Početna  /  Trebinjski gimnazijalci u novom trijumfu! Film ‘’Vlado’’ je trijumf humanizma i života!
Izdvajamo Kultura Trebinje

Trebinjski gimnazijalci u novom trijumfu! Film ‘’Vlado’’ je trijumf humanizma i života!

Trebinjski gimnazijalci navikli su nas na lijepe stvari. Šta god da su radili, rade ili će raditi, uvijek svemu daju jedan drugačiji pristup i promišljanje.  Sinoć je u bioskopskoj sali Kulturnog centra Trebinje premijerno prikazan kratki dokumentarno-igrani film nastao po tekstu profesorke Veselinke Kulaš, a koji se bavi stradanjem Srba u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je u ljubinjskim selima, krvavom piru NDH ubijeno više od stotinu ljudi. Ovaj film se konkretno bavi stradanjem Vlada Krulja, iz ljubinjskog sela Pocrnja. Prva rečenica ovog teksta kaže da su nas trebinjski gimnazijalci navikli na lijepe stvari. Tako je bilo i sinoć, koliko god to paradoksalno zvučalo zbog same teme i tjeskobe koju ona izaziva u svima nama.

U bioskopskoj Sali Kulturnog Centra Trebinje sinoć je premijerno prikazan kratkometražni dokumentarno-igrani film ‘’Vlado’’ koji su realizovali učenici Gimnazije ‘’Jovan Dučić’’ uz svesrdnu pomoć Veselinke Kulaš, profesorice srpskog jezika u književnosti u ovoj obrazovnoj ustanovi. Pored prof. Kulaš, koja je napisala tekst za ovo kratkometražno ostvarenje, u realizaciji filma učestvovali su gimnazijalci Romana Roganović, Vojislav Elez, Marko Mirdinja, Zoja Perović, Jelena Đerković i Milica Ilić te Katarina Janković, učenica Srednje muzičke škole u Trebinju. Značajan doprinos u realizaciji ovog filma dali su i Slavenko Vukasović koji je ustupio fotografije hercegovačkog sela i Branka Janković voditelj hora „Sveta Anastasija Srpska“.

Inicijativa za snimanje ovog filma potekla je od Republičkog pedaškog zavoda, a u cilju obilježavanja Dana sjećanja na stradale. Profesorka Veselinka Kulaš rekla je okupljenim novinarima da se od prve ideje koja je podrazumijevala prezentaciju na datu temu došlo do kratkometražnog dokumentarno-igranog filma.

‘’Imali smo u planu da napravimo prezentaciju, ali smo shvatili da ideja može prerasti u kratki film. Naša koncepcija nije insistiranje na samom procesu zločina, niti na brojkama, nego uvijek u istraživanju takvih tema polazimo od lične priče. Tako je bilo i ovaj put. Priču smo počeli od njegovog života prije Drugog svjetskog rata, od jednostavnog života kakav je nekad bio, zatim smo obuhvatili stradanje, ali bih posebno istakla to što smo obuhvatili sjećanje koje je živo i koje pripada njegovim potomcima, ali i ostalim članovima ove zajednice.“ – rekla je prof. Kulaš dodavši da je izuzetno ponosna na učenike i njihovu angažovanost u radu.

„Moram da istaknem da su učenici bili jako angažovani i ponosna sam na njih. Jedan od ciljeva projekta jeste da podstaknemo njihovu osjetljivost za teme stradanja, ali i diskriminacije, mržnje i svih pošasti ovog doba.“

Vojislav Elez i Romana Roganović glavni su protagonist ovog filma – Vojislav Elez tumači naslovni lik i jedan je od naratora u filmu dok je Romana Roganović narator.

Njih dvoje su istakli da su izuzetno srećni i ponosni zbog toga što su bili dio ove priče. Smatraju da je izuzetno važno govoriti o ovakvim temama, a pogotovo na način koji su oni izabrali.

„Vlado je bio jedna jednostavna i prosta osoba, koja je, nažalost, stradala na tako tragičan način.“ – rekao je, između ostalog, Vojislav Elez.

Romana Roganović je istakla da je rad na filmu predstavljao izazov, ali da su im tekst profesorice Kulaš, kao i sam pristup u velikoj mjeri olakšali zadatak.

„Govoriti o kulturi sjećanja i o stradanju je uvijek izazov, zbog toga što je potrebno pristupiti temi na pravi način i kod učenika razviti empatiju. Mislim da je nama, srednjoškolcima, koji živimo u današnjem vremenu jako teško zamisli stradanje naroda, ali kroz tekst koji nosi snažnu poruku mogli smo bolje sagledati cijelu priču.“ – rekla je Roman Roganović.

Dobri ljudi pucaju u nebo, a neljudi u ljude!

Vrijedni gimnazijalci predvođeni profesorkom Kulaš ovoj temi su pristupili na način da se nisu bavili dželatom već žrtvom i to metodologijom koja zrači pozitivnošću. Tu nema krvi, nema mučnih scena, nema optuživanja ni nametanja krivice cijelom narodu, naprotiv. U filmu ‘’Vlado’’ u onoj jedinoj sceni u kojoj se pominju oni koji su bili u istoj odori kao i dželati, pominju se zapravo oni koji nisu činili zlodjelo već su, kako se navodi u svjedočenju Bogdana Krulja, najstarijeg Vladovog sina, pucali u vazduh umjesto u ljude. Time ovaj film postaje trijumf humanizma, a parafraza te poruke bi bila da dobri ljudi pucaju u nebo, a neljudi u ljude što je i jedan od vrhunaca ovog kratkometražnog ostvarenja. Vrijedi istaći i izuzetno efektne crteže Jelene Đerković koji su na izuzetno snažan način doprinijeli atmosferi ovog filma, a kroz njih se suptilno provlači sav taj urlik i nemir onih koji su svirepo lišavani života… Film ”Vlado” ne njeguje samo kulturu sjećanja, naprotiv, on njeguje i kulturu tolerancije, praštanja, radosti života, kao i kulturu jedne potpuno drugačije filmske poetike. Vlado Krulj i dalje živi kroz svoje potomke, a ubacivanjem njegove djece, unuka i praunuka u film stavljen je jedan poseban pečat kojim se slavi život ne kudeći one koji su iz ma kojih razloga sebi davali za pravo da oduzimaju živote. Oduzimača života je bilo juče, ima ih danas, a biće ih i sutra, to je neminovnost svake epohe, ali ovakvim ostvarenjima na moćan način daje se do znanja da su oni koji uzimaju istorijski gubitnici, a da su istinski pobjednici oni koji već decenijama nisu živi. Zato je film ‘’Vlado’’ minijatura koja predstavlja trijumf humanizma i života… A to je poruka koja se i našla u samom filmu, tačnije dvije poruke koju mogu istkati samo čiste poetske i umjetničke duše, a što divna Veselinka nesumnjivo jeste.

Život je razvio pobjedničku zastavu!

Ruka je stvorena da stvara, a ne da uništava!

Još jedan posebno emotivan pečat ovom petnaestominutnom ostvarenju daje spoznaja da je profesorka Veselinka Kulaš unuka čovjeka po kojem je film i nazvan – Vlada Krulja, stradalnika kapavičke jame…

Gimnazijalci grada na Trebišnjici su nas odavno navikli na visok kvalitet pa ne bi ni bilo korektno napisati da su (ponovo) iznenadili publiku. Oni to jednostavno znaju, žele, a uz svesrdnu podršku koju imaju nema se šta drugo napisati na kraju ovog teksta no: Blago gradu koji ima ovakvu omladinu!

Igor Svrdlin

 

 

 

5 Shares
5 Shares
Copy link