Boris Vučurević, osnivač Tarzanije, za MH: Trebinjci ćute pred domaćim okupatorima

Hercegovci koji znaju da je Trebinjac Boris Vučurević jedan od osnivača srbijanskog portala Tarzanija, neskromno će reći da bez hercegovačkog humora ovaj „klub krivih mužjaka“ ne bi ni postao tako popularan. Bez dlake na jeziku, Boris za „Moju Hercegovinu“ govori zbog čega priča poput Tarzanije nije mogla nastati u Trebinju, zbog čega je dao otkaz na državnom poslu, da li bi se vratio da živi u rodnom gradu, šta Srbima znači pravoslavlje i o još ponečemu.

Boris Vučurević (FOTO: Moja Hercegovina)
Boris Vučurević (FOTO: Moja Hercegovina)

O Tarzaniji

Ekipu Tarzanije čine momci iz raznih krajeva raznih država. Spojio ih je Beograd. U Trebinju bi se, kaže Boris, teško moglo desiti da se putevi ukrste ovakvom timu ljudi, što je, po njemu, jedan od razloga zašto Tarzanija nije mogla nastati u ovom gradu. Ipak, čudi ga da niko od mladih ljudi u BiH nije pokrenuo ovakvu vrstu priče, budući da je državni sistem jednako loš kao u Srbiji.

– Iako je istorijski gledano ovdje buntovnički mentalitet, ovdje je parola da ti je bolje da ćutiš i gledaš svoja posla. Možda ljudi ovdje nisu ćutali pred stranim okupatorima, ali to čine pred domaćim. Kad se povežu država i crkva i kad zajedno djeluju, onda je narod nemoćan. Onda samo mogu da budu pravoslavni u svojoj kući. Mada, kad bi se pojavio samo jedan individualac koji će okupiti oko sebe ljude koji to mogu, sve bi bilo drugačije – smatra Boris.

Priznaje da ni Tarzanije nije nastala sa idejom da promijeni društvo, ali njen značaj je u tome što oni kao mladi ljudi kroz nju mogu da prikažu svoj pogled na društvo i da, sa druge strane, mogu da vide kakav je pogled njihovih čitalaca na njega. Sve dobija na težini ako se uzme u obzir da svaki tekst na ovom portalu pročita od 30 do 50 hiljada ljudi.

– Sajt nije ni nastao na ideji satire, već je kasnije prerastao u to. Nismo građanska opozicija, ne mislim da ćemo promijeniti nešto ovim i daleko bilo da smo kao Draža Petrović i kompanija koja svoju minornu ulogu predstavljaju kao da su Emilijano Zapata, a u stvari su Đoša i Tika Špic pisane reči. Za mlade ljude Tarzanija znači razonodu, da imaju šta pročitati kad su na poslu, da ne moraju gledati serije i igrati igrice – kaže Boris uz osmijeh.

O državnom poslu

Iako se u BiH i Srbiji državni posao uglavnom smatra ostvarenjem životnog sna i rješenjem svih životnih problema, Boris stvari vidi potpuno drugačije. Dobio je državni posao, izdržao sedam mjeseci i dao otkaz.

– Sedam mjeseci sam potpisivao neke ugovore, pravo da ti kažem, ne znam ni sam šta sam radio. Za to vrijeme sam vidio da je državni posao najgora vrsta posla za mladog čovjeka, jer koji poslodavac u 2016. godini drži svog zaposlenog vezanog za kancelariju bez ikakve realne potrebe za tim. Vidio sam da tu nema nikakvog napretka, da čovjek tu može samo da se razboli. Diže se u šest ujutru da ide na posao na kom ništa ne radi, kuva pored mene čovjek pasulj u 9 za doručak. Ne želim da sjedim osam sati u velikoj kancelariji, da me grije peć prvog juna, jer koleginica neće prehladu, i da pijem 500 kafa dnevno. Shvatio da tako neću nigdje prispjeti, tako da sam poslije sedam mjeseci napustio taj rudnik. Doduše, na mjestu gde sam ja radio je bilo i mladih ljudi koji su stvarno vrijedni i odgovorni, ali, nažalost, moraju da trunu na takvom mjestu, jer su ih država i društvo ubijedili da je najveći uspjeh u životu državni posao – odriješito kaže Boris.

Boris Vučurević sa ekipom "Moje Hercegovine Dragišom Sikimićem i Jelenom Dendom
Boris Vučurević sa ekipom “Moje Hercegovine” Dragišom Sikimićem i Jelenom Dendom

O pravoslavlju

Budući da je jednom prilikom rekao da Tarzanija počiva na tri postulata: Dodikovim portretima, Rođinim pjesmama i pravoslavlju, pitamo ga za ovo treće. Zbog čega nam je i na koji način važno pravoslavlje?

– Pravoslavlje je bitan segment u našem funkcionisanju. Pravoslavan čovjek neće lijegat poslije 12 sati, pravoslavan čovjek će zasaditi platan, pročitaće knjigu, neće svaki dan rakiju piti, popiće se nekad čaša vina i tako. To je sve po pravoslavlju. Otiće se u Dubrovnik, to je po pravoslavlju sve. U Trebinju je dosta pravoslavaca i to je ono što me čini srećnim. Odu, pokvari ih malo Beograd, Banjaluka ili, ne daj bože, Sarajevo, ali, inače, ljudi iz Trebinja su baš dosta pravoslavni. Pogotovu sa Zubaca, tamo su ‘hard kor’ pravoslavci – odgovara Boris.

Smatra da pravoslavlje propagira dobre stvari, ali da je problem u tome što se crkva kao institucija skoncentrisala na potpuno pogrešne stvari.

Trebala bi više da bude okrenuta sebi, a mnogo manje politici, biznisu, dešavanjima, komentarima. Toga ima i previše. Kad brane crkvene ljude kažu: I on je čovjek. Jeste, ali treba da mi bude primjer, ne treba mi govorit za koga ću glasat. Toga mi je preko glave. I ne pričam samo za ovdje, nego i za Srbiju – kaže Boris.

O Trebinju

Koga god pitate za Trebinje, kaže, reći će da je prelijep grad. Njegovi prijatelji koji su posjetili ovaj grad doživljavaju Hercegovinu kroz njegovu prizmu, a njegova perspektiva je, kaže s osmijehom, apsolutno besramno preuveličavanje svega.

Ispred Dučićevog spomenika u Trebinju (FOTO: Moja Hercegovina)
Ispred Dučićevog spomenika u Trebinju (FOTO: Moja Hercegovina)

– Ja sam Zubce opisao kao Škotsku, to ti je jedan primjer. Tako da ne mogu da dobiju realnu sliku, ali bili su ovdje nekoliko puta i jako im se svidjelo, hrana, cure, vino i ljepota grada. Baba napravi prijesnaca, kako će im biti loše. Začudili su se samo što muzika u kafićima uveče kratko traje – priča Boris.

No, smeta mu što se slika Trebinja mijenja čak ne na ružan, već na „glup“ način.

– Promijenjena je razglednica Trebinja, jer je čovjeku dozvoljeno da napravi balon salu pored Arslanagića mosta. Da ne povjeruješ šta se dešava. Druga stvar, petsto metara od centra ka onom kružnom toku, imaš ljubičastu zgradu. Onda Begova kuća, ofarbana isto u neke narandžaste boje. Onaj okovao zgradu u centru u lažni mermer. Mislim, alo, čovječe, evo ti napravi šta god hoćeš al to se MORA uklapati u urbanističku i estetsku sliku. Grad se ruži na glup način. Kvariš kvalitet koji imaš – ističe Boris.

O povratku u Trebinje

Situaciju u Trebinju i Hercegovini Boris vidi kao ekonomski katastrofalnu. Na duhovnom nivou, kaže, još uvijek nije došla do dna, ali ide ka tome, jer ovako sigurno ne idemo u prosperitet.

Mladi ljudi napuštaju Hercegovinu, nestaju sela, nemaju posla, zašto bi se iko ovdje vratio? Moja drugarica je završila fakultet, a radi kao prodavačica. Kakav je to primjer? Sa druge strane, imam druga koji radi u HET-u i pred prošle izbore mi je rekao da nije imao gdje da sjedi u svojoj kancelariji, već su stolice morali da donesu od kuće. Mislim da ni Nadrealisti u svojim najsjajnim danima ne bi smislili takav skeč. A mogu da zamislim samo kakva je situacija u Bileći ili Nevesinju gdje nema ovakvih firmi. Hercegovina je dugo talac političara, a ljubav Hercegovaca prema Dodiku štokholmski sindrom – priča Boris.

Dodaje da mladi ljudi, stoga, u Trebinje dolaze samo za praznike, a među onima koji ovdje žive nema kritične mase.

– Tu je ključna uloga medija. Mladi ljudi treba da se bave politikom i kulturom na jedan slobodniji način. Internet je odličan put do toga, jer ga ne možeš cenzurisati, a ovdje je ekstremno mala uloga društvenih mreža. To treba da se popravi, pa će se popraviti i sloboda mišljenja – tvrdi Boris.

U Trebinje, kaže, voli da dolazi, jer su ljudi opušteniji nego u Beogradu, u kome je svaki dan pun tenzija, i imaju „šuplju“ uz pomoć koje bježe od čemera svoje svakodnevnice. No, bez obzira na to, ipak bira Beograd za grad u kom će graditi svoju budućnost.

– Pokušaću na sve načine da radim ono što volim, bila to advokatura ili novinarstvo. Želim da budem zadovoljan onim što radim. Ne bih napustio Srbiju, jer volim da živim tu. Ne bih mogao podnijeti da uveče ne mogu da sjednem sa svojim društvom. Ne vidim sebe u Trebinju, jer ovdje niko ne daje pozitivne primjere mladima. Zašto bih onda ikom preporučio da se vrati u Hercegovinu? – zaključuje Boris za „Moju Hercegovinu“.

Autor

Jelena Denda Borjan

Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Od januara 2013. do novembra 2017. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina"

Svi tekstovi autora