Bilećki bajkeri Isus i Snejk: Vožnja motora nam daje apsolutni osjećaj slobode

BILEĆA – Bilećani Veljko Milojević i Milenko Tanasilović u svom gradu poznati su na dva načina – po originalnim nadimcima i originalnim motociklima. Isus i Snejk, kako ih sugrađani zovu, među rijetkim su bajkerima u državi i regionu koji sami rade prepravke na svojim dvotočkašima, praveći od njih unikatna djela potpuno prilagođena svojim željama i potrebama.

Milenko Tanasilović - Snejk i Veljko Milojević - Isus (FOTO: Moja Hercegovina)
Milenko Tanasilović – Snejk i Veljko Milojević – Isus (FOTO: Moja Hercegovina)

Slobodne dane i lijepo vrijeme Veljko i Milenko uvijek koriste za zajedničku vožnju motorima. Specifičnim stilom odijevanja i života svakako plijene pažnju stanovnika ovog malog mjesta. No, to nije njihov cilj. Oni su, jednostavno, zaljubljenici u dvotočkaše i rokenrol. Ta ljubav povezala ih je još prije 15 godina, ali su morali dugo i strpljivo da čekaju da imaju svoj motor. Možda se baš zbog toga Milenko vjerno prisjeća dana kada su kupili prvi.

– Kada sam počinjao, nisam imao neke velike pare, pa sam se, na Veljin nagovor, odlučio za MZ ETZ 150, istočna Njemačka. To je nekada bio veoma popularan motor u ovim krajevima, bio je prilično dostupan i jednostavan za održavanje. Bila je to 2004. godina i prvu platu koju sam zaradio dao sam kompletnu za motor – fantastičnih 350 maraka. Imao sam tačno 350,50 maraka u džepu i onda smo morali da ga guramo do kuće, jer nije bilo goriva u njemu – prisjeća se Milenko sa osmijehom.

Nedugo poslije toga, dodaje, Veljo je, takođe, kupio MZ, samo jače kubikaže, i tako je krenula njihova moto-priča.

– Kad smo krenuli da radimo s motorima, na našim prostorima rijetko se moglo naći nešto drugo osim motocikala iz Istočne Njemačke. Mi nismo znali puno i bilo je zanimljivo. Vremenom smo se informisali i učili. Tad je bilo teže, nije bilo interneta i nije bilo mogućnosti za dijelove. Snalazili smo se svakako, bilo je tih dijelova ovuda po selima kod ljudi. Krpili smo se jedno vrijeme, a onda sam kupio ovaj motor koji sada vozim, to je MZ 251 – priča Milenko.

Uživa u vožnji Bilećom - Milenko na svom MZ-u (FOTO: Moja Hercegovina)
Uživa u vožnji Bilećom – Milenko na svom MZ-u (FOTO: Moja Hercegovina)

Prve prepravke počeli su da rade na Veljkovom motoru. Ideja je bila, kako kažu, da ga malo „spuste“, da izgleda bolje, ali se na tome nije završilo.

– U ekipu smo uključili i jednog našeg prijatelja i na kraju smo završili sa potpunom prepravkom na bobera, takoreći. Prešao sam dug put od MZ-a, preko dvije prepravke na bobera, pa na čopera. Čak su i danas ručke na ovom motoru sa tog prvog čopera. Jedno vrijeme sam vozio i motogucija, pa sam pokušavao i motor od ‘bube’ da stavim na motocikl, ali je trošio nemilice. Sad vozim kavasakija KZ 550 iz 1983. godine koji sam prepravio u čopera – objašnjava Veljko.

Veljkov čoper nakon brojnih prepravki (FOTO: Moja Hercegovina)
Veljkov čoper nakon brojnih prepravki (FOTO: Moja Hercegovina)

Iako ovakve prepravke motora ljudima koji nisu bajkeri mogu djelovati kao ekstravagancija, ovi strastveni zaljubljenici u motore imaju dobar razlog zašto to rade. Poenta je, kažu, u potpunosti prilagoditi motor sebi, svojim potrebama i svom osjećaju, kako bi maksimalno uživao u njegovoj vožnji.

– Dakle, kupiš fabrički motor, skineš sve što se smatra viškom, sve što je nepotrebno, i od ostalog sastaviš neki motorić koji može da se nosi sa konkurencijom. Iako ljudi uglavnom misle da je brza vožnja važna kod motora, nije tako. Važnije je da se motor čuje nekako fino, da ima neki svoj zvuk, jer to ti daje više adrenalina i čini da se ljepše osjećaš – pričaju Isus i Snejk za „Moju Hercegovinu“.

Znanje glavu čuva

Za upuštanje u prepravku motora potrebni su, kažu, volja, hrabrost i određena doza ludosti.

Kad sveštenika spreme kod Isusa

Iako su bizarni nadimci odlika Hercegovine, ne donose baš često bizarne situacije. Međutim, Veljku, alijas Isusu, koji inače ima svoju automehaničarsku radnju, desila se jedna koja se u Bileći prepričava godinama.

– Jednom, sada već pokojnom, popu se pokvarila mazda, pa je dotjerao kod majstora Mila. Ovaj otvorio, vidio da je ajnšpric, zaklopio i reko: Pope, ja ti ovo ne znam, treb'o si ovo otjerati gore kod Isusa. Kaže pop iznenađeno: Kakvog Isusa? Kaže njemu ovaj: Ama, oče, bolan, tako ga zovu. Onda je došao kod nas gore, brat i ja smo to završili za 20 minuta, da bi pop poslije toga izjavio: Boga mi, opravdao si nadimak – prepričava Veljko uz osmijeh.

Zbog toga ne čudi što su njih dvojica među rijetkima na ovim prostorima, ali i u široj regiji, koji se bave ovakvim stvarima.

– Ovi motori koje mi vozimo nisu završeni. Na pola puta smo do kraja. Za prepravku je potrebno mnogo vremena i ulaganja, zato se malo ljudi usuđuje na to – objašnjava Milenko.

No, dodaju da su se vremena promijenila, pa počeci današnjih bajkera nisu isti kao što su bili njihovi.

– Mi smo počeli sa malim motorima i malim ulaganjima, a većina ljudi danas počinje sa sportskim motorom od nekih 750 kubika i 120 konjskih snaga, bez imalo predznanja. Što je najgore, oni uopšte ne znaju kako ta mašina funkcioniše. Ne kažem da je to imperativ, ali činjenica je da je mnogo bolje početi sa nečim malim, pa pročitati nešto o njemu, pitati – smatra Milenko.

Znanje o motorima je, ističe, najvažnije zbog toga što je ono način da vozač sebe ne dovodi u opasnost.

– Većina ljudi koji vozi sportski motor, vozi ga zbog snage i adrenalina. Međutim, svaki čovjek koji se ozbiljno bavi motorima neće dozvoliti sebi ekcese, bez obzira na to koliko su ti motori bezbjedni, jer se na njima, ipak, lako gubi glava. Jednostavno, ti kad ideš 200 na sat, tvoji refleksi putuju sporije nego što se ti krećeš, reaguješ sporije – objašnjava Milenko, a Veljko u šali dodaje: Ideš brže nego što tvoj anđeo može da leti.

Osim predznanja, dodaju, važna je i oprema, pa su oni kacigu, rukavice i jaknu kupili prije nego motor.

Veljko u punoj opremi (FOTO: Moja Hercegovina)
Veljko u punoj opremi (FOTO: Moja Hercegovina)

Vožnja motora  – ulazak u drugi svijet

Milenko i Veljko kažu da su razlozi zbog kojih neko vozi motor individualni, ali nam otkrivaju da u njihovoj osnovi leži jedna ista stvar – osjećaj slobode i nezavisnosti.

– Svi imaju neki svoj ventil za opuštanje, to je naš. Razlika kod motora je što se isključiš od svega. Kad kreneš, uđeš u neki drugi svijet, postaneš neko drugi. Jedno si kad voziš motor, a drugo si kad siđeš s njega. To je ono što mi volimo, taj apsolutni osjećaj slobode – kažu iskreno.

Otuda na njihovim šakama stoji ista tetovaža – znak mira sa krilima koja simbolizuju slobodu.

tetovaza_snejk
Snejkova tetovaža, te prsten i upaljač sa simbolom zmije, u skladu sa nadimkom (FOTO: Moja Hercegovina)

Iako su njihove vožnje uglavnom lokalnog tipa, eventualno po Hercegovini i Crnoj Gori, kao bajkeri su imali priliku da upoznaju ljude iz brojnih gradova “odavde do Amerike“. Bajkere vide kao ljude velikog srca i ogromne duše. Stoga, ističu da iako motori nisu njihov život, jesu njegov neodvojiv dio.

Osjećaj apsolutne slobode - Snejk i Isus u vožnji bilećkim ulicama (FOTO: Moja Hercegovina)
Osjećaj apsolutne slobode – Snejk i Isus u vožnji bilećkim ulicama (FOTO: Moja Hercegovina)
Autor

Jelena Denda Borjan

Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Od januara 2013. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina"

Svi tekstovi autora