Već u prvoj godini zvaničnog „dvovlašća“ u Republici Srpskoj nazire se ozbiljna razlika između oca i sina. Doduše, nije riječ o strateškim razmimoilaženjima, jer Milorad Dodik do sada nije intenzivnije uključivao Igora Dodika u sagu o razdruživanju i ostalim krupnim nacionalnim temama. Riječ je o taktici, i to u domenu odnosa u vladajućoj koaliciji u RS.
Naime, u proteklim decenijama, Milorad Dodik je funkcionisao tako što je vodio najsnažniju stranku unutar vladajuće koalicije, za koju nikako nije moglo reći da je zainteresovana za bilo kakav vid ravnopravnosti u bloku. Ipak, iako je, uglavnom, isključiv i kao osoba i kao političar, on nije smatrao da njegov SNSD može da privuče sve glasače okrenute ka vlasti, već je procjenjivao da mu je od koristi postojanje još nekoliko stranaka u istom savezu. Cilj mu je, naravno, bio da na taj način pod kontrolom drži i onaj dio birača kojima inače ne smeta osnovni pravac RS sa Dodikom na čelu, ali im zbog ličnih animoziteta, egzistencijalnih interesa ili nekog trećeg faktora ne odgovara partija koju predvodi najmoćnija figura u Srpskoj.
Igoru Dodiku takva formacija, očigledno, ne odgovara. Ma koliko to bilo teško izvesti, u autoritarnosti mentalnog sklopa nadmašio je i oca, pa mu nije jasno zbog čega SNSD mora da ugađa manjim strankama u istoj orbiti. Junior je uvjeren da je uticaj vodeće porodice u RS do 2024. godine toliko porastao da zaista više nema potrebe za dosadašnjim formatom političkog djelovanja.
Pojednostavljeno, za obojicu je nesporan zajednički krov, s tim što otac ne smatra spornom situaciju u kojoj se SNSD baškari u velikoj dnevnoj sobi, dok su US, DEMOS, NPS, SP, DNS i SPS stiješnjeni u raznim špajzovima. Za sina je to potpuno nelogično i nepotrebno, jer je uvjeren da je došlo vrijeme da se poruše zidovi i da svi poklonici vlasti u RS budu samo u jednoj prostoriji, na čijim vratima stoji pločica sa etiketom – Savez nezavisnih socijaldemokrata.
Trojni pakt
Lider SNSD-a je do sada tolerisao partnere do određene mjere, a ranije iskustvo sa DNS-om i Socijalističkom partijom, iz perioda kad je ovaj blok bio svojevrsni „trojni pakt“, pokazuje da je nivo od 100.000 glasova na opštim izborima bio granica do koje je saveznicima bio dozvoljen rast. Bar onima desno od centra, ako se upotrebe ideološke odrednice, koje u RS više gotovo ništa ne znače. Ako je u pitanju konkurencija sa ljevice, taj broj je upola manji, pa se može reći da je u ovom slučaju limit 50.000.
Osvrt na ne tako davnu prošlost pokazuje da je 2018. bila prelomna godina, kada je aktivirano „zvono za uzbunu“. Tada je na izborima za Narodnu skupštinu Republike Srpske SNSD dobio 218.201, odnosno 31,87 odsto glasova. DNS, u tom momentu sa Markom Pavićem na liderskoj poziciji, opasno se približio „starijem bratu“ unutar koalicije, jer je imao 98.851 glas ili 14,44 odsto. Ni socijalisti Petra Đokića nisu mirovali, pošto im je povjerenje dalo 56.106 birača ili 8,19 procenata.
Šta se desilo nakon tog „buma“ ove dvije stranke? Uslijedili su raskoli, sa očitom umješanošću Milorada Dodika u ovakav tok događaja. Prvo je Nedeljko Čubrilović formirao Demokratski savez – DEMOS, 22. decembra 2018. godine. Odnos ranije jedinstvenog DNS-a prema SNSD-u bio je jasna tačka razlaza, budući da je Pavić zagovarao kakvu-takvu autonomiju u međusobnim relacijama, dok je Čubrilovićeva struja bila za opciju „netalasanja“ i bespogovorne poslušnosti u šemama sa „nosećim stubom“ koalicije.
Nije prošlo mnogo vremena, a ista sudbina zadesila je i SP. Nakon višemjesečnih pokušaja da preuzme ovu partiju, Goran Selak je odustao od „puča“ i osnovao vlastiti SPS, 12. marta 2020. Pukotina među socijalistima imala je sličan povod, budući da je Selak u toj fazi nudio SNSD-u sebe kao osobu nesklonu Đokićevom „izmotavanju“ kada treba realizovati Dodikove direktive.
Poznato je da je, poslije ova dva raskola, Pavić potisnut u penziju, a u vrh DNS-a isplivao je Nenad Nešić. Zatim su on i Selak dobili „specijalni zadatak“, jer su poslati na „privremeni rad u inostranstvo“, odnosno u opoziciju. U periodu dužem od jedne godine, glumili su velike protivnike i kritičare vlasti. Kada su uspjeli da obmanu dio opozicionih političara, kao i jedan segment glasača, sa plijenom u vidu određenog broja poslaničkih mandata vratili su se u staro jato.
A ta sfera je danas, u poređenju sa famoznom 2018. godinom, znatno više fragmentisana. Jer, nekadašnje respektabilno glasačko tijelo Pavićevog jedinstvenog DNS-a sada je podijeljeno na tri opcije. Na opštim izborima 2022. godine, Demokratski narodni savez Nenada Nešića dobio je 28.503 glasova (4,46 odsto). Čubrilovićev DEMOS podržalo je 34.896 birača (5,46 odsto), a za NPS Darka Banjca bilo je 20.898 glasača (3,27 odsto). U zbiru, to je 13,19 procenata, odnosno 84.297 glasova, što je za oko 15.000 glasova manje od kolektivnog dometa tih grupacija četiri godine ranije. Dakle, relativno blizu, a ta razlika može se pripisati, najvećim dijelom, odlivom ka SNSD-u, a u manjoj mjeri i kretanjem prema opoziciji ili apstinenciji.
I sa socijalistima je slična situacija, pošto je 2022. godine SP Petra Đokića dobila 37.881 glas (5,92 odsto), a SPS Gorana Selaka 19.893 glasa (3,11 odsto). U zbiru, to je 9,03 procenata ili 57.774 glasa, što je čak i za nijansu više od udruženog rezultata prije podjele u Socijalističkoj partiji, iz čega se može razabrati da su „ljevičari“ znatno lojalniji izvornim političkim stajalištima nego fluidna ekipa pozicionirana na „desnici“ unutar vladajuće koalicije.
Udžbenici istorije
U svakom slučaju, svim kombinacijama SNSD-a sa tzv. partnerskim strankama nazire se kraj. Milorad Dodik je imao dvije faze, kada je riječ o odnosu prema njima. Prvo je, vođen iskustvom s kraja devedesetih, tokom njegovog prvog premijerskog mandata, smatrao da je tripartitni savez sasvim solidna formacija. Kada su DNS i SP porasli previše za njegov ukus, uslijedio je novi period, u kojem je lider SNSD-a kao prihvatljiviju tretirao varijantu koalicije sa čak šest opcija osjetno manje snage.
Međutim, u aktuelnoj godini, u kojoj je počeo da priprema „nasljednika“, suočio se sa prezrivim odnosom Igora Dodika prema bilo kakvom vidu pluralizma na terenu vlasti u Republici Srpskoj. Rezoni „juniora“ u tom domenu podudaraju se sa načinom na koji on funkcioniše u poslovnoj sferi. Baš kao što je uvjeren da „Prointeru“ nisu neophodni nikakvi konkurenti, pa čak i saveznici, sa kojima bi dijelio monopol, tako ni SNSD, prema ovom rezonu, nema potrebu da makar i simboličan dio dominacije prepusti čitavoj paleti manjih stranaka.
Sudeći prema signalima vidljivim u proteklim mjesecima, očigledno je da je otac skoro u potpunosti prepustio sinu da vedri i oblači u ovom segmentu. Pošto oca, nesumnjivo, u ovom periodu zanima samo sopstvena „mesijanska“ uloga, odnosno način na koji će biti zabilježen u udžbenicima istorije, gotovo svi koalicioni partneri SNSD-a počeli su na sopstvenim leđima osjećati kako izgleda kada im sin demonstrira „čija majka crnu vunu prede“.
Pomalo je neobično da je takvim atacima trenutno najizloženiji DEMOS, ako se zna da je, od osnivanja, ova partija apsolutno najbezličnija u vladajućem bloku, čiji se ostali manji akteri nisu baš pretrgli od političkog istrčavanja sa vlastitim gledištima o bilo čemu. Bilo je jasno da su DEMOS-ovci na meti još od dešavanja na Palama, kada je čak i predsjednik SNSD-a morao da ih upozori da ne ističu svog kandidata za načelnika opštine.
Nisu ga poslušali, pa je Damjan Škipina dobio protivkandidata u vidu Dejana Kojića. Jasno je da su obojica ipak drugorazredne persone i da su u pozadini „raskola“ regionalne interesne ambicije Ace Stanišića, u opreci sa kombinacijama garniture koja upravlja Jahorinom i ostalim adresama na ovom prostoru gdje još ima ozbiljnih tokova novca. Kako god, ovakav gest „samovolje“ neće proći bez posljedica, niti će se zaustaviti u koordinatama Istočnog Sarajeva.
Jupiter i vo
O tome svjedoči slučaj u Banjaluci, odnosno u Piskavici, gdje je na opskurnom lokalnom skupu DEMOS-a potpredsjednik Gradskog odbora ove stranke Nenad Šibarević navodno pozvao tamošnju populaciju da glasa za Draška Stanivukovića, a ne za Nikolu Šobota, kada dođe vrijeme za izjašnjavanje o predstojećem gradonačelniku. Uslijedile su kivne reakcije iz SNSD-a, pri čemu su vodeće figure prepustile drugom ešalonu aktivista da prednjače u izlivima bijesa.
Komičnu notu čitavoj situaciji daje to što je Stanivuković, uglavnom sa razlogom, do sada stekao reputaciju drugog banjalučkog kandidata republičke vlasti, uz Nikolu Šobota. U neformalnim razmatranjima, on se tretira kao osoba protiv čijeg izbora Milorad Dodik ne bi imao ništa protiv, dok je Šobot označen kao favorit Vlade Đajića. Dakle, DEMOS se ovdje našao u okolnostima poznatim još od antičkih vremena, kada su mudraci među starim Rimljanima govorili: „Ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije dopušteno i volu“.
Vrlo je vjerovatno da će dio banjalučkog SNSD-a, odaniji Dodiku nego Đajiću, u skladu sa internim direktivama, podržati Stanivukovića, a ne Šobota. Baš kao što je jasno da će Đajićevi lojalisti bez pogovora poslušati doktora i glasati za Šobota, sa gnušanjem odbacujući „simbiozu“ sa Stanivukovićem. Ali, kada isto to što konspirativno smjera Dodikova „baza“ unutar banjalučkog SNSD-a polujavno obznani Šibarević, a indirektno i Čubrilović, na njih se sruči salva kritika. One jesu posljedica Đajićevih dnevno-političkih kalkulacija, ali će, paradoksalno, poslužiti i Igoru Dodiku u dugoročnoj varijanti sa ekskomunikacijom DEMOS-a iz vladajućeg bloka. Jer, nakon Pala, karikaturalna afera „Piskavica“ već je druga „lična greška“, i to u timu u kojem se čak i jedan „gaf“ smatra suvišnim.
U svemu tome, „ispod radara“ je ostalo znatno ozbiljnije kontriranje Nedeljka Čubrilovića upućeno Miloradu Dodiku.
„Da biste imali razdruživanje, morate imati partnera s druge strane. Ako nemate sagovornika sa druge strane, onda se to drugačije zove, nije to razdruživanje”, rekao je nedavno Čubrilović, odgovarajući na pitanje o sjednici NSRS sa tom temom.
Realno, niko u vladajućem bloku nije se usudio da lideru SNSD-a na ovakav način poruči da se ne prenemaže. Međutim, pošto je, naravno, riječ o još jednom blefu sa najvišeg mjesta u RS, rasprava o tome da nije, možda, riječ o „secesionizmu“, biće završena prije nego što je započeta. Pri tome, Čubrilović sigurno nije osoba koja će se upuštati u vrijednosne polemike, u smislu razmatranja – da li je to dobro ili loše za Srpsku. Ali, kada je neiskrenost čitave te retorike iritirala čak i „debelokošca“ poput predsjednika DEMOS-a, to je pouzdan znak da su stvari otišle baš predaleko.
Topli zec
O takvom procesu u RS svjedoče i sve nervoznije reakcije još jednog flegmatika u vladajućem bloku, Nenada Stevandića, na vrstu „fer pleja“ kakav dolazi iz vodeće stranke u koaliciji. Izjašnjavajući se javno o odlasku Natalije Trivić iz Ujedinjene Srpske, Stevandić je iznio simptomatično zapažanje o tom razlazu:
„Nije mi žao. Žao mi je odnosa. Dok ja branim Dodika, neki niži funkcioneri pokušavaju da daleko od linije fronta čeprkaju po našim kućama i bazi. To je problematično“.
Ipak, izgleda da je diskutabilna Stevandićeva procjena o tome ko stoji iza ovakvih tokova.
„Ne mogu da naprave sebi neki benefit, ali mogu da unište koalicioni kapacitet koji im je neophodan. Dodik ne stoji iza toga, on je mnogo pametniji. Znam da je to bila neka kombinacija sa Gradskim odborom SNSD-a, ali nas to ne zabrinjava“, rekao je Stevandić o odlasku bivše ministarke prosvjete i dosadašnje direktorke Aerodroma Banjaluka iz US.
Na taj način, jasno je aludirao na Đajića kao neposrednog inicijatora ove situacije, ali se nije usudio da označi Igora Dodika kao osobu koja diktira čitav aktuelni, naglašeno negativni ton prema koalicionim partnerima. Za utjehu Stevandiću, više niko unutar ovog bloka nije pošteđen mrzovolje SNSD-a pod dirigentskom palicom „juniora“. Krug zatvaraju Darko Banjac i Petar Đokić.
Prvi je naprasno nestao iz javnosti nakon nastupa na mitingu u Banjaluci, gdje je par metara ispred Ane Brnabić grmio o „pederskoj Evropi“, a malo kasnije i o „muslimančini Lagumdžiji“. Naravno, nije mu uzet za zlo takav rječnik, ali se ovakav istup hronološki podudario sa Banjčevim sve intenzivnijim samostalnim kontaktima sa Rusijom, a to je već drskost koju ni „senior“ ne toleriše, bez obzira o kojoj se strani svijeta radilo. Da „tihovanje“ nije slučajno, potvrđuje izbor Radenka Reljića za nosioca odborničke liste SNSD-a u Kozarskoj Dubici na predstojećim izborima. To jeste preokret, budući da je Reljić, inače naačelnik opštine, svojevremeno pretrpio harangu u vlastitoj stranci, jer se najglasnije protivio koaliciji sa Banjcem. Sada se ispostavlja da je i predsjednik NPS-a potrošna roba, pa je Reljić došao na svoje.
„Topli zec“ za Đokića je specifičan, pošto ima „rijaliti“ dimenziju. Naime, famozna Dragana Čavka je trebala ući u UO RTRS-a upravo kao kadar SP-a. Međutim, vrlo brzo se podigla „kuka i motika“ povodom njenog bizarnog prihvatanja bošnjačke nacionalnosti zbog funkcije. Iako Đokića u ovoj situaciji niko nije direktno prozivao, jasno je da je upravo njemu bila upućena neuobičajeno gadljiva izjava Srđana Amidžića, generalnog sekretara SNSD-a i bliskog „ortaka“ Igora Dodika, o tome kako bi njega „bilo sramota“ da je ušao u takav poduhvat.
Slamka spasa
Dakle, žaoke su sve otrovnije, podmetanja sve beskrupuloznija, a namjere sve otvorenije. Logično, bilo bi iracionalno i autodestruktivno, sa stanovišta interesa SNSD-a, da ove tenzije eskaliraju do tačke s koje nema povratka prije lokalnih izbora u jesen ove godine. Međutim, nema sumnje da će sin učiniti sve da koalicioni partneri dobiju što manje, a Savez nezavisnih socijaldemokrata što više odborničkih mandata, u okviru ukupnog izbornog rezultata vladajuće koalicije.
Tako će biti olakšana postizborna procedura u kojoj će lancu US – DEMOS – NPS – SP, u paketu sa DNS-om i SPS-om, biti ponuđeno da se utope u SNSD, eventualno preimenovan kroz farsu u vidu formiranja navodno novog „pokreta“. To neće biti „sugestija“ prema principu „uzmi ili ostavi“, jer ova druga varijanta nije u opticaju, već za nijansu drastičniji model „ili se prikloni ili se ukloni“.
Nesumnjivo, bliži se kraj Miloradovog stila komunikacije sa koalicionim partnerima, u kojem im dopušta da prosperiraju do određene tačke, a kada se kontroloru ovog špila učini da su previše porasli, dobiju „po ušima“. Umjesto toga, dolazi Igorova faza, za koju uzor nije pronađen u neposrednom, porodičnom okruženju, već preko Drine. A u Srbiji je već godinama očit fanatizam Aleksandra Vučića, koji ne može da podnese poraz od opozicionara čak ni nivou mjesnih zajednica. I ne samo to, već nije u stanju ni da „svari“ šarenilo u vladajućoj koaliciji, pa je na posljednjim tamošnjim izborima bilo naglašenije nego ikada guranje stranaka sklonih Vučiću na zajedničke liste, uz brisanje bilo kakve autonomije u odnosnu na „stožerni“ SNS.
Iako su namjere mladog „jastreba“ u vrhu vlasti u RS sasvim drugačije, on će takvim potezima, ipak, pružiti slamku spasa opoziciji u Srpskoj. Jer, koliko god opozicionari na izborima gubili na „mostu“, zbog konstantnog liferovanja diskretnih saveznika vlasti, od Draška Stanivukovića do Milovana Bjelice, toliko će, u obrnutoj matrici u odnosu na drevnu mudrost, dobiti na „ćupriji“. Tamo će sretati pokunjene lidere US, DEMOS-a, NPS-a i SP-a, dok ih hiperambiciozni sin bude tjerao iz vladajuće koalicije. To, naravno, nije nikakva korist za opoziciju, ali plus na njihovom saldu biće promjena u rezonima dijela birača, do sada sklonih SNSD-ovim saveznicima.
Na političkoj sceni Republike Srpske sve je moguće, pa i to da se klatno raspoloženja građana bar djelimično pomjeri na potpuno neočekivan način – zato što se organizacioni sekretar SNSD-a dosjetio da „partnerima“ poruči: „Pored takvih prijatelja, neprijatelji nam nisu potrebni“. „Žrtvama“ preostaje samo molitva: „U ime oca i sina“. Kada već „svetog duha“ nema na vidiku.
