Janko je ustao u 5. Radio je do 18 sati, posao koji zahtjeva konstantnu fizičku pokretljivost. Nije lako. Kaže da nije umoran. Ne laže. Svjedoči to energija kojom zrači. Šetamo. Sagnuo se da podigne nekakvu kesu sa polčnika u parku, koju je ko zna ko bacio. Vratio se par koraka nazad i ubacio u korpu za otpatke. Rutinski, ne pridavajući tome činu posebni značaj. Mnogi su pored nje prošli i eno ih dolje sjede na klupama, uživaju, puše cigarete… Nebitno.
Možda ovo nije najsretnija ideja za uvod u priču.
Ovo nije priča samo o Janku. Ovo je priča o PARKURU.
Oni ne priznaju granice. Prepreke su za njih samo riječ. Kiša, sunce, snijeg, vjetar, svejedno – oni će trenirati. Možete ih vidjeti na bilo kom mjestu u gradu. Bilo kada. Nemaju maršrutu. Ne plaše se reakcije neupućenih prolaznika, niti im smetaju. Ako ih katkad kojim pokretom i uplaše, izvine im se. Oni nisu sportisti. Ne takmiče se. Nemaju svoj klub. Nemaju posebnu opremu. I ne treba im. Oni uživaju u onome što rade. Oni su, valjda, trebinjski trejseri. Zapravo, vježbaju da bi postali trejseri, jer biti trejser, kažu, znači biti savršen. Shvaćeni ili ne od okoline u kojoj žive i treniraju, s ogromnom strašću „zaskoče“ svaki čošak u gradu, svaki zid, svaku ogradu, skokom lako povežu dvije razdvojene tačke. Oni se jednostavno kreću. Oni se bave Parkurom.
Janko Gašić parkurom se bavi od 2009. godine. Sve je počelo sasvim slučajno. Dječačko skakanje, istraživanje i radoznalost nisu u njemu izumrli ni kada su godine objasnile da nije više dijete. Želio je još.
Biti drugačiji u relativno maloj sredini značilo je često biti tema razgovora te svakojakih komentara neupućenih prolaznika. Nije ga to mnogo zanimalo. Imao je svoj cilj, svoj put. Bez prepreka, naravno.
Za “Moju Hercegovinu”, Janko kaže da svi ljudi, iako to i ne znaju, kao djeca rade parkur.
“To je u osnovi kretanje” jasan je on. “Istraživanje okoline, dječje penjanje po granama, skakanje od jedne do druge tačke, sve je to neki osnovni tip parkura”, kaže Janko.
[mhc_antrfile naslov=”Šta je Parkour?”] Parkur je prirodna metoda razvijanja ljudskog tijela, kako bi ono bilo sposobno da se kreće što brze i efikasnije, koristeci pritom sopstveno okruženje. Ovo umijece kretanja ne zahtijeva posebne pribore za vježbanje. Tijelo i um je jedino oruđe. Suština parkura je -ostepeno kretanje, savladavanje prepreka brzo i efikasno da bismo došli od jedne do druge tačke. Najbitnije je kretanje i savladavanje manjih prepreka kako bismo bili osposobljeni savladati one nešto veće. Pobjeđivanje fizičkih prepreka se samim tim prenosi i na način razmišljanja, na vlastitu psihoilogiju života. Efikasnost, brzina i sigurno kretanje, tri su riječi kojima bi se mogao opisati parkur. Parkur je jednostavno način života, prepoznavanje i kontrolisanje sebe i vlastitog tijela. To je sticanje snaga i učenje kako se nositi sa fizičkim i mentalnim preprekama.[/mhc_antrfile]
Kada je počeo da živi u gradskoj sredini, smanjio je fizičku aktivnost. Tako je shvatio da mu nešto nedostaje. Nastavio je “da se kreće” i otkrio parkur, kao svoj način, stil života, smisao, potrebu. Tim stilom živi i danas, on i još osmorica trebinjskih avanturista. I njih ste sigurno nekada sreli. Divili im se, čudili, zgrožavali, uzimali ih za “lude”, kako god. Ravnodušni, sigurno, niste ostali.
Treniraju gotovo svakodnevno, onda kada se dogovore. Nemaju klub, ali kako kažu u svojoj zajednici, “Live2Move” odlično funkcionišu.
Parkur se prema Jankovim riječima doživljava pogrešno, kao kojekakvo skakanje po zgradama, kao neka opasna aktivnost.
“To nije parkur! Ako se slučajno nađeš na zgradi, naravno da ćeš upotrebiti parkur. Nije opasan ako ga pravilno shvatiš, ako si voljan i posvećen”, nastavlja priču Janko.
Pored fizičkog dijela, parkur podrazumijeva i psihološku stranu, koja je kako kažu pomalo teška za razumijevanje, ali aktivno bavljenje parkurom, otkriva je s lakoćom. Suština je u svladavanju prepreka.
“Mi vidimo prepreku pred sobom, nećemo da idemo oko nje, da je zaobilazimo. Jednostavno odlučimo da je savladamo. Danas, sutra, za mjesec ili godinu, svejedno, bitno je ne odustati od nje”, objašnjava Janko i dodaje da takav način posmatranja stvari prenosi na život. “Svaki problem koji se pojavi, za sobom vuče i milion načina kako da ga riješimo”, kaže on.
U parkuru nije bitno da li ste dobar, loš ili odličan.
“To ne postoji. Postojiš samo ti koji pokušavaš i koji treniraš. Nema upoređivanja. Svako ima svoj stil i put kojim se kreće. Trening sa drugim čovjekom samo može pomoći da unaprijedimo svoje pokrete, gledajući druge”, objašnjava.
Najduži period za četriri godine koji je Janko proveo bez treninga bio je kada se povrijedio. Odmarao je sedam dana. Povrede, inače, nisu česta pojava, ukoliko trening ide od jednostavnijih ka komplikovanijim pokretima.
Najmlađi član trebinjske parkur zajednice “Live2Move”, Dejan Mršić ima samo 14 godina. Trenira već 5 mjeseci i, kako kaže, nastaviće i dalje.
“Za mene je parkur disciplina koja pomaže čovjeku da se što bolje razvija. Mislim da niko nije mlad za parkur, ako ga radi pravilno i postepeno”, kaže Dejan.
Prerani ulazak u tehnike parkura, objašnjavaju trebinjski trejseri, može namamiti djecu da rade nepravilno stvari koje mogu dovesti do uništavanja kostiju i povreda. A suština parkura je kretanje od jednostavnih ka komplikovanijim stvarima, napominju.
Šesnaestogodišnji Aleksandar Kunić trenira za parkur već tri i po godine.
“Parkur je idealna vježba za razvijanje ljudskog tijela i uma, koja mi pomaže da se snađem u različitim situacijama. Daje ti moć da gledaš svijet na drugi način”, kaže Aleksandar za “Moju Hercegovinu”.
Zajedničko treniranje pomaže da jedni od drugih nešto novo nauče, ali ipak svako individualno treba da ispituje svoje mogućnosti.
Pao je mrak i oni su nekuda otišli da treniraju.
