Trebinjka Sanela Hadžović: Ljudi misle da Romi mogu živjeti od bilo čega!

Iako je sedam od osam romskih porodica u trebinjskom naselju Volujac konačno dobilo svoj krov nad glavom, još uvijek, kažu, nemaju uslove da žive i rade kao i svi drugi ljudi. Do posla teško dolaze, pa su uglavnom prinuđeni da sakupljaju sekundarne sirovine po lokalnim otpadima i prodaju ih. Smatraju da ih poslodavci vrlo često posmatraju kao neobrazovane, glupe i nesposobne za ozbiljan rad, te da ljudi misle da, samo zato što su Romi, mogu živjeti od bilo čega.

Jedini među njima koji još uvijek žive u baraci, skovanoj od dasaka i lima, potpuno neuslovnoj za život, jesu Zagor Hadžović i njegova supruga. Kada smo zakucali na vrata njihovog improvizovanog doma, nismo ih pronašli, ali zato jesmo Zagorovu majku Devliju. Ona živi u kući preko puta sa drugim sinom koji, takođe, potpuno neobično, nosi ime strip junaka – Blek.

Devlija nam objašnjava da je Zagor sa suprugom otišao da skuplja sekundarne sirovine po otpadima, kako

bi nešto zaradio, pošto su nezaposleni, kao, uostalom, i Blek i ona. Priželjkuje da i Zagor konačno dobije kuću, jer, kaže, u baraci ima čak i zmija. Njoj je mnogo lakše otkako je prije tri godine dobila svoju kuću, ali budući da nema nikakvih primanja i da već ima 52 godine, kaže, život joj nije ni malo jednostavan.

– Dobili smo praznu kuću, nismo imali ništa, pa su mi pomogli ljudi koji su me poznavali tako što su mi dali kredenac, ne mogu im to zaboraviti. Pridala sam kontejner da bih kupila sudoperu. Nemam ni šporeta, ni frižidera kakvog treba. Romkinja sam i udovica sam, nemam od čega da živim. Treba da platim struju i vodu, a nemam odakle. Žene iz Pridvoraca, Todorića i iz grada koje me poznaju pomognu mi, daju mi komad slanine ili mesa, ne mogu im zaboraviti, svi smo mi jedan narod, ne može sve jedna majka rađati. Svaka čast Socijalnom i Gradskoj upravi, plate nam nekad struju, ali ne može se živjeti ovako. Evo, primaš platu, pa ne možeš da živiš – priča Devlija.

Njena ćerka Sanela Hadžović živi u kući pored sa svojim jedanaestogodišnjim sinom Petrom. Ova samohrana majka posao je, kaže, tražila gdje god je stigla, ali ga nije dobila, pa je odučila da zarađuje

sakupljajući i prodajući metalni otpad. Kako bi efikasnije radila, kupila je automobil, ali, kako navodi, zbog toga je izgubila pravo na dodatna primanja koja od države dobijaju samohrane majke. Zarađenim novcem jedva krpi kraj sa krajem, ali Sanela smatra da je „sve bolje od toga da čovjek krade i prosi, i tako osramoti svoje dijete“.

– Svukuda ima Roma. Ima i onih koji kradu i svašta rade, ali ovdje toga nema. Ovdje se radi i muči se. I ja se mučim da bih odgojila i školovala svoje dijete, da ne radi ovo što ja radim. Završila sam nekoliko razreda osnovne škole, nisam nevaspitana, ali ljudi smatraju da sam neobrazovana i glupa, i da ne mogu raditi nigdje. Otišla bih da tražim posao u drugom gradu, ali ne mogu ostaviti svoje dijete – priča Sanela za „Moju Hercegovinu“.

Petar trenutno pohađa peti razred osnovne škole. Na svu sreću, knjige dobija besplatno, od sredstava koja su za to predviđa u školskom budžetu. Međutim, Sanela kaže da joj veliki problem predstavljaju ostali troškovi koje nova školska godina sa sobom nosi, jer ne želi da Petar bude drugačiji od svojih drugara iz odjeljenja.

– Za početak školske godine od škole smo dobili 110 maraka, ali to nije dovoljno nikako. Ne mogu oblačiti dijete za te pare kad samo jedna trenerka košta 40-50 maraka, a ne mogu ga poslati svakakvog u školu. Ljudi misle da smo mi Romi, pa da od bilo čega možemo živjeti. Tako nas ponižavaju, kao nama 100 maraka znači puno. A to nije tako. Treba i moj sin da živi kao i sva druga djeca – ogorčeno priča Sanela.

Kada je Petar pošao u školu, kaže, bilo je predrasuda od strane vršnjaka, ali vremenom su ga prihvatili kao sebi ravnog. Voli da ide u školu, da uči i da se druži.

– Najviše volim da učim istoriju i jedva čekam da učim o drevnom Egiptu, to mi je nešto najdraže. Na početku školovanja mi je bilo teško, jer se nisam bio uklopio u društvo, ali sada mi je dobro – priča Petar.

Trebinjski Romi pomoć dobijaju od Centra za socijalni rad i od Gradske uprave, ali Sanela smatra da je sve to malo.

– Moram platiti vodu i struju, i ponekad mi plate iz Socijalnog, izađu mi u susret koliko mogu. Osim toga, dobijam 80 maraka koje mogu podići dva puta u godini i svake godine dobijam drva, neku hranu, nekad neke stvarčice i slično, ali sve je to malo. Oni ne razumiju da mi želimo da živimo koliko toliko zdravim životom. I ja želim da se nosim kao i druge žene, i volim da izađem u grad sa svojim djetetom, kao i svaka majka – ističe Sanela.

Zbog toga je, kaže, veoma uvrijedilo kada je jednom radnica Centra za socijalni rad, čije ime nije željela da otkrije, pitala zašto se ne uda i tako riješi svoje egzistencijalno pitanje.

– To me je strašno povrijedilo. Kako može to da me pita? Šta bi da se udam i da moje dijete bude zapostavljeno sutra? Lako se udati, ali treba gledati s kim. Ne mogu ja svoje dijete da ponizim – zaključuje Sanela za naš magazin.

“Romi dijele sudbinu svih žitelja ovog grada”

Sa druge strane, predstavnica nacionalnih manjina u trebinjskoj Skupštini Milka Butulija tvrdi da su „u rijetko kojoj opštini Romi zbrinuti kao u Trebinju“, te da „gradska uprava svaki put udovolji zahtijevima Roma onoliko koliko može“.

– Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH svake godine raspiše konkurs za dodjelu stambenih jedinica romskoj populaciji, na koji Grad Trebinje aplicira. Prošle godine smo aplicirali za jednu kuću koja je završena u roku i uručena je Romu Sabitu Hadžoviću koji ima suprugu i dijete. Ove godine takođe mislimo aplicirati za jednu kuću, da riješimo još jednu romsku porodicu, a prije ovoga su riješene četiri – objašnjava Butulija za „Moju Hercegovinu“.

Prema njenim riječima, Grad Trebinje u dobijanju kuća učestvuje tako što daje besplatno zemljište, struju, vodu i prilaz.

– Za kuću koja je prošle godine dodijeljena Sabitu Hadžoviću investirali smo 10.000 maraka, a Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH oko 35.000 maraka – ističe Butulija.

Ona dodaje da se Romi ponekad gradskoj upravi obraćaju sa molbama da im se pomogne oko plaćanja struje, te da im ista uvijek finansijski pomogne koliko može, ali da je situacija u društvu generalno teška.

– Moraju i oni znati, i moraju svi znati, da je situacija jako teška i da mnogo ljudi danas nema nikakva primanja i ne pomažu se ni preko Centra za socijalni rad. Rom Sabit Hadžović je zaposlen u Komunalno, a ekonomska situacija je jako teška, da ne govorim da postoje mnoge porodice u Trebinju u kojima ne radi niko – naglasila je Butulija.

U trebinjskom Centru za socijalni rad kažu da su od 25 Roma, koliko ih u ovom gradu živi, troje djeca školskog uzrasta i oni redovno pohađaju školu. Porodica Rifeta i Sarajke Hadžović jedina je koja ostvaruje primanja po osnovu dječijeg dodatka, a Rifet je jedini korisnik stalne novčane pomoći u iznosu od 123,75 maraka.

– S tim što su Romi uključeni u sve programe za zadovoljavanje osnovnih potreba korisnika, koje provodi ovaj Centar, poput ishrane, plaćanja električne energije, ogreva. Svi su već dobili ogrev za zimu. Knjige dobiju od opštine svi. Paketi hrane se dijele jednom ili dva puta godišnje, zavisno od materijalnih mogućnosti Centra, pa i potreba – objašnjava Danica Rašović, socijalna radnica u trebinjskom Centru za socijalni rad.

Dodaje da su svi Romi zdravstveno osigurani, te da je za Trebinje karakteristično to što su svi oni upisani u matičnu knjigu rođenih i svi imaju lične dokumente.

– Nigdje nemate takvu, toliko ustrojenu evidenciju. Povremeno se ljeti pojavi po neko nov, ali brzo ode, jer nema mjesto boravka i nemaju prostora da prose po ulici. Ima jedna žena koja tu dođe da prosi, ali se ubrzo vrati u Mostar, gdje je i prijavljena da živi – kaže Rašović.

Ističe da zna da bi bilo najbolje kada bi Romi imali redovna, stalna primanja, ali da oni „prosto dijele sudbinu čitavog ovog grada i svih njegovih žitelja, i pod istim uslovima ostvaruju prava iz socijalne zaštite“.