U posljednjoj deceniji politička mapa Zapadnog Balkana mijenja se brže nego ikada ranije. Sa scene postepeno nestaju lideri koji su godinama, pa i decenijama, slovili za nedodirljive figure, ljudi čija se moć mjerila sposobnošću da odlučuju o sudbinama čitavih društava.
Na tom talasu već su pali brojni politički veterani regiona. Među prvima je bio bivši makedonski premijer Nikola Gruevski, a potom i višedecenijski crnogorski lider Milo Đukanović. Ubrzo su “zbrisani” i Hašim Tači, nekada centralna figura kosovske politike, kao i niz regionalnih „teškaša“ poput Janeza Janše u Sloveniji, Bakira Izetbegovića u Bosni i Hercegovini ili Ramuša Haradinaja na Kosovu*. Posljednja trojica i dalje su politički aktivna, ali van najznačajnijih poluga moći u svojim državama.
Krajem prošle godine tom nizu pridružio se i bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji, iako još uvijek kontroliše ključne procese u entitetu, evidentno gubi političku moć. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, iako uzdrman masovnim protestima, ostao je jedini iz ove grupe koji i dalje drži najuticajniju državnu poziciju.
Bijeg u gepeku
Simboličan početak kraja jedne ere veže se za Nikolu Gruevskog, nekada neprikosnovenog lidera VMRO-DPMNE-a i najuticajnijeg čovjeka u Sjevernoj Makedoniji.
Više od dvije decenije bio je u samom vrhu vlasti, a od 2006. do 2016. godine praktično bez konkurencije. Gubitak vlasti pratile su političke tenzije i nasilje, a sam Gruevski je ubrzo napustio zemlju i utočište pronašao u Mađarskoj. Prema informacijama objavljenim u makedonskim medijima, Gruevski je zemlju napustio skriven u gepeku automobila.
Sudski epilog njegove vladavine stigao je u vidu višestrukih zatvorskih kazni zbog korupcije i zloupotreba, zbog čega je jasno da se u Makedoniju, barem slobodnom voljom, više neće vraćati.
Na sličan način, sudbina presuđenog bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera poslužila je kao snažna poruka regionu da ni najviši položaji ne garantuju trajnu zaštitu. Hrvatska i Sjeverna Makedonija, svaka na svoj način, pokazale su da je raskid sa kultom ličnosti moguć, što potvrđuje i činjenica da se sa političke pozornice povukao i Zoran Zaev, Gruevskijev nasljednik od kojeg se takođe očekivala dugotrajnija vladavina.
Hašim iza rešetaka, Milo na slobodi
Ni Hašim Tači, koji je godinama bio ključni politički akter na Kosovu*, nije izbjegao pad. Nakon što je obavljao gotovo sve najvažnije funkcije, uključujući i predsjedničku, primoran je na ostavku poslije podizanja optužnice pred Specijalnim sudom u Hagu. Već više od pet godina nalazi se u pritvoru u Holandiji, dok sudski proces još traje.
Za razliku od njega, Milo Đukanović se, barem formalno, i dalje nalazi na slobodi. Njegov politički pad dugo je djelovao nezamislivo. Od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka bio je konstanta crnogorske politike, mijenjajući funkcije, saveznike i ideološke okvire, ali nikada i stvarnu moć.
Prelomni trenutak dogodio se 2020. godine, kada DPS gubi parlamentarnu većinu, dok je konačan poraz doživio na predsjedničkim izborima u aprilu 2023. godine, čime je simbolično zatvoreno jedno od najdužih poglavlja balkanske političke istorije.
Stalna borba za očuvanje uticaja
I politički put Milorada Dodika ušao je u fazu vidljivog silaznog trenda krajem prošle godine, kada je izgubio formalnu poziciju predsjednika Republike Srpske. Do toga je došlo nakon maratonskog suđenja pred Sudom BiH zbog “nepoštovanja odluka visokog predstavnika”. Dodik je prvo u februaru 2025. prvostepeno, a potom u avgustu iste godine i pravosnažno osuđen na godinu dana zatvora i šestogodišnju zabranu obavljanja funkcija koje se finansiraju iz budžeta.
Između te dvije odluke, lider SNSD-a je inicirao donošenje niza zakona koji su na teritoriji Srpske zabranili djelovanje Suda BiH, Tužilaštva BiH, VSTS-a, SIPA, Granične policije itd, zbog čega je osumnjičen za novo krivično djelo – naprad na ustavni poredaj BiH. Dodik i njegovi sljedbenici ove poteze su nazvali “temeljom nezavisnosti Republike Srpske”.
Ipak, Dodik na kraju popušta. Pojavljuje su u pravosudnim institucijama sa sjedištem u Sarajevu (što je mjesecima izbjegavao i tako “zaradio” potjernicu), napušta funkciju predsjednika Srpske, povlači sve zakone koje osporavaju institucije BiH, njegov SNSD izlazi na prijevremene izbore, a i zapaljiva retorika, koja je godinama krasila najmoćnijeg čovjeka od Trebinja do Novog Grada, vidno je utihnula.
Iako Dodik i dalje zadržava snažan uticaj nad institucijama i političkim procesima u entitetu, riječ je o moći koja je sve manje institucionalna, a sve više defanzivna. Sudski procesi, međunarodni pritisci i unutrašnja politička nestabilnost doveli su do toga da Dodik, prvi put nakon više od dvije decenije, nastupa iz pozicije slabosti.
Njegov politički autoritet više ne djeluje neupitan, a nekadašnji status nedodirljivog lidera zamijenjen je stalnom borbom za očuvanje uticaja i politički opstanak.
Posljednji na vrhu, ali bez stabilnog tla
Za razliku od ostalih regionalnih veterana, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i dalje se nalazi na samom vrhu političke hijerarhije u svojoj državi.
Ipak, niz masovnih protesta, rastuće društvene tenzije i erozija podrške dijela javnosti jasno ukazuju da njegova pozicija više nije onoliko stabilna koliko je bila prethodnih godina. Iako i dalje kontroliše ključne poluge vlasti, Vučić se suočava sa pritiscima kakvi do sada nisu bili karakteristični za njegovu vladavinu.
U tom smislu, on ostaje posljednji predstavnik ere balkanskih političkih veterana koji još uvijek vlada, ali u znatno složenijim i neizvjesnijim okolnostima nego ranije.
