Dukat tete Zekije i kako sam halalio reisu Kavazoviću

“Kako te neki, uslovno rečeno, ružni događaj, neka teška riječ, podsjeti na nešto slično, ali što u svom srcu nosiš kao lijepu uspomenu.”

muslimanka-615x330
FOTO: Ilustracija

Piše: Rade Likić

Imao sam komšinicu Zekiju Bičakčić, staricu rođenu na Đurđevdan 1906. godine u Sarajevu. Zvali smo je “Teta Kija”. Bješe begovskog porijekla, rodom od Tefderaija. Stari Ćurčić, što se u onoj sevdalinki “pomamio i bijelu bradu obričio”, bijaše Zekijin dedo po majci, a junakinja iste pjesme Almasa Zildžićeva bješe njena “Nana Ćurčićka”. Bila je na svoj način emancipovana, praktikovala je islam, ali meko…bosanski. U njenom starom albumu prepunom žućkastih sepija fotografija bijahu raznorazne slike, pa i ona gdje Zekija, u za to vrijeme oskudnom kupaćem kostimu, pozira na magarcu u Opatiji krajem dvadesetih godina prošlog vijeka. Bijaše oštrog jezika, iskrena do bola, i govorila je svakom u lice ono što ga sleduje. Ali Zekiji se to opraštalo, jer bijaše moralna gromada.

Nas je toplo prihvatila. Čim smo doselili u Skerlićevu 15, zgradu koja joj je nekad pripadala, postali smo njeni miljenici. A za nas, ona je postala ravnopravni član porodice, neko ko je uvijek tu i neko na čiji savjet i pomoć možeš uvijek računati. Teta Zekija nije dijelila ljude po vjeri i naciji, jer ne bi joj njeni bivši kmetovi iz Kotorca često dolazili u posjetu i donosili joj domaćih proizvoda da je o ljudima sudila po nekim neljudskim kriterijumima. Zekija bi se svojim bivšim kmetovima revenširala tako što bi nosila pozamašne darove na njihova vjenčanja, krštenja i sprovode.

Mnogo je voljela kralja Aleksandra, kasnije i Petra, a voljela je i Spahu. Valjda iz žala za mladosti, o Kraljevini Jugoslaviji imala je mnogo ljepše mišljenje nego o SFRJ. Pričala mi je kako je Sarajevo radosno dočekalo generala Stepu i kako su svi pjevali ”Sarajevo ispod Trebevića, sad si varoš Karađorđevića”.

Njenog muža Edhema se ne sjećam. Umro je prije mog rođenja. Djeca se razišla i nastavila svoje živote. Finansijski nezavisna, sa pozamašnom slovenačkom penzijom, Zekija je mnogo putovala. Često je išla u Dubrovnik, a posjećivala je rodbinu čak u Torontu. Sa svih svojih putovanja meni je donosila prilično skupe poklone. Nekad auto na daljinsko upravljanje, nekad džemper od kašmira, a od tete Zekije, kao vrlo mali, dobio sam i prve leviske, nekoliko godina prije nego što će taj komad šatorskog platna postati statusni simbol.

Negdje krajem osamdesetih, Zekija se sa ćerkom Nađom i zetom Dragom Furtulom uputila u Istambul. Bila je mnogo radosna prije puta. Davnašnja joj želja bijaše posjetiti dvore Padišaha na Bosforu. Ne znam kako dođosmo na temu, a ja i tad zaluđen istorijom rekoh da je Istanbul stari pravoslavni grad gdje su nekad stolovali carevi i patrijarsi. Teti Zekiji ne bi pravo! Malo se i namršti te ljutito reče da nemam pojma i da su “tamo u Istambulu vazda sjedili sultani i paše”. Majka me posle ružila govoreći da moje ponašanje nije bilo prikladno i da je moja priča bila obično inaćenje. Ja sam se pravdao da sam zborio istinu, a majka reče da nema veze, jer to nisam rekao zbog same istine nego iz inata. Majka je, kao i obično, bila u pravu. Nije rekla pokojnom ocu šta sam rekao, jer je otac takve ispade često znao surovo rješavati.

Desetak dana kasnije, teta Zekija se vratila iz Istambula. Već me je mučila griža savjest i bojao sam se da je vrlo ljuta na mene. Međutim, teta Zekija se iz svog suterenskog stana vrlo brzo popela kod nas na treći sprat. Odmah je pitala majku “Gdje je mali”? Ja sam izašao da je pozdravim, a ona otresito, kako je uvijek i govorila, reče “ Bio si u pravu, eno Isusa u Aja Sofiji povirio iza maltera”. A onda se okrene ka mojoj majci i sa toplim osmijehom prozbori šeretski: “Kako vlašče zna šta je njegovo”! Kao poseban znak naklonosti, iz Istabula mi je donijela zlatnu tursku liru.

Uskoro je došao rat. Ja sam već u aprilu ‘92. otišao u relativno sigurnu Hercegovinu, gdje sam i danas. Te jeseni, 1992, teta Zekija je umrla na rukama moje majke i njene kćeri Nađe. Malo prije smrti, pitala je “Gdje Rade, Voje! Vidiš li, bona, da puca k'o ludo?!”. Dukat tete Zekije moji roditelji dali su za hranu tokom rata u Sarajevu.

I sad, mnogo godina kasnije, kad se sjetim onog Zekijinog ”vlašće”, nasmijem se i kroz grudi mi prostruji toplina. Hvala reisu Kavazoviću i halal mu bilo ono “vlah” što me podsjeti na komšinicu i člana porodice Zekiju Bičakčić i što mi oživi lijepe uspomene u ova teška vremena. Nadam se, u stvari siguran sam, da je Teta Kija zaslužila dženet, jer je pravednicima mjesto tamo uz Tvorca. Teta Zekija spada u mali broj ljudi koji su me nešto naučili i u ovu moju tvrdu glavu uspjeli nešto utjerati. Velikim dijelom i zbog njenog nauka, na mržnju nikada ne odgovaram mržnjom.

Tagovi:
Autor

Rade Likić

Od prvog dana publicista i saradnik internet magazina "Moja Hercegovina". Prepoznatljiv po serijalu tekstova o migracijama Hercegovaca u SAD i njihovoj ulozi u tamošnjem društvu.

Svi tekstovi autora