Baš kada su gotovo svi posmatrači političkih kretanja u Republici Srpskoj pomislili da neće biti nikakvih iznenađenja, što se tiče odnosa stranaka iz RS prema predstojećim izborima u Srbiji, 17. decembra, uslijedio je vanredni detalj. Jer, „kampanja“ na lijevoj obali Drine nije započela kolektivnim poklonjenjem ovdašnjih lidera vlasti i opozicije beogradskom gospodaru Aleksandru Vučiću, već izjavama odanosti Darka Banjca upućenim Ivici Dačiću.
Naravno, i predsjednik Narodne partije Srpske i prvi čovjek Socijalističke partije Srbije pripadaju vladajućim koalicijama, tako da njihov aranžman ne predstavljava nikakvo kontriranje Miloradu Dodiku i njegovom pandanu u matici. Međutim, kombinacija Banjac – Dačić je zanimljiva kao dokaz da u dva dominantna bloka, okupljena oko Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske napredne stranke, još nije potpuno zamrlo nastojanje da se sačuva minimum nijansi. To nije baš jednostavno, jer dva nosioca „stabilokratije“ među Srbima, i Dodik i Vučić, iz godine u godinu ostavljaju sve manje prostora, čak i formalnim saveznicima, za odstupanja od apsolutne homogenosti koalicionih struktura pod njihovim vođstvom.
Međutim, relacija Banjac – Dačić nije nastala naprasno. Kao njen javni start, može se označiti Dačićeva posjeta banji „Mlječanici“ kod Kozarske Dubice 1. maja 2022. Jeste pomalo neobično da je, od svih lokacija u RS, ministar spoljnih poslova Srbije odabrao da posjeti baš ovaj turističko-medicinski kompleks, koji je i finansijsko-poslovna „baza“ osnivača NPS-a. Da kontakt nije slučajan, pokazala je i sljedeća situacija, pošto se Banjac pojavio kod Dačića u Beogradu 29. septembra 2022. godine, nekoliko dana uoči posljednjih opštih izbora u BiH.
Tada je šef SPS-a već diskretno sugerisao biračima u RS da podrže „patriotske snage, među kojima je i stranka Darka Banjca“. Ovakva bliskost je formalizovana 4. marta 2023. godine, jer je tada potpisan protokol o saradnji NPS-a i SPS-a, a da dokument nije sporan, pokazao je i posljednji susret, 15. novembra 2023, uz Banjčevu poruku građanima Srbije da glasaju za Dačićeve socijaliste.
Postavlja se pitanje – otkud ta neobična veza? To nije samo nelogičnost iz domena političke toerije, koju su i sami potpisnici protokola NPS – SPS primijetili, pominjući u ovom sporazumu da jesu „različitog političkog spektra, ali ih povezuje očuvanje srpskog nacionalnog interesa“. Biće da u svemu nije beznačajno ni prisustvo Dike Cvijetinovića, generalnog sekretara NPS-a. U izvještajima sa svih sastanaka lidera ove dvije partije, potencirano je da je i Cvijetinović bio tu, a Bijeljinac, treba podsjetiti, nije samo stranački funkcioner, već od kraja 2022. godine i v. d. direktora RiTE Ugljevik. Kada se to zna, postaje jasnije da se kompletna kombinacija može posmatrati i kroz prizmu poznate doskočice, donekle modifikovane u rezonima savremenih generacija Srba u politici u odnosu na original, tako da sada glasi: „Jesmo braća, a i kese nam mogu biti sestre, ukoliko se ukaže potreba za tim“.
Paket akcija
Osim standardnih interesnih motiva, ne može se odbaciti ni konotacija političkog lukavstva. A u toj disciplini ni Banjac, ni Dačić, ma šta o njima mislili, nisu autsajderi. Jer, ma koliko ostavljali utisak bespogovorno lojalnih pratilaca Dodika, odnosno Vučića, iz niza ne pretjerano naglašenih gestova jasno je da obojica pokušavaju da se pripreme za „dan poslije“. Očito, ne namjeravaju da podijele sudbinu aktuelnih „patrona“, a oni će, ipak, jednog dana morati da politički potonu. U svemu tome, nije ključno to što se se ovakav rasplet za sada ne nazire, već je poenta u Banjcu i Dačiću kao najuvjerljivijim predstavnicima svojevrsne „škole mimikrije“ u dvije vladajuće koalicije.
Povezali su ih različiti razlozi – kod Banjca je, nesumnjivo, riječ o procjeni da je pred Vučićevim vratima pretjerana gužva. U jagmi stvorenoj poltronskim gestovima gotovo svih vladajućih i opozicionih političara iz RS spram predsjednika Srbije, šef NPS-a je ispravno zaključio da tu ne bi bio naročito vidljiv, pa otuda njegovo okretanje jedinom Vučićevom savezniku u Srbiji sa kapacitetom da samostalno pređe skupštinski cenzus.
S druge strane, Dačić je prošao kroz fazu prekodrinske defanzive, pošto je morao da bira između Petra Đokića i Gorana Selaka tokom posljednjeg raskola unutar ovdašnjeg SP-a. Kada se opredijelio za Đokića, a Selaka gurnuo u naručje Aleksandra Vulina, Dačić je morao da sačeka izvjestan protok vremena za konsolidaciju. I ne samo to, već i za širenje „paketa akcija“ na političkoj berzi RS, jer je, kao beogradski zaštitnik dvije stranke iz Srpske, jedini osim Vučića sa mogućnošću takvog uticaja van Srbije.
Relacija Dačić – Banjac, naravno, neće izazvati nikakva tektonska pomjeranja na političkim scenama Srpske i Srbije, ali predstavlja nainteresantniji način povezivanja opcija sa dvije strane Drine, od svih kreiranih u sjenci dominantne osovine Dodik – Vučić. Pri tome, nije jedina, jer je i bivši predsjednik SDS-a Mirko Šarović uoči Srpske nove godine 2020. iznenadio čak i saradnike, kada je, na svoju ruku, potpisao sporazum o saradnji sa Srpskom narodnom partijom Nenada Popovića. Iako ta varijanta djeluje potpuno opskurno, uopšte nije lišena proračunatosti.
Mada je Popović daleko od šire prepoznatljivosti i u matici i u RS, nije nikakav marginalac, već konstantni akter Vučićeve vladajuće koalicije, a u ranijem mandatu izvršne vlasti bio je i ministar bez portfelja. Pri tome, slovi za osobu sa odličnim poslovnim i političkim vezama u Rusiji, pa se može reći da je svojevrsni „oficir za vezu“ beogradskog vladara sa Moskvom. Napokon, Popović je jedan od najbogatijih ljudi u Srbiji, tako da Šarovićev raniji, naoko neobičan potez, nikako nije bizarnost na koju treba odmahnuti rukom. Ni Milan Miličević nije sklon da prekine tu vezu, o čemu svjedoči činjenica da je osoba koja je putovala sa Šarovićem kod Popovića prije tri godine – Maja Dragojević Stojić, 4. novembra 2023. bila na Međunarodnom kongresu konzervativaca u Beogradu, baš u organizaciji Popovićevog SNP-a.
Sekunde u istom kadru
Ipak, proći će još mnogo vode Savom, Drinom i Dunavom, dok ovakve šeme počnu davati krupnije plodove nego puko zajedničko pojavljivanje Milorada Dodika i Aleksandra Vučića u svečanoj loži stadiona u Leskovcu, na završnoj utakmici kvalifikacija za EP, Srbija – Bugarska. Iako su istog dana imali i višečasovni zvanični susret, uz razgovor o aktuelnim političkim pitanjima, u svijesti prosječnog birača u Srbiji, ali i u RS, nekoliko sekundi u istom kadru sa fudbalskog meča predstavlja dokaz međusobne podrške sa najvećom težinom.
Ovog puta, kompletna predstava sa vjetrom u leđa iz RS u Vučićeva politička jedra mogla bi imati i specifičnije konotacije. Najživopisniji scenario događaja u bliskoj budućnosti nije stigao od Dodika ili njegovog neposrednog okruženja, već sa prilično neobične adrese. Naime, Dane Čanković, predsjednik Srbskog narodnog pokreta „Izbor je naš“, sa sjedištem u Banjaluci, nedavno je napisao tekst u kojem je naznačio šta bi, s njegovog stanovišta, bio optimalan razvoj situacije nakon izlaska građana Srbije na birališta, 17. decembra.
Gotovo niko u RS nije registrovao taj esej, prije svega zbog toga što, po svemu sudeći, iako uredno dostavljen brojnim redakcijama, nigdje u Srpskoj nije ni objavljen, niti prenesen, osim na pojedinim portalima nacionalne orijentacije, malog dometa, stacioniranim u Crnoj Gori i Srbiji. A prema Čankovićevim redovima trebalo bi usmjeriti adekvatnu pažnju, ne zato što pripada rijetkim entuzijastima koji insistiraju na pisanju „b“ umjesto „p“ u riječi „srpski“, već, ako ni zbog čega drugog – jer je doslovno prvi u postdejtonskoj RS javno zagovarao koncept nezavisnosti Republike Srpske. Par godina nakon njega, priču je preuzeo Milorad Dodik, naravno, uvijek je „podgrijavajući“ i nikad ne realizujući, a sve ostalo je istorija.
Na prvi pogled, Čankovićeva posljednja teorija djeluje prilično naivno. Uvod je nesporan, pošto autor podsjeća da je još u ranoj fazi Vučićeve vladavine tvrdio da Srbiju čeka serija izbora, koji će biti raspisivani i kad im jeste i kad im nije vrijeme, sve dok sadašnji predsjednik Srbije samostalno ne dostigne apsolutnu parlamentarnu većinu. Dakle, bez potrebe za paktiranjem SNS-a sa bilo kim, od Dačićevih socijalista pa nadalje. Sasvim utemeljeno, ta vrsta megalomanije ilustrovana je Vučićevim odnedavnim insistiranjem na tezi da je glas za bilo koga osim njegove liste „Srbija ne sme da stane“, u stvari, glas za Dragana Đilasa.
A zatim slijedi infantilni segment čitavog stanovišta, pošto je Čanković ubijeđen, bez obzira na pregršt kontraargumenata u toku protekle decenije, da je Vučić iskren u sopstvenoj nacionalnoj retorici. Naime, autor je skeptičan prema Vučićevoj pretenziji da može sam da osvoji 45 ili čak i 50 odsto glasova, pa mu je, hipotetički, pronašao nove partnere, a to nije SPS, već koalicija „Nacionalno okupljanje“, sastavljena od Zavetnika i Dveri.
“Najbolji odgovor Zavetnika i Dveri bio bi da javno ponude predsjedniku i najmoćnijem čovjeku Srbije sporazum u kojem se obavezuju da će bezrezervno podržati i učestvovati u realizaciji politike jedinstva koja Srbiji garantuje suverenitet i teritorijalni integritet, kojom se ostvaruje nacionalni interes kada je u pitanju i KiM, Republika Srpska, Srbi u regionu, neulazak u NATO i neuvođenje sankcija Rusiji, te da će ga podržati kao nesporni autoritet i vođu takve politike. A da će se, sa druge strane, Aleksandar Vučić obavezati da će upravo sprovoditi takvu politiku”, smatra Čanković.
Gladac i jadac
Njegovo uvjerenje da je za konačnu ocjenu Vučićevih dometa relevantan tek završni čin, te da je ipak moguće da će u „sudijskoj nadoknadi“ globalne i regionalne utakmice demonstrirati vlastiti „patriotizam“, zaista je dirljivo, ali i krajnje beznadežno, u svakoj trezvenoj optici. Tu se zahuktali utopista ne zaustavlja, pa nagovještava kako će izgledati finiš kampanje uoči izbora u Srbiji 17. decembra. On smatra da Vučićeva natpolovična većina, osim aranžmana sa strankama Milice Đurđević i Boška Obradovića, još više „zavisi od toga da li će Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, na završnom mitingu donijeti Aleksandru Vučiću pozdrave od predsjednika Putina“. Jer, „takav pozdrav Putina Aleksandru Vučiću ujedinio bi srpski narod, čije jedinstvo bi morali da prate i ostali srpski političari, a onda je samo nebo granica“, vjeruje Čanković, baš se trudeći da ispuni sve kriterijume za katoličkog biskupa u Srednjem vijeku, ako se zna da je omiljena poštapalica tog soja bila: „Svaka vlast je od Boga“.
Ništa od najavljene faktografije nije isključeno. Nije nemoguća ni postizborna koalicija osovine Zavetnici – Dveri sa SNS-om, posebno ako se ima u vidu perfidni način na koji su, prije svih lider Novog DSS-a Miloš Jovanović i Stefan Stamenkovski, suprug „Milice Zavetnice“, opstruisali želju većine potencijalnih birača desne opozicije da ovaj blok nastupi jedinstveno. Takođe, još manje je nerealna opcija u kojoj će Dodik na Vučićevom finalnom mitingu poručiti da predsjednik Srbije „ima podršku Moskve“, postojala ona u stvarnosti ili ne. Jer, Vladimir Putin je, u protekle 23 godine, uvijek održavao korektne relacije prvenstveno sa vlastima u Beogradu, pa i Banjaluci, bez specijalnog udubljivanja u unutarsrpske polarizacije i bez potrage za opozicionarima koji bi, eventualno, imali autentičniju promoskovsku agendu od aktuelnog folirantskog dvojca.
Međutim, čitava ova fabula tek je prva polovina znamenite sintagme „spolja gladac, iznutra jadac“. A drugi kraj te jednačine je sušta suprotnost od ove projekcije u kojoj Čanković vjeruje da će Vučića od „izdaje“ odvratiti čitav niz faktora, uključujući čak i nedobrovoljni biološki kraj u tom slučaju, kako navodi. Osnivač SNP-a „Izbor je naš“ nije svjestan da je ta era završila o „ropotarnici povijesti“, ma koliko nezanemarljiv broj posmatrača, sasvim promašeno, završnice pojedinih biografija svrstavao u ovaj fah.
Čanković svoju konstrukciju zaokružuje skoro nevjerovatnom zaslijepljenošću, insistirajući na približavanju „Nacionalnog okupljanja“ SNS-u ovim riječima: „Na taj način Vučić bi dobio osjećaj ljubavi, još veću želju i snagu da se potrudi i sve učini za dobrobit naroda i države i na taj način uđe u istoriju kao izuzetno pozitivna ličnost“. Tu, definitivno, čovjeka treba prepustiti ličnim snatrenjima, ali i dodati da su sva ova citiranja relevantna ne zato što dolaze od osobe sa političkim autoritetom i težinom, već zbog toga što nisu usamljena. Naprotiv, veoma su raširena među običnim smrtnicima, ubijeđenim da su Vučić i Dodik upravo na tom fonu.
Tečni derivati
Od toga, naravno, nema ništa, jer su gotovo svi potezi prvog od 2012, a drugog od 2005. godine, potvrdili da je riječ o izuzetno vještim demagozima, nespremnim da budu izuzeci od žalosne matrice glavne struje srpske politike u kojoj se „jedno misli, drugo govori, a treće radi“. Dok Vučić svojoj političkoj biografiji krajem godine bude dodavao još jedan kvantitativni „uspjeh“ bez ikakvog kvalitativnog značenja, njegov prekodrinski brat po isključivoj zainteresovanosti za moć i privilegije i potpunoj ravnodušnosti za bilo kakve plemenite motive nesumnjivo će se pojaviti na bini na završnom skupu vladajućeg bloka u Srbiji.
Paradoksalno je da će ga u tom poduhvatu, samo ne sa scene, već iz prvih redova u publici, po svemu sudeći, pratiti gotovo svi ostali lideri vlasti, ali i opozicije iz RS, uz usamljeni izuzetak Nebojše Vukanovića, jasno opredijeljenog naspram osovine Dodik – Vučić. U takvim okolnostima, predsjedniku Srpske će preostati tek da se raduje vjerovatnom ambijentu sa krovom, beogradskoj „Areni“, recimo, kojoj ništa neće moći ni kiša, kao 26. maja ove godine, kada je „najveći skup svih vremena u Beogradu“, sticajem prirodnih nepogoda, održan u prilično depresivnim koordinatama, pod nimalo vedrim nebom.
Ostalim, sasvim izvjesnim putnicima iz Srpske – od Nenada Stevandića, Nedeljka Čubrilovića, Darka Banjca, Nenada Nešića, Petra Đokića i Gorana Selaka, do Milana Miličevića, Branislava Borenovića i Jelene Trivić – biće namijenjena prozaičnija uloga. Budući da će „sendviči“, u skladu sa tradicijom sličnih okupljanja u režiji SNS-a, biti rezervisani za domaće nevoljnike, skupljene širom Srbije, „prva postava“ političke scene RS baviće se „tečnim derivatima“.
Ako ništa drugo, bar na onaj način na koji su Dodikovi „spin majstori“ ne tako davno pokušali da amortizuju slučaj poznat po dječjoj nesvjesnoj provokaciji „Đe si, lopove“. Prema visprenoj odstupnici, „balavurdija“ je, u stvari, pitala „đe su sokovi“, a iste riječi su optimalne da ih skandiraju stranački lideri svih boja iz RS, jer će biti uskraćeni za bilo kakvu prehrambenu ponudu tokom predstojećeg neveselog mitinga u Beogradu.
Izlazna strategija
Iza kulisa ove euforije, „sitnijim ribama“, poput Banjca i Dačića ili Šarovićevoh nasljednika i Nenada Popovića, neće biti uskraćena mogućnost da pletu „alternativne“ mreže, sa kapacitetom da ih upravo one održe na površini male bare pune krokodila, ali bez potencijala da naljute „domaćina“ Vučića. A učesnici prošlogodišnjeg izbornog duela za funkciju predsjednika RS, Miloradu Dodiku i Jeleni Trivić, tokom mitinga imaće priliku da se presaberu i da ipak razmisle da li su na raspolaganju imali još koju opciju u Srbiji, krajem 2023. godine.
Šefici Narodnog fronta, sa vlastitim ne tako davno otkrivenim probriselskim afinitetima u spoljnoj politici, biće jasno da će je ekipa iz ekstremne frakcije „građanske opozicije“, okupljene u bloku „Srbija na Zapadu“, ipak tretirati kao „provincijalku“. Možda bi, iz njenog ugla, bili adekvatni Zorana Mihajlović i Dragan Šormaz, sa nedavno formiranom strankom „Uvek za Srbiju“, ali, avaj, još nisu spremni za izlazak pred biirače. Preostaje joj tek famozni Rade Basta, jednokratni ministar privrede i osebujni novokomponovani zagovornik „evroatlantskih integracija“. Niko neće praviti problem zbog činjenice da je Bastina svježa fascinacija Vašingtonom i EU godinama „sazrijevala“ u vrlo neobičnoj političkoj postojbini ovog donedavnog funkcionera Jedinstvene Srbije Dragana Markovića Palme.
Sa Dodikom situacija nije toliko kompleksna. Za njega je najprimjerenije da u „minut do 12“ potraži „izlaznu strategiju“ iz neugodne, a još neriješene situacije sa porodicom Đoković. Istom onom familijom čije je saradnike proljetos, nakon teniskog turnira u Banjaluci, nazvao „popriličnom ciganijom“. Neprospavana noć, koju je Dodik pomenuo nakon tog gafa sa RTS-a, ipak nije dovolja za iskupljenje. Ali, spas je na vidiku, jer se na izborima u Srbiji kandidovala i lista jedne nacionalne manjine pod nazivom „Unija Roma Srbije“. Vučić se sigurno neće naljutiti ako podrška iz vrha RS bude preusmjerena ka njima. Bar on razumije šta je griža savjesti. Ima mnoštvo „čankovića“ koji će to potvrditi.
