. Krvava, mrtva dječica.”

Foto: AMC
Foto: AMC

Na dan kada je počeo ustanak u Varšavskom getu, 19. travnja 1943., snimljena je jedna od amblematskih fotografija povijesti Holokausta. Ispred grupe ljudi, uglavnom žena, koji dižu ruke na predaju, sasvim mali je dječak s micom na glavi (tako su se u nas u ona vremena zvale gradske kape sa šiltom), možda ima pet-šest godina, drži ruke u zraku, predaje se, sasvim ozbiljna lica, i gleda negdje dolje, onako kako je Židovima bilo naloženo da gledaju.

 

Povijest nije saznala kako se on zvao, ali njegov je zemaljski kraj sasvim predvidljiv. Bezimeno je stradao, otišao u dim iznad Europe, kao i svih šest milijuna njegovih sunarodnika. Za razliku od njih, on nikome i nije stigao biti sunarodnik, jer je bio samo dječak. Snimio ga je njemački esesovac, za dokumentaciju i za zabavu. Kada dođe kući da svojoj porodici, ženi i djeci, može pokazati gdje je bio i što je radio. Magija ove užasne i optužujuće slike bila je upravo u onome što se ne vidi, u oku i figuri iza objektiva. Nikad poslije toga ubojice nisu bile i fotografi. To je jedna od rijetkih prihvaćenih pouka Drugoga svjetskog rata: snimak zločina je razotkrivao zločinca.

Živa optužba

Taj dječak iz Varšavskog geta bio je prvo dijete na savjesti čovjeka koji je izumio fotografiju. I, naravno, bio je snimljen crno-bijelom tehnikom (iako su Hitlerove trupe ponegdje, recimo u Parizu, koristile kolor film…). Nakon toga je, 1945. rečeno: neka se nikad ne ponovi! Ponovilo se 8. lipnja 1972. u Trang Bangu, u Vijetnamu. Sliku je snimio fotograf AP-a Nick Ut.

Tagovi:
Autor