Trebinjku Dubravku Vujinović o kojoj je naš magazin pisao u nekoliko navrata ovoga puta ”ugostili’ smo zbog regionalnog konkursa za najbolje bajke i basne za djecu u okviru projekta ”Obrazovanje kroz igru” u organizaciji Nevid Teatra. Naime, Dubravkina priča ”Čudesni pečurak” uvrštena je u 15 najboljih priča i time stekla laskavu titulu pobjednika konkursa. Na konkurs je pristiglo 368 priča iz 110 gradova i opština BiH, Srbije i Crne Gore. Ono što cijeloj priči daje posebnu draž je to što je Dubravka pisala o čudesnom pečurku inspirisana svojom Marinom – djetetom sa poteškoćama u razvoju.
U obrazloženju žirija regionalnog konkursa za originalne bajke i basne za djecu između ostalog stoji:
Priče, odnosno basne, koje promovišu ideju da bezrazložna dobrota može da proširi vidike i dâ sasvim novu dimenziju kvalitetu našeg života su: Basna o pčeli i pužu i dirljiva priča Gdje ježić spava. Pomoći i razumjeti drugačijeg od sebe, mijenja nas u pozitivnom smislu, oplemenjuje našu prirodu jer nekad i ne slutimo koliko dobra možemo iznjedriti iz sebe. U ovu tematsku grupu možemo svrstati i priču Čudesni pečurak, koja nam pokazuje da i nečiji nedostaci u izvjesnim situacijama mogu biti prednosti, neko koga su drugi obezvređivali, ili je sam sebe doživljavao neadekvatnim prema važećim standardima, može biti koristan ili spasiti živote.
Priču Čudesni pečurak napisala je Trebinjka Dubravka Vujonović, majka djevojčice Marine koja ima poteškoće u razvoju. Kako je za naš magazin rekla, pečurak je zapravo ona – Marina! Dubravka je za MH govorila o samom konkursu ali i o tome koliko joj znači to što se njena priča istakla među gotovo 400 priča iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.
”Nevid teatar iz Banjaluke je u okviru projekta “Obrazovanje kroz igru” objavio konkurs za najljepšu basnu ili bajku koja je prilagođena djeci sa poteškoćama u razvoju. Ideja je da se najbolji tekstovi nađu u formi knjige, koja bi bila iskorišćena upravo za rad sa djecom koja imaju poteškoće. Iskoristivši svoje životno, lično iskustvo, jer sam i sama majka djevojčice sa potečkoćama u razvoju, a volim da pišem, pokušala sam i sama da odgovorim na zadatu temu. “Čudesni pečurko” je uspio i pored velike konkurencije u vidu prijavljenih 368 priča iz cijelog regiona, da uđe u odabranih 15, koje su osvojile nagradu, koje ce biti objavljene u elektronskoj i pisanoj formi i kao autorka sam pozvana da budem njihov gost u februaru u Banjaluci, u okviru predstavljanja programa”Obrazovanjem kroz igru”.” – kaže Dubravka za naš magazin.
Dodaje da je suvišno govoriti koliko joj nagrada znači, ali jedna stvar joj je ipak važnija, a to je činjenica da je priča o čudesnom pečurku zapravo priča o njenoj Marini…
”Izlišno je govoriti kolika je ovo čast za mene – osvojiti žiri pisanom riječju među toliko kvalitetnih tekstova, a i ono što je meni nekako još vaznije je da sam emotivno vrlo vezana za Pečurka i priču o njegovom životu jer on zapravo predstavlja moje dijete!”
U iščekivanju ilustrovanog zbornika nagrađenih radova, kao i audio izdanja koje je u planu, pročitajte odlomak iz priče ”Čudesni pečurak”.
Plačkov brat se okrenu levo pa desno, ali nikog nije bilo. Pomislio je da mu se učinilo, ali ipak nastavi ‘’razgovor’’ sa nepoznatim.
Tako bih voleo da sam se rodio negde drugo pa da nemam Plačka za brata i da ne moram svaki dan da ga čuvam – reče Miša.
Promeniće se on, videćeš, samo dok malo poraste. Nije on loš, već samo mali i neshvaćen – začu se ponovo misteriozni glasić
Miša se ponovo okrenu, ali nikog nije bilo.
Evo me! Tu sam! Kod tvoje noge. Pazi molim te, zamalo da me zgaziš maločas dok si se okretao – ču se glasić za koji Mišo još nije ustanovio čiji je.
Plačkov brat spusti pogled i ugleda malu pečurku krivih nepravilnih delova. Bila je poprilično ružna, istinu govoreći.
A, ko si ti? Kako se zoveš? – upita Mišo.
Ja sam Pečurko – reče tiho, stidljivo, kao da se, ionako malen, još više iskrivio od stida.
Zdravo Pečurko, ja sam Miša. Drago mi je da smo se upoznali. Kako te nisam pre video, mi se uvek spuštamo na ovim pečurkama, ali tebe nisam primetio! Jesi ti nova pečurkica, tek rođena?
Ja, ja sam ovde već dugo – sagnu glavicu, a Mišu se učini kao da je jedna suzica pala na travu.
Dubravka je za kraj rekla da će je ova priča kao i satisfakcija i potvrda nesumnjivog talenta za dječije priče ”natjerati” da nastavi pisati, kako za Marinu, tako i za mlađu Lenu – njenog najboljeg kritičara, ali i za svu ostalu djecu bez razlike…
Igor Svrdlin
