BILEĆA – Dok njegovi vršnjaci slobodno vrijeme najčešće provode u laganoj šetnji, Dušan Građo iz Bileće ka osmoj deceniji života gazi trčećim korakom. Zdravstveni problem učinio je da fizička aktivnost postane njegov način života, a svakoga dana, već 20 godina, ovaj šezdesetosmogodišnjak, trčeći ili na biciklu, u prosjeku pređe 12 kilometara.
Ako dan nije kišovit ili snježan, Dušan svoje vrijeme za rekreaciju provodi na stadionu bilećkog Fudbalskog kluba „Hercegovac“. Tu smo ga i zatekli. Pomalo zadihano priča nam kako je počela njegova trka za zdravlje.
– Rođen sam u Konjicu, a od 1996. godine sam stanovnik Bileće. Kada sam došao ovdje, zaposlio sam se kao načelnik saobraćajne službe u bilećkoj kasarni i vjerovatno nikada ne bih ni saznao za svoju ozbiljnu srčanu manu da tada nisam išao na provjeru borbene gotovosti. Tada mi je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu konstatovana aneurizma pretkomorskog sektuma – objašnjava Građo za „Moju Hercegovinu“.
Kada je liječenje počelo, kaže Dušan, osjetio je da mu lijekovi ne prijaju. Ponovo je završio na klinici i nakon toga odlučio da promijeni svoj način života.
– Bio sam dugo liječen u hodu. Onda sam osjetio da me uništavaju tablete i vađenje krvi svaki treći dan. Vjerovatno sam od lijekova dobio alergiju, pa sam završio u Kliničkom centru u Podgorici. Tada sam odlučio da bacim lijekove. Ima deset godina nisam popio tabletu ni od čega. Počeo sam da vozim biciklo po 10-15 kilometara dnevno, ali pošto nema uslova za vožnju, pa je opasnost je velika, prešao sam na hodanje – priča Dušan.
Svakog dana prelazio je deset kilometara preko Hadžibegovog brda. Počeo je da se osjeća vrlo dobro, regulisao je tjelesnu težinu i taj tempo održava, evo, već 20 godina.
– Trčim svaki dan od 1996. godine. Kad je loše vrijeme, čim se malo razvedri, dotrčim ovdje na stadion i odradim šta imam. Dnevno trčim nekih 12 kilometara, a pređem ih za oko 110 minuta. U prosjeku, za tri i po minuta istrčim krug. Sa ovom aktivnošću sam zamijenio tablete i dobro se osjećam, nemam problema. Uz to postim cijele poste i pijem samo izvorsku vodu – otkriva Dušan svoj recept za zdrav život.
Ukoliko vrijeme baš ne dozvoljava vježbanje napolju, Građo to nadomjesti vježbanjem kod kuće.
– Imam jedan splet vježbi iz kasarne, za gornji i donji dio tijela, a imam i sobno biciklo. Provedem nekih 40 minuta vježbajući. Osjećam da imam kondiciju – kaže Dušan.
Građo je prije rata bio rukovodilac i direktor u dva preduzeća, ali ističe da sjedanje i boravak na jednom mjestu jednostavno nisu u njegovoj prirodi.
– Ne volim da sjedim. Uvijek sebi izmišljam nešto, prevashodno mi je da sam aktivan. Recimo, pomažem drugome u cijepanju drva, održavam stambeni prostor, platane, parkove, sve ja to radim. I posle trčanja na stadionu, ja pređem pet-šest kilometara pješke po gradu. Sjednem nekad i na kafu, popričam s ljudima, imam društvo, ali u podsvjesti bih volio da sam u hodu. Volim kad to odradim i gotovo, ne volim statiku – odlučno kaže Dušan.
Iako među njegovim sugrađanima nema nikog ko se u njegovim godinama aktivno bavi trčanjem u ovoj mjeri, Dušan kaže da na stadionu skoro svakog dana, ipak, ima društvo.
– Ima ljudi koji iz zdravstvenih razloga intezivno trče na stadionu. U ljetnom periodu dođem u 6 sati ujutru, još uvijek bude mrak i bude puno ozona, pa do 8 sati odradim šta sam planirao. Nađem tu dosta starijih ljudi i žena koji hodaju polako i bodrim ih: Danas jedan krug, sutra dva, i tako. A i oni se meni čude, pitaju me koliko imam godina, pa im čudno – priča Dušan s osmijehom.
Slobodnog vremena, kaže, ima dosta, a smatra da je ono najkvalitetnije iskorišteno ako je provedeno u trčanju.
Korisnije mi je raditi ovo, nego biti po gradu. Ja sam bio po gradu, ali nemate vi ovdje, grad vam ne pruža ništa. Mislim da je ovo korisnije i cjelokupno se dobro osjećam. Ovo je za mene izvor zdravlja – zaključuje Dušan za naš magazin.
Po završetku razgovora napuštamo stadion. Dušan ostaje za nama nastavljajući svoj krug tačno od mjesta na kom smo stali.
Jelena Denda Borjan
