Na prelazu iz 2022. u 2023. godinu, politička scena Republike Srpske obilježena je paradoksom – nezadovoljstvo raznim aspektima života zahvata sve širu populaciju, a opozicija, od koje se očekuje da artikuliše takav naboj, nalazi se u rastućoj defanzivi.
S druge strane, gafovi vlasti su sve brojniji i bezobzirniji. Međutim, takva komotnost se uopšte ne odražava na izborne rezultate SNSD-a i njihovih koalicionih partnera. Naprotiv, nakon jedinog veoma izjednačenog duela, 2014. godine, vladajući blok se prilično konsolidovao, do te mjere da bi euforičniji funkcioneri ove koalicije mogli da dođu u iskušenje da obznane kako će Narodna skupština RS u doglednoj budućnosti ličiti na prethodni saziv parlamenta Srbije, formiran bez opozicije. S tom razlikom što je ranija situacija u Beogradu bila posljedica bojkota, a samouvjerena projekcija budućnosti RS zasniva se na pretpostavci da bi ovdašnji opozicionari uredno izlazili na izbore, ali bi njihova silazna putanja bila toliko izražena da bi se relativno brzo našli na pragu nestanka.
Realno stanje nema baš toliko pesimistične dimenzije. Ipak, bez ozbiljne prekompozicije, opozicione stranke u Srpskoj teško mogu da očekuju bilo kakav preokret u perspektivi. Da li će SDS sa najvjerovatnijim dolaskom Milana Miličevića na čelo te stranke u idućoj godini imati kapacitet za novi uzlet? Odnosno, hoće li PDP sa gotovo izvjesnim pozicioniranjem Draška Stanivukovića u narednim mjesecima na vodeće mjesto u toj partiji uspjeti da ostvari cilj koji je, za sada, ostvaren samo u Banjaluci – da bude jedna od dvije najsnažnije opcije u RS?
Odgovor na obe dileme bio bi pozitivan, ali 2020. godine. Međutim, pošto će dva kadrovska rješenja, uz minimalnu mogućnost drugačijih raspleta, biti ozvaničena u prvoj polovini 2023. godine, čini se da su beznadežno zakašnjela. Kada je riječ o Miličeviću, postoje sve predispozicije da će aktuelni v. d. i potencijalni budući predsjednik SDS-a nakon inauguracije biti primoran da se posveti omiljenoj „razonodi“ niza negovih prethodnika, a to je bavljenje internim, personalnim problemima unutar najstarije političke organizacije u Srpskoj.
Samouvjerenost bez pokrića
Međutim, postoje i krupnije prepreke od pukog arbitriranja povodom raznih funkcija u republičkom vrhu ili lokalnim odborima ove stranke. Jer, SNSD u Bijeljini najavio je da će uskoro pokrenuti proceduru za opoziv gradonačelnika Ljubiše Petrovića. Ovaj manevar ne djeluje kao blef i vrlo je moguće da će u tome ići do kraja. U prvoj reakciji, Milan Miličević zauzeo je odmah pobjednički gard, zbog kojeg je, prvenstveno – sa zakašnjenjem, kako smo već naveli – i naslijedio Mirka Šarovića, za sada kao v. d, a kasnije kao gotovo sigurni lider. Odmah je naveo primjer u njegovom matičnom Tesliću, gdje je ranije uspio da izađe kao pobjednik u duelu sa tamošnjim SNSD-om, dugo personifikovanim kroz likove Dragana Bogdanića i Željke Cvijanović, te dodao da će ovakav ishod ponoviti i u Bijeljini.
Naravno, povod za ovakvu Miličevićevu samouvjerenost jeste rezon da će uspijeti da prenese prethodnu „trijumfalističku“ reputaciju na Petrovića, koji i sam, iako početnik u politici višeg ranga, još nije zabilježio nijedan poraz. Međutim, iako jeste neobično, s obzirom na čitavu, prilično utemeljenu računicu u vrhu SDS-a, sada je vrlo moguće da se čitav koncept sruši, te da SNSD prvi put u proteklim decenijama zabilježi pobjedu u trci za gradonačelnika Bijeljine.
Jer, samo u manjoj mjeri, Petrović je pobijedio na prethodnim izborima sada već pokojnog Miću Mićića zato što mu je bio prvi put da se kandiduje za višu funkciju od odborničke. Presudilo je, smatraju dobri poznavaoci situacije iz same Semberije, to što je već došlo do ozbiljnog zasićenja građana dugom vladavinom Mićića, čemu je on, nedugo uoči smrti, dodao i „prelijetanje“ iz SDS-a u sferu SNSD-a, ne direktno kao Obren Petrović u Doboju, već posredno, putem solo-strančice, i onako brzo podijeljene nakon njegovog odlaska sa životne scene.
Znači, većinski glasovi za Petrovića prvi put su bili znatno više usmjereni protiv Mićića, nego što su predstavljali izraz opredjeljenja Bijeljinaca za eksperiment sa političkom nepoznanicom u vidu mladog doktora. Kada je već pobijedio, upao je u čestu psihološku zamku, vjerujući da je zasjeo u gradonačelničku fotelju isključivo zbog lične harizme. Ne samo da nije tako, već je prva polovina njegovog mandata prošla u znaku prilične dezorijentisanosti, što će uticati na značajno smanjenje motivacije njegovih ranijih glasača da ponove prethodni gest.
Tačno je da visoka očekivanja nisu zadovoljena, dijelom, zbog objektivnih okolnosti, jer, kao i u Banjaluci, gradonačelnik iz redova opozicije ima naspram sebe odborničku većinu sastavljenu od stranaka republičke vlasti, a oni, opet poput stanja u gradu pored Vrbasa, ne propuštaju nijednu priliku za sabotažu u Bijeljini. Međutim, bilo je tu i ličnog nesnalaženja, pri čemu ukazivanje na korupciju prethodnika svakako jeste bitno, ali nije jedina aktivnost koja se očekuje od gradonačelnika, budući da postoje kategorije koje se zovu funkcionalnost osnovnih gradskih sistema, pa i lokalni razvoj.
Bumerang efekat
U svakom slučaju, postoje velike šanse da dođe do referenduma o opozivu u Bijeljini, a Petrović je u nevolji jer, u prvoj fazi, neće biti riječ o vanrednim izborima sa protivkandidatom iz SNSD-a na drugoj strani. Zato postoji značajna vjerovatnoća da dođe do novog bumerang efekta, koji je ranije bio usmjeren protiv Miće Mićića, a u bliskoj budućnosti će se, vrlo lako, okrenuti i naspram Ljubiše Petrovića. I na kraju, što je najrelevantnije za ovaj osvrt, i protiv Milana Miličevića, koji će sigurno založiti sav svoj autoritet za predstavnika SDS-a u Bijeljini.
To znači da će Miličević, čije će se zvanično preuzimanje SDS-a hronološki podudariti sa potencijalnim referendumom u Bijeljini, započeti oficijelni predsjednički mandat u stranci porazom. I to ne svojim, ali će, na apsurdan način, odmah ugroziti vlastiti renome konstantnog pobjednika, te će, što je podjednako bizarno, dodatno urušiti rejting SDS-a, ionako osjetno okrnjen tokom blijedog Šarovićevog mandata. Iako su svi Miličevićevi nastupi godinama imali neupitnu opozicionu konotaciju, ne bi bilo iznenađenje da se tada, u naletu panike zbog neočekivane silazne putanje, okrene tzv. velikoj koaliciji sa SNSD-om na republičkom nivou.
To bi „skućilo“ do 2026. određeni broj vodećih zvaničnika SDS-a, ali ni izdaleka u skladu s njihovim ambicijama, jer, realno, Dodikova stranka sa aktuelnim partnerima ima komotnu većinu u NSRS i ne bi bila prinuđena da Miličeviću i drugovima ponudi bilo šta više od „mrvica“. Takav tok događaja podrazumijeva da SDS, koji je na posljednjim izborima za parlament Srpske osvojio 14,95 odsto glasova, nastavi da klizi prema 10 procenata podrške, ako Petrović sa Miličevićevom siluetom iza sebe izgubi referendum u Bijeljini. Odnosno, da se drastično surva na ivicu cenzusa, ukoliko uđe u „veliku koaliciju“.
Sličan trend se naslućuje i kad je riječ o PDP-u, a i razlozi su gotovo identični. Jer, 2022. se završava najavom Draška Stanivukovića da će podnijeti ostavku, kako bi otvorio mogućnost za nove izbore za gradonačelnika Banjaluke. Međutim, u ovom slučaju, vjerovatnije je da je riječ o blefu, jer, realno, Stanivuković novim izborima ništa posebno ne bi dobio, osim varijante u kojoj bi zadovoljio vlastitu sujetu eventualnim novim trijumfom. Jer, njegov najveći problem je odbornička većina iz suprotnog bloka, koja nikakvim proceduralnim egzibicijama Draška Stanivukovića ne bi djelovala protiv sebe i krenula u samoraspuštanje.
Ova situacija može da utiče i na republički nivo, pošto će Stanivuković, sve ide ka tome, biti na proljeće iduće godine jedini kandidat za novog predsjednika PDP-a. Kada preuzme tu funkciju, šta god da učini u vezi sa Gordijevim čvorom na gradskom nivou, kajaće se. Ako naprasno zaboravi na vlastitu spremnost da podnese ostavku na funkciju gradonačelnika i izazove prijevremene izbore, biće nastavljene blokade većine njegovih poteza, a samim tim i svojevrsno tavorenje, već sada uveliko, a po svemu sudeći i nepovratno obilježeno njegovim novim imidžom, koji sugeriše da je čovjek „simbioze“.
Zabačena udica
Tek bi obrnuti pravac, u kojem dolazi do novih izbora za gradonačelnika, predstavljao rizik za Stanivukovića, jer je i on, kao Petrović, zaboravio da je došao na funkciju glasovima „protiv“, a ne glasovima „za“. U Draškovom slučaju, ta podrška je bila zasnovana na nezadovoljstvu Dodikom u Banjaluci, pa bi, sa novom matricom „ako ne možeš da ih pobijediš, pridruži im se“, Stanivuković vrlo lako došao u situaciju da ga na hipotetičkim novim izborima može savladati čak i Vlado Đajić. Ne zato što je Dodik preko noći povratio podršku većine Banjalučana, već zbog toga što je Stanivuković izgubio harizmu osobe koja je oštar protivnik republičke vlasti.
A stvari nisu krenule u tom smjeru zbog toga što, kako se Stanivuković žali u aktuelnom periodu, nije spreman da kaže vrhu SNSD-a „marš“, što mu navodno sugerišu pojedini militantni opozicionari. Naravno, ni zato što je sa Dodikom otvorio most u Česmi, već prvenstveno usljed spremnosti da se nađe pri ruci tajkunima stasalim u Dodikovom okrilju. Pa, ako zbog njihovih potreba za gradnjom solitera od 15 ili više spratova treba mijenjati regulacioni plan Banjaluke, to će se i desiti. Ako se tome doda i Stanivukovićeva nesnosna opsjednutost marketingom, koja nije zaustavljena, što bi bilo logično, sa pobjedom na izborima 2020. godine, postoje svi uslovi za porazne efekte današnje faze djelovanja na njegovu buduću ličnu popularnost.
Sve to raniji Stanivukovićevi glasači vide, tako da će i on, poput Miličevića, započeti predsjednički mandat u PDP-u uzaludno pokušavajući da izbaci vodu iz probušenog broda. Iz situacije u kojoj rejting PDP-a sa posljednjih opštih izbora, kada je iznosio 10,30 odsto na glasanju za NSRS, klizi prema pet procenata na republičkom nivou, budućeg lidera PDP-a neće izvući ni providna lukavstva, ako posegne za njima. Jedan takav je „manevar“ u kojem Stanivuković podnosi ostavku na funkciju gradonačelnika, a na prijevremene izbore na „crtu“ Vladi Đajiću ili drugom kandidatu SNSD-a izlazi – Jelena Trivić. Nakon toga, u ovom infantilnom planu, Stanivuković „aristokratski“ prepušta Trivićevoj duel za funkciju koju je već „izgustirao“ i okreće se potpuno 2026. godini i redovnim izborima za predsjednika RS, što je, uvjeren je, optimalan rang za njegove stvarne ambicije.
Međutim, jedina indicija u kojoj se pominje varijanta sa kandidaturom Jelene Trivić za gradonačelnika Banjaluke je, indirektno, nedavna izjava Nebojše Vukanovića na tom tragu. Ali, takav istup nije bio ništa više od neformalne procjene kojim putem će krenuti buduće djelovanje Trivićeve, a ona bi trebalo da bude krajnje politički autodestruktivna da se „upeca“ na takvu udicu.
Inače, Jelena Trivić i Nebojša Vukanović trenutno su jedini opozicionari koji imaju prostor za rast rejtinga, prvenstveno zbog toga što ih opoziciono orijentisana populacija u RS još ne sumnjiči za „trule kompromise“ sa vlašću. Od njihovih budućih relacija zavisi kako će iskoristiti takav potencijal. Lista Nebojše Vukanovića za NSRS osvojila je na posljednjim izborima 4,93 odsto glasova, dok je kandidatura Jelene Trivić za predsjednicu Srpske animirala maksimum opozicionih kapaciteta, te se jedina približila granici od 50 procenata, uz poraz iznad kojeg je ostala ozbiljna sjenka sumnje, bez obzira na sve mutne odluke CIK-a i Suda BiH.
Pet opcija za Jelenu i Vukana
Njih dvoje mogu da biraju između čak pet opcija. Jedna varijanta je da Jelena Trivić pristupi Listi za pravdu i red, iako nije riječ o standardnoj stranci sa klasičnim članstvom, već o prilično neformalno organizovanom pokretu koji ima osnivača i povjerenike. Druga mogućnost je da Trivićeva – pošto su joj dani u PDP-u, zbog pogoršanih odnosa sa budućim predsjednikom Stanivukovićem, praktično odbrojani – nastavi da djeluje kao „slobodni strijelac“, svojevrsna nezavisna, ali i dalje uticajna ličnost, te da s takve pozicije uspostavlja partnerstvo sa Vukanovićevom listom. Treća „kombinacija“ podrazumijevala bi da Jelena Trivić formira novu stranku, pokušavajući da privuče nezadovoljnike u PDP-u, ali i SDS-u, opet uz saveznički odonos sa Listom za pravdu i red. Konačno, tu je i „rješenje“ sa Jeleninim ulaskom u SDS, a posljednja „šema“ podrazumijeva status kvo sa nedefinisanim statusom Trivićeve u PDP-u, čak i uz pogoršanje odnosa sa Vukanovićem, imajući u vidu činjenicu da je ovdašnjoj političkoj sceni doslovno sve moguće, pa i povodi za svađu tamo gdje ih, objektivno, nema.
Od svih tih mogućnosti, jedina koja garantuje dominaciju u opozicionom spektru, pa i ozbiljnu konkurenciju vladajućem bloku, jeste druga opcija, dakle, ona u kojoj Jelena Trivić nastavlja da djeluje kao samostalna ličnost, a Vukanovićev pokret joj pruža logističku i svaku drugu podršku. Pri tome, skromne finansije im ne bi bile hendikep, već prednost, bar u očima potencijalnih glasača, ma šta o tome mislio SDS-ovac Miladin Stanić, koji je, ne tako davno, relativno pohvalni osvrt na kolegu iz Hercegovine završio sažaljivom konstatcijom da, eto, „Vukan nema para“.
U svakom slučaju, uz takvu regulaciju odnosa, sam Nebojša Vukanović može da raste do 10 odsto podrške na nivou RS, pa čak i do 15, jer je sad, sa četiri poslanika u NSRS, postao znatno vidljiviji ne samo kao pojedinac, već i kao prva ličnost određene organizacije. Sa nezavisnom Jelenom kao saveznikom, to partnerstvo može da dopre i do 30 odsto glasača, pri čemu bi preostalih 10 do 15 procenata opozicionara i dalje gravitirali ruševinama PDP-a i SDS-a. A kada jednom dođe do promjene redosljeda unutar opozicije, doći će i do presabiranja kod birača sa takvim afinitetima, pa i do stvaranja uslova za novi zalet u duelu sa vlašću, ovog puta lišen skepse prema raznim „simbiozama“ ili „velikim koalicijama“.
Sve druge opcije, među pet pomenutih, ne garantuju takav rezultat, uključujući i onu u kojoj Jelena Trivić formira novu stranku. Politička scena RS je već odavno „puna kao oko“, kada je o partijama riječ. Ma koliko tu uglavnom bila riječ o jalovim ili kompromitovanim projektima, još jedna epizoda u takvom serijalu ne bi donijela mnogo dobrog potencijalnoj kreatorki, jer izvjesne „službe“ uvijek pronađu način da „izbuše“ sve što nije pod njihovom kontrolom, pa bi Jelenu Trivić okolnosti vrlo brzo prinudile da se „pozabavi o svom jadu“, umjesto da sav entuzijazam, uz sinergiju sa Vukanovićevim pokretom, usmjeri ka nastavku puta na kojem je stala 2. oktobra ove godine, odnosno, ako se uzmu u obzir i postizborni protesti, mjesec dana nakon tog tog datuma.
Nož i pogača
Dok je opozicioni špil karata prilično kompleksan, unutar vladajućeg bloka situacija je znatno jednostavnija. Na posljednjim izborima za NSRS, SNSD je dobio 34,54 odsto glasova. Ostale četiri stranke vladajuće koalicije u tom momentu, SP, Ujedinjena Srpska, DEMOS i Narodna partija Srpske, zajedno su osvojile 19,76 procenata, pri čemu su prve tri grupacije imale između pet i šest, a NPS nešto više od tri odsto podrške. Dakle, okvirno, može se reći da je odnos snaga između SNSD-a i svih njihovih saveznika, kad bi se udružili, 2:1.
Naravno, sada tu treba uzeti u obzir i da su se DNS i SPS, nakon jednokratnog glumatanja opozicije, vratili u orbitu Dodikove stranke. U zbiru, stranke Nenada Nešića i Gorana Selaka imale su 7,57 odsto glasova. Ukoliko se, opet, taj učinak doda na saldo hipotetički objedinjene „četvorke“ kontinuiranih saveznika SNSD-a, radi se o 27,33 procenata birača, što mijenja red veličina između SNSD-a i partnera tretiranih kao „paket“, orijentaciono, na 1,5:1.
Međutim, iako biračima vladajućeg bloka nerijetko može „svašta pod kapu stati“ i nisu im naročito mrska „fleksibilna“ shvatanja političkog morala, pod uticajem Dodikove agresivne dugogodišnje retorike o raznim „izdajnicima“, teško da će olako progutati šetnju DNS-a i SPS-a do konkurentskog bloka i natrag, bez obzira što je, sada je već jasno, bilo u pitanju notorno fingiranje. U ovom krugu stranaka, u rukama šefa SNSD-a je „i nož i pogača“, jer raspolaže svim resursima, od medijskih, do bezbjednosnih i pravosudnih, da svede rivale na mjeru koja mu odgovara. Makar „rivali“ bili trenutni saveznici. Jer, već je ranije, u slučaju Marka Pavića, pokazao kako reaguje kada mu se učini da su mu formalni „ortaci“ previše ojačali.
To bi se moglo desiti i u doglednoj budućnosti, što podrazumijeva rast SNSD-a prema odavno nedosegnutoj brojci od 40 odsto podrške. Naravno, ne na račun opozicije, već ostalih „drugara“ iz bloka, zbog čega bi i oni u zbiru, bez obzira na dvije nove članice u tom miljeu, mogli da se značajno uruše i da zadrže samo prvobitnih 20, a u lošijim scenarijima tek 15 odsto glasača. Pri takvom kretanju krivulje na grafikonu, poneka od sada već šest „partnerskih“ stranaka mogla bi da završi ispod cenzusa na budućim odmjeravanjima. Kako sada stvari stoje, s obzirom na nivo unutrašnje „truleži“ i rastuće netrpeljivosti među funkcionerima, tome su najbliži DNS i DEMOS, dok SP, SPS, US i NPS pokazuju veći stepen žilavosti.
Jednokratni puritanizam
Ipak, svi ovi parametri, bez obzira na pokušaj racionalnog utemeljenja, biće značajno prekomponovani ako se ispostavi da najveći dio opozicionara prihvata „taktiku“ za koju se opredijelio SDS na prijevremenim izborima za gradonačelnika Zvornika i načelnika opštine Bratunac, zakazanim za 5. februar. Iako su se prvobitno, kao jedina opoziciona stranka, prijavili za učešće, naprasno su odustali, uz obrazloženje da „ne žele dati legitimitet izbornom procesu koji ne odražava volju građana, nego je rezultat izbornih manipulacija“. Povrh svega, pozvali su građane da bojkotuju izborni proces i najavili da će imati posmatrače na biračkim mjestima, kako bi „evidentirali nepravilnosti“. Kakvi su dometi ove „strategije“, jasno je svima u RS koji su pratili sličan pokušaj u Srbiji, prije nekoliko godina. Efekat je bio toliko mizeran i promašen, da ga više ni sami akteri iz tamošnje opozicije ne pominju.
Takav jednokratni puritanizam u RS – u kojem se „daje legitimitet“ desetinama prethodnih, uglavnom skandaloznih izbornih procesa, kao što će se, nakon okončanja ovog hira, davati jednakom broju budućih „zona sumraka“ – ima samo jednu manu. Naime, bio bi idealan kada bi prosječan ljudski vijek trajao 700 godina. Ovako, kraći je skoro deset puta, pa aktuelne generacije, nažalost, nisu u mogućnosti da provedu vijekove čekajući da se u SDS-u, a moguće i ostalim opozicionim strukturama, odluče da li će napokon obaviti poduhvat za koji se najčešće koristi izraz tepanja za dječju „veliku nuždu“. Ili, pak, neće to učiniti.
Paradoksalno je da se, nakon takvog isticanja bijele zastave u SDS-u, kao najobzirnije zapažanje mogu tretirati riječi nikog drugog do – Milorada Dodika. Doduše, izrečene su drugim povodom, ali su apsolutno ilustrativne za SDS-ov bojkot u Zvorniku i Bratuncu. Jer, kad su Dodika prije par dana novinari upitali – zašto ne udalji Petra Đokića sa ministarske pozicije u novoj Vladi RS, zbog ranijih pravosnažnih presuda, on je hladnokrvno odbacio tu mogućnost, cinično poručujući medijima: „Poštujem to da vi želite ovo društvo dovesti do perfektnog stanja, ali politika je nešto drugo“.
