Dokumentarni film o Aleksandru Masleši izazvao buru emocija i muk prisutnih

Aleksandar Masleša je dječak koji je sa 16 godina dobrovoljno otišao u rat, dječak koji je kao pripadnik Bobanske čete svojom hrabrošću ušao u legendu ovog kraja kao najmlađi poginuli borac Trebinjske brigade. Dokumentarni film ”Suze govore istinu” autora Nebojše Kolaka je emotivno prikazao Aleksandrovo odrastanje, dolazak u Trebinje, pristupanje Bobanskoj četi i ratne dane koji su uzeli njegov mlad život. Film je prikazan u bioskopskoj sali Kulturnog centra a publika je čestim uzdasima i mukom na kraju projekcije pokazala da će se o mladom Masleši još dugo pričati i da će se njegovo vojevanje još dugo pamtiti.

Dokumentarni film ”Suze govore istinu” autora Nebojše Kolaka večeras je premijerno prikazan u Trebinju, u bioskopskoj sali Kulturnog centra. Brojna publika je vidjela emotivni prikaz Aleksandrovog života, koji je ugašen uslijed posljedica ranjavanja, a u filmu dominiraju ljubav i prijateljstvo, koje se prepoznaje kod svih sagovornika, a posebno kod Aleksandrovog djeda Rada. Možda i okosnicu filma čine odnosi djeda i unuka koji se tek naziru iz gotovo svake izgovorene riječi djeda Rada. Baš kao u Čopićevoj ”Bašti sljezove boje”, gdje je djedovo ime takođe Rade, tako se i kroz priču Aleksandrovog djeda Rada uočava velika ljubav. Aleksandar je kao dijete dosta vremena provodio sa djedom i bakom na selu. Djed Rade se brojnim anegdotama iz tog perioda sa suznim očima prisjetio svog unuka koji je, po svemu viđenom,djedova neprežaljena rana. Posebno emotivan je bio i dio o djedovom snu koji je on sanjao par dana prije nego što će Aleksandar preminuti na VMA u Beogradu. Dok govori o snu kojim je djed predosjetio smrt unuka, suze koje poteku niz djedov obraz kazuju više od hiljadu riječi o tragediji smrti jednog dječaka.

Na plakatu filma ispisano je:

Da, niko ga nije mogao spriječiti!

Da, htio je i učinio!

Da, nije htio smrt, ona je htjela njega!

Pomen njegovog imena izaziva suzu u oku, a

SUZE GOVORE ISTINU!

Upravo su ove riječi ključ kojim se otključava Aleksandrov život. Bio je mladi i perspektivni džudista, koji je odrastao u rodnom Dubrovniku, kojeg napušta 1991. godine, kada sa porodicom seli u Trebinje. Tu upisuje Srednju trgovačku školu, a školovanje zauvijek prekida 1993. godine, kada sa nepunih 16 godina dobrovoljno odlazi u rat. U svojoj namjeri je bio nezaustavljiv, a ulaskom u Bobansku četu dobija i mentora za primjer – vojvodu Nedeljka Vidakovića. Tu dolazimo do još jednog bitnog momenta, kako u Aleksandrovom životu, tako i u filmu. Iako su i Masleša i Vidaković izgubili živote, iz priče učesnika u filmu osjeti se ogromna ljubav i požrtvovanje Vidakovića. On je, kako se i kaže u filmu, mladom Masleši bio i otac i majka i prijatelj i autoritet. Pred jedan pd posljednjih odlazaka na liniju fronta, zamoljen je od Aleksandrovog oca Draga da ne ostavlja malog nigdje. Vidaković je obećao da se metar od njega udaljiti neće. Tako je i bilo. U rovu koji je pogođen granatom nalazili su  se Nedeljko Vidaković, kapetan Dragan Slijepčević, major Ljubiša Popović i Aleksandar Masleša. Vidaković svojim tijelom štiti Maslešu, te gineći ispunjava obećanje koje je dao ocu Dragu. Tada, pored vojvode Vidakovića, ginu i kapetan Dragan Slijepčević i major Ljubiša Popović a Masleša biva ranjen i prebačen u Podgoricu.

Aleksandar i u Podgorici nailazi na jednog velikog čovjeka koji se istinski i bezrezervno založio za mladog ranjenika. U pitanju je doktor Lompar, koji se, po riječima oca Draga, nije odvajao od Aleksandra. Nakon 16 dana kome, u kojoj se Masleša našao uslijed ranjavanja, doktor Pero Lompar je uradio veoma zahtjevnu operaciju, koja je trajala preko 6 sati, ni u jednom momentu se ne odvojivši od Aleksandra. Nakon par dana, Aleksandru je bilo bolje, ali je za dalje liječenje preporučena VMA klinika u Beogradu. Po očevim riječima, da je Aleksandar ostao u Podgorici, i danas bi bio živ. Naime, iako je helikopter iz Crne Gore odobren odmah, uslijed nevremena se nije moglo odmah poletjeti, te mladi Masleša provodi preko sat vremena u otvorenom helikopteru, što izaziva prehladu, koja je, kako otac Drago tvrdi, bila kobna po njegovog sina. Otac Drago, ne optužujući nikoga, pred kraj filma ipak tvrdi da smatra da se sve moglo drugačije završiti, ali da je njegov sin bio nezaustavljiv u namjeri da uzme učešće u ratu. On kaže da ne mrzi nijednu od nacija koja se sukobila u ratu, smatrajući da su živote dali oni koji nisu smjeli životima platiti.

Film ”Suze govore istinu” je zapravo jedna topla priča o hrabrosti, ljubavi, povjerenju i ogromnom prijateljstvu, ponajviše između djeda Rada i Aleksandra te Aleksandra i Vidakovića. To prijateljstvo naslućuje se iz svake djedove riječi, a prijateljstvo između vojvode Vidakovića i mladog borca Masleše je naznačeno kroz riječi gotovo svih učesnika ovog fima. Treba spomenuti da su učešće u filmu uzeli i Aleksandrova majka Ljubica, sestra Aleksandra, brojni Aleksandrovi saborci, pripadnici Bobanske čete, novinar Ratomir Mijanović koji je govorio stihove koje je Aleksandru Masleši posvetio pjesnik Slavko Perošević, te ranjenik koji je ležao preko puta Aleksandrove sobe na VMA. Buru emocija izazvao je dokumentarni film Nebojše Kolaka, a muk koji se prolomio po završetku projekcije, kao i nerijetki uzdasi koji su se mogli čuti tokom projekcije, pokazuju da je autor zaista uspio na jedan poseban, emotivan način prikazati život i smrt ovog mladog borca čiji će se život zasigurno još dugo pamtiti. Rat je, uzevši tolike živote, posebno živote onih najmlađih, uzeo ogroman danak i ostavio brojne ožiljke koji će svrbiti sve do nekog novog sukoba od kojeg stanovništvo ovih trusnih prostora nažalost ne može pobjeći. Valjda će jednom i ovdje mir postati zaista mir, jer poslije ratova ostaju bol, krici, ožiljci i rat koji nas prati još dugo, dugo nakon posljednjeg ispaljenog metka. A mir nema alternativu, ili bar ne bi trebao imati…

Igor Svrdlin

Autor