Realno, od nastanka do danas, Republika Srpska nije imala ličnosti sa opštom prepoznatljivošću, pa i kapacitetom da veći dio populacije pokrenu na bilo kakvu akciju, osim političara. Ipak, po svemu sudeći, i takvom pravilu bliži se kraj. Ako su u danima najvećih euforija u proteklim decenijama mogli da podsjete, recimo, na Zdravka Čolića na “Marakani” krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, sada je malo ostalo od ovakve reputacije. Razni stranački lideri u kakav-takav fokus narodnih masa ulaze tek kada naprave vanserijske brljotine, postajući ovdašnje varijacije na temu Darka Lazića, famoznog (auto)destruktivnog folk pjevača iz matice Srbije.
Naravno, od 1992. do 2025. na prostoru između Trebinja i Novog Grada bio je solidan broj ljudi izuzetno talentovanih za sport, umjetnost ili nauku. Međutim, niko od njih nije se ni približio situaciji da više od pet odsto hipotetički anketiranih predstavnika slučajnog uzorka stanovnika na ulicama gradova i sela RS može automatski da im se sjeti imena i prezimena. Uloga Novaka Đokovića ili Nikole Jokića sa lijeve obale Drine mogla je da zapadne samo partijske predvodnike, a i to ne stalno, već samo u periodima kada su razne tenzije dovodile polarizaciju u društvu do usijanja.
Šta je ostalo od nekadašnjeg statusa jedinih stvarnih “zvijezda” na prostoru RS? Gotovo ništa. Dva momenta su potpuno ilustrativna za ovu blijedu fazu. Kada je riječ o vlasti, Milorad Dodik se ne usuđuje da saziva okupljanja pristalica na otvorenom prostoru. I to ne samo zbog trenutne hladnoće. Iako je ranije to činio vođen znatno trivijalnijim povodima, u aktuelnim nedjeljama i mjesecima ne daje mig relativno žilavoj infrastrukturi SNSD-a i vladajuće koalicije da “cijedi suvu drenovinu” entuzijazma članova i simpatizera. Mada je, sa protokom vremena, njegova konekcija sa realnošću sve slabija, zadržao je minimum trezvenosti da shvati da bi, sada, svaki pokušaj animiranja šire populacije u Srpskoj završio teškom blamažom. Slijed događaja je takav da je, za njega lično, poželjnije nego ikada da demonstrira da mu je lojalan veliki broj ljudi. A ipak to ne čini. Zbog čega?
Vrhunac depresije
Igor Crnadak, “bludni sin” Stanivukovićevog PDP-a, poziva se na interna istraživanja, realizovana za potrebe SNSD-a, te navodi da su i oni došli do spoznaje da je u RS maksimalno 25 odsto ispitanika spremno da izađe na referendum o odluci Suda BiH o Miloradu Dodiku. Opet, Radovan Kovačević, poslanik i portparol Dodikove stranke, “ispaljuje” drugačije cifre, pa tvrdi da bi bilo koji kandidat SNSD-a, na prijevremenim izborima za predsjednika Republike, predviđenim za 23. novembar, bez problema dobio 60 odsto glasova.
Nije teško prepoznati standardnu matricu sa političke scene RS – da opozicionari potcjenjuju, a zvaničnici vlasti precjenjuju domete vodeće partije u Srpskoj. Budući da su obje “statistike” pristigle iz arsenala tzv. neprovjerljivih teza, preostaje tek da se konsultuje zdravi razum, a na tom terenu, u sadašnjoj fazi, rejting SNSD-a se može smjestiti u prostor između Crnatkovih i Kovačevićevih “granica”. Naravno, znatno bliži ovoj prvoj odrednici, ako se 33,33 odsto, dakle trećina pouzdanih sljedbenika svih, pa i najapsurdnijih poteza u tom miljeu, tretira kao konstanta ovdašnjeg političkog ambijenta, čak i na vrhuncu depresije sa svih stranačkih adresa.
Međutim, procenti ne daju toliko uvjerljivu sliku pada interesovanja za domaće političke slalome kao podaci u ukupnom broju građana spremnih da i dalje zaokružuju razne favorite na glasačkim listićima. Treba dobro zapamtiti statistiku sa opštih izbora 2022. godine. Jer, o tadašnjim kandidatima za predsjednika Republike Srpske – od Milorada Dodika i Jelene Trivić pa nadalje – izjasnilo se ukupno 637.823 birača. Pri tome, u pitanju su samo važeći listići, a nevažečih po raznim osnovama bilo je čak 38.939. Ovakve cifre teško da će se ikada više ponoviti, ne samo kada je riječ o prijevremenim izborima za predsjednika RS, kontroverznim po mnogo čemu, već i tokom redovnog izlaska na birališta u jesen 2026. godine.
Biće da je toga svjestan i sam Milorad Dodik. On je odavno navikao i simpatizere i “hejtere” na zaokrete od 180 stepeni, ali, sada je tu osobinu pomjerio do neslućenih granica. Preko noći je promijenio prvobitni gard, zasnovan na “direktivi” – referendum “da”, izbori “ne”. Danima je bilo kakvo odstupanje od te mantre tretirano kao neoprostiva “izdaja” RS. A zatim su, naprasno, iz okruženja lidera SNSD-a počeli da stižu stidljivi nagovještaji da, eto, ne bi bilo toliko strašno da se “pogazi riječ” u ovom slučaju. Čitavu mizeriju je zapečatio sam Dodik, dajući do znanja na sjednici Glavnog odbora te stranke, 29. septembra, da “nije teško ono što se mora”, kako to obično biva sa vladajućom opcijom u Srpskoj.
Ako prođe – prođe
Tu nije bio kraj “letećim izmjenama” navodnih čvrstih opredjeljenja, pa je šef poručio poslušnicima u publici da bi i famozni referendum mogao da bude pomjeren sa 25. oktobra na 23. novembar. Znači, da bude održan istovremeno sa “omraženim” prijevremenim izborima za predsjednika RS. Dodik, naravno, bez problema može da izvodi ovakve “piruete”, jer komanduje populacijom koja će bez negodovanja progutati svaku splačinu od “argumentacije”. Uključujući i komedijaške teorije kako je učešće SNSD-a na izborima neminovno, jer je “opozicija opstruisala zajednički bojkot”, dok je pomjeranje referendumskog datuma neizbježno pošto “Bošnjaci miniraju proceduru kroz Vijeće naroda”.
Naravno, obe distance su bile vrlo predvidive i u danima kada je Dodik grmio protiv izbora, a agitovao za referendum. Ali, to ga nije spriječilo da se brzopotezno pospe pepelom po glavi, pa će sve preostale resurse usmjeriti ka nastojanju da ga na predsjedničkoj funkciji naslijedi “lojalista”, donedavni ministar policije Siniša Karan. A referendum? Pokušaće da ga “prošvercuje” uz “mrske” izbore, pa ako prođe – prođe. A ukoliko ga se u CIK-u za Dan bezb(j)ednosti ipak ne s(j)ete, onda će projektovani Karanov “trijumf” na izborima biti tretiran kao adekvatna zamjena za neodržani “plebiscit”.
Ne muči se samo Dodik sa animiranjem nevoljnika po “dubini” Republike Srpske da ga prate u svim njegovim egzibicijama. I u vrhovima opozicionih stranaka raste svijest da je sve manje građana raspoloženih da budu mrvice bajatog kolača, spremnog svake druge godine za nož u rukama šefa SNSD-a, a zatim i rivala, ornih da se fokusiraju na parče koje ostane. I dok Dodik rješava nevolje sa rastućom apatijom tako što ne mijenja “koncepcije” svakih par mjeseci, kao ranije, već to čini u rasponu mjerenom danima, pa i satima, “veseljaci” iz opozicije su odlučili da se – prave mrtvi.
Ta situacija – da su se u odsudnim momentima doslovno svi sjetili da “moraju samo tetki da odnesu lek” – nije baš u skladu sa višemjesečnim prizivanjem izbora na kojima će, je li, pomesti bilo kog SNSD-ovog kandidata. Na kraju, kada su željeni prijevremeni izbori, uz hrpu peripetija, ipak raspisani, od zainteresovanih za “izlazak na crtu” u ime opozicije nije bilo ni traga, ni glasa. O razmjerama defetizma dovoljno govori činjenica da je sjednica Glavnog odbora SDS-a, sa odlukom o kandidaturi za predsjednika RS, prvo trebala da se održi 21. septembra. Ali, ne lezi, vraže, ispostavilo se da je nemoguće obezbijediti kvorum, pa je ta “formalnost”, u okolnostima naglašenog vremenskog škripca, jedva izdejstvovana sedam dana kasnije. A i tada, za učešće u trci za funkciju predsjednika RS, nije bilo ni na mapi nikog od najmanje pet zainteresovanih da, poslije ostavke Milana Miličevića, budu “kalifi umjesto kalifa” na čelu SDS-a.
Ko (ni)je kokošar?
Dirljivo je da se, na kraju, u prvom planu našao Branko Blanuša. Nekada su čak i notorni demagozi i manipulatori, poput portparola SNSD-a Radovana Kovačevića, u stanju da konstatuju očiglednost. Ovog puta, realnost, tužna po opoziciju, bila je takva da su se svi relevantni akteri sklanjali u stranu od neprijatne obaveze. Zato je sasvim utemeljen utisak da je Blanuša, u suštini, bio prva persona koja nije odbila uži krug u vrhu SDS-a prilikom potrage za vršiocem nezahvalne dužnosti vjerovatnog luzera u predstojećem odmjeravanju sa favoritom vladajuće koalicije.
Ipak, iznenađenja nisu potpuno isključena u ambijentu sve manje bare sa impresivnim brojem krokodila. Logično, Karanu ide na ruku spoznaja da će iza sebe imati dobro poznatu “mašineriju” SNSD-a. U novijem periodu, ona jeste zahvaćena intenzivnom staljinizacijom, doduše bez krvi, ali sa fanatičnom isključivošću, čak i prema istomišljenicima, ako insistiraju na nijansama, dok je o toksičnom odnosu namijenjenom kritičarima uzaludno trošiti riječi. Naspram ovog naopakog, ali uhodanog mehanizma, naći će se opozicioni “rogovi u vreći”, bez kapaciteta da se pridržavaju prećutnog sporazuma o nenapadanju bar dok se Blanuša ne nađe na glasačkim listićima.
Klipove u točkove ne podmeću Jelena Trivić i Nebojša Vukanović, budući da je šefica Narodnog fronta odmah istupila sa podrškom, dok je predvodnik Liste za pravdu i red, nakon niza primjedbi zbog netransparentnosti odabira kandidata, ipak najavio korektan odnos prema adutu SDS-a. Ali, tu je Draško Stanivuković, četvrti igrač u opoziciji, neumoran u kalkulacijama da postane prvi “pik” alternative, a u doglednoj perspektivi – i vlasti.
Sada ga je ta vrsta fanatizma odvukla u mučnom, folirantskom pravcu, najadekvatnije definisanom u internoj opasci Stanivukovićevog ortaka iz ne tako davnih vremena, Nenada Nešića. Upućeni kažu da je, dok je bio direktor “Puteva RS”, Nešić često znao da izlive bijesa prema saradnicima okonča zapažanjem: “Ja volim pametne ljude, ali ne volim pametnjakoviće”. Svrstavajući se u ovu drugu kategoriju iz rezona frontmena DNS-a, Stanivuković je, poslije višesedmičnog vrdanja, “prelomio” da jedini bojkotuje izbore, što mu nije bilo dovoljno, pa je sve ostale prezrivo definisao, pošto je jasno gdje ih svrstava kada svoj postupak ilustruje tvrdnjom da “nije kokošar”. Nije jednostavno odrediti šta lider PDP-a jeste, pošto nema dileme da je jedini razlog apstinencije računica da će mandat predsjednika izabranog 23. novembra biti prekratak, i za podršku, a pogotovo lični upliv, pošto će trajati tek godinu dana, do redovnih izbora krajem 2026.
Zabava je završena
Pored takvih “prijatelja”, Blanuši neće biti potrebni “neprijatelji” iz vlasti. Osim toga, moraće i da za kratko vrijeme iskorači iz nespornog hendikepa – anonimnosti za većinu stanovnika RS van Banjaluke. U tome mu nije od pomoći ni činjenica da je relativno dugo u politici, jer je već zaboravljeno da je, recimo, u jeku spora Adama Šukala i Hadži Jovana Mitrovića, 2012. godine, nakratko bio predsjednik Gradskog odbora Srpske napredne stranke. To je aktuelni savjetnik predsjednika Srbije tada osporavao, a vrlo je moguće da mu je sada sve oprostio i da je čak imao ulogu suflera, kako u Beogradu, tako i SDS-u, da baš Blanuša bude opozicioni “as iz rukava”.
I dok Blanuša bude pokušavao da za sebe izvuče maksimum iz jedine okolnosti koja mu ide u prilog – da je Karan ličnost sličnog psihološkog, pa i biografskog profila, pa je sa njim moguće nadmetanje u uvjerljivosti, političke strukture iza njihovih leđa sa užasom će konstatovati da više ni kandžijama neće moći da okupe impozantne “kritične mase” u RS, sa potencijalom da im pomognu da i nesporne nebuloze proguraju “na mišiće”.
A kada je već očit deficit mušterija, oba bloka mogu da posegnu za oprobanim marketinškim trikom – redizajniranjem. Kao uzor, dobro bi poslužila Španija, zemlja sa najmaštovitijim nazivima političkih partija. SNSD i vladajući blok, u skladu sa najočiglednijom posljedicom njihovog dvodecenijskog bauljanja, imaju na raspolaganju ime – España Vaciada. U prevodu – “Prazna Španija”, što je zaista lucidna etiketa za organizaciju formiranu u regijama suočenim sa “bijelom kugom”, čije se stanovništvo slijeva u metropole: Madrid, Barselonu, Valensiju ili Sevilju, U duelu sa “Praznom Srpskom” u nastajanju, opozicionari će, naravno, imati posljednju riječ, pošto je slobodna još jedna, ništa manje atraktivna španska stranačka adresa – “Se Acabó La Fiesta”. Brojnim znalcima jezika latinoameričkih serija, ali i budućim svjedocima potencijalnog Blanušinog trijumfa nad Karanom, jasno je odmah šta to znači: “Zabava je završena”.
