U posljednjih nekoliko godina BiH je postala atraktivna destinacija za navodna istraživanja energetskih potencijala i eksploataciju rudnih bogatstava, od strane međunarodnih kompanija. Njihov prodor na naše tržište vlasti su prezentovale kao direktne investicije, koje će za rezultat imati ekonomsko osnaživanje domaće privrede. Skeptici su, sa druge strane, naglašavali da je glavni motiv za ulazak stranih kompanija na naše tržište rajski uslovi za poslovanje, kakvi se mogu sresti samo u podijeljenim državama slabih zakona, bez kontrole poslovanja i haotičnog tržišta.
Danas se na području Republike Srpske vrše geološka istraživanja na čak 24 lokaliteta, što nam je potvrđeno u Ministarstvu energetike i rudarstva RS. Prema riječima pomoćnika ministra za energetiku i rudarstvo RS Esada Salčina, istražuju se podzemne vode, nafta, gas, tehnički i građevinski kamen, te mineralne sirovine koje u sebi sadrže brojne rude, od željeza i olova, preko cinka, bakra, litijuma, natrijuma, kalijuma, barijuma, bora, rubidijuma, stroncijuma, titanijuma, nikla i drugih pratećih elemenata.
Informacije šture ili ih nema
“Istraživanja vrše privredna društva registrovana u Srpskoj, a njihovo interesovanje je u posljednje dvije godine nešto slabije nego ranije. Međutim, svjetska ekonomska kriza uzrokovala je veću potražnju za energetskim sirovinama, tako da je poraslo interesovanje za istraživanjem uglja kod nas”, kaže Salčin.
Pomoćnik ministra kaže da bi volio da je stranih investitora više i da mi stvarno jesmo toliko privlačni kao što mediji tvrde. Na pitanje kome smo mi u stvari zanimljivi i koliko je među njima stranaca, govori da su to sve kompanije registrovane u Srpskoj, jer to Zakon o geološkim istraživanjima zahtijeva. Međutim, nije bio siguran koliko njih ima strane osnivače, koji su kod nas registrovali firme i tako postali domaći.
Trenutno pažnju javnosti privlače investitori poput australijskog „Lykos Balkan Metala“, kojeg tiho povezuju sa kompanijom „Rio Tinto“, koji obećava zlatne rudnike u Jezeru i Čajniču, dok se na području Ozrena u tajnosti pripremaju rudnici teških metala protiv kojih mještani protestuju i bore se nekoliko godina.
“Znamo da imamo nekoliko investitora iz Srbije. Na primjer, predstavnik australijskog kapitala je ‘Balkan Lykos Metal‘, koji je medijima uvijek interesantan zbog situacije u opštini Jezero u kojoj žele da vrše istraživanja. Na Ozrenu, za koji se govori da ova kompanija otvara rudnik teških metala, mi još uvijek nemamo nikakvih zahtjeva, pa samim tim o tome ne možemo ni govoriti. Strani kapital imamo i u RŽR ‘Ljubija’ kod Prijedora, gdje istraživanja vrši Arcelor Mittal na lokalitetu “Vidrenjak”. Ta kompanija je 49 odsto u stranom vlasništvu. Moje lično mišljenje je da bi trebalo da imamo barem pet stranih kompanija koje ulažu u Srpsku, jer je ovo sve malo”, kaže Salčin.
Iz Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije nisu nam ni odgovorili na pitanja u vezi iskopavanja ruda i stranih kompanija koje su zainteresovane za domaće resurse.
Najkritičnije tačke nalaze se na Ozrenu, u Jezeru, Bistrici, na Bukovoj Kosi, Čajniču, Srebrenci, a predstavnici resornih ministarstava na pitanja medija ili ne odgovaraju ili to čine šturo i bez konkretnih i preciznih informacija.
U toku prošle godine, u nekoliko navrata, objavljeno je da je pronađeno zlato na području Jezera i u Čajniču, gdje raskopavanja planira “Lykos Balkan Metals”, ali nakon prve informacije, o tome se više ne govori, dok stručnjaci iz oblasti geologije tvrde da su te informacije spinovi da bi se mještani odobrovoljili i da bi se lakše dopustilo izdavanje dozvola za iskopavanja uglja i drugih manje vrijednih ruda.
Koncesionara puno, naknada malo
Prije nekoliko mjeseci započelo je raskopavanje rudnika lignita, prvobitno bez dozvole, u Bistrici, a uskoro kreće i na Bukovskoj Kosi kod Prijedora, iako još uvijek nije zaključen ugovor o koncesiji. Stanovništvo koje ovdje protestuje mjesecima, problematizuje pitanje investitora koji stoji iza čitavog projekta te smatra čitav proces netransparentnim. Takođe, protesti na Ozrenu u opštini Petrovo, traju više od dvije godine, a mještani ne žele da se tamo otvori rudnik teških metala.
Prema izvještaju Komisije za koncesije RS, prošle godine je zaključeno 16 novih ugovora, od kojih je pet iz oblasti elektroenergetike, a četiri za mineralne resurse. Do kraja 2022. godine, ukupno je zaključenih 511 novih ugovora o koncesiji. Od toga je Ministarstvo energetike i rudarstva RS zaključilo 369 ugovora. Ipak, u strukturi uplaćenih naknada koncesionara prednjači oblast elektroenergetike sa samo 27,4 miliona KM, koliko je uplaćeno za tu godinu.
U izvještaju se navodi i da je do kraja prošle godine prestalo da važi 186 koncesionih ugovora, da je od toga 115 raskinutih, za 55 je istekao rok trajanja koncesije, a pet ugovora je prestalo da važi zbog stečaja ili likvidacije. Pet ugovora je ukinuto, poništeno ili oglašeno ništavnim rješenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača i dodjeli koncesije, pet su prestali da važe iz drugih razloga i kod tri ugovora o koncesiji ugovor je poništen od strane suda. U prošloj godini prestalo je da važi svega šest ugovora o koncesiji.
Vladimir Malbašić, profesor na Rudarskom fakultetu u Prijedoru, kaže da su naše zalihe ruda male u svjetskim razmjerama, ali da je svjetska energetska kriza, kao i on koja posljednjih godina potresa tržište resursa za potrebe industrije, okrenula pogled i prema malim prostorima.
“To što se sada događa je rezultat svjetskih trendova. Prije tri ili četiri godine sam govorio da je Evropa energetski zavisna, zato što preko 60 odsto izvora energije dolazi sa strane. Nakon gotovo definitivne odluke da se ugalj više ni ne kopa, za godinu dana smo doživjeli potpunu promjenu i sada mu se vraćamo. Ilustracije radi, lignit sada košta 115 evra po toni, a ranije je bio upola jeftiniji. Kada je cijena tako visoka, onda i manja ležišta postaju interesantnija. Ranije neka druga nalazišta nisu bila uopšte atraktivna, ali sada zbog globalne situacije, izvori snabdijevanja sa istoka postaju nedostupni, pa su Evropi postala interesantna i manja ležišta. Jer, drugih nemaju”, kaže Malbašić.
Kada bi se radilo po projektu i zakonu, kaže Malbašić, sve bi se moralo predvidjeti, kako će otvaranje rudnika odraziti na prostor, na životnu sredinu, kao i da se rekultiviše prostor nakon upotrebe.
Zakon dobar, ali ga ne primjenjuju
“Naš je zakon sve dobro regulisao, ali je pitanje da li se i koliko to radi u skladu sa njim. Razumijem i narod zašto se buni jer su izgublili povjerenje da će se raditi po zakonu. Zato se opiru, jer ne vjeruju da će ih neko zaštiti. Recimo, na Ozrenu su napravljeni neki operativni propusti od strane koncesionara. Nije uspostavljena dobra komunikacija sa stanovništvom, sakrivale su se aktivnosti i narod im ne vjeruje. Trebalo je da se radi transparentnije. Recimo, Bistrica je davno istražena i neko je morao znati da su dolazile bušilice i da su istražili sve i dobili potvrdu o rezervama”, kaže Malbašić.
Republiku Srpsku su u prošlosti mnogi investitori skupo koštali. Predstavljani kao izvanredni ulagači koji će nam donijeti prosperitet i zapadnjački standard, njihovo rovarenje po našim resursima ostavilo je takve posljedice da se ni do danas nismo oporavili od njih.
Ekonomska analitičarka i bivša ministarka finansija Republike Srpske Svetlana Cenić kaže da se mi strancima reklamiramo kao država velikih resursa i jeftine radne snage, a pošto se ne nudi dobar poslovni ambijent, onda kod nas dolaze sumnjive kompanije koje samo iznose novac i rudna bogatstva, energiju i sve što se može uzeti. U prilog tome ide, dodaje naša sagovornica, i činjenica da osim ulazne, ne postoji više nikakva kontrola poslovanja koncesionara i njegovih partnera.
“U dobrom broju slučajeva, sklapanje koncesionih ugovora iza sebe krije pranje novca. Sklopi se koncesija i sa nekim ko ulazi u posao i ima stranog partnera. Banke jesu dužne na početku da provjere da li je registrovan taj strani partner, ali kasnije više niko ne radi kontrolu. Partner uloži nekoliko miliona, mi damo zemlju ili koncesiju, a nakon toga više niko ne kontroliše realizaciju, fakture, ulaze i izlaze, utrošak materijala, napumpavanje cijena ili njihovo obaranje, te druge načine pranja novca putem trgovine”, tvrdi Cenićka.
Ona objašnjava da zaista postoje međunarodne kompanije koje ulažu u BiH i rade po zakonima, ali da se takve ne vide nigdje u javnosti, jer izbjegavaju da dođu pod “šapu” vlasti. Takođe, kaže naša sagovornica, postoje i oni koji sarađuju sa vlastima, finansiraju im kampanje, a u zamjenu za novčanu pomoć dobijaju odriješene ruke za nezakonito poslovanje.
Od nas samo odlaze
“Kada ste posljednji put čuli da je nešto radila ozbiljna firma, da dolazi ovdje, da je planetarno poznata. Takve samo odlaze. Sjetimo se samo ČEZ-a (Češka elektroenergetska kompanija koja je obećala 1,4 milijardi investicija u Nove elektrane u RS), a onda se povukla iz Srpske, ali su prije toga podigli svoje dionice, zaradili i još su tužili i dobili milionsko obeštećenje. To je bila posljednja ozbiljna firma koja je bila kod nas, a vidite kako je završilo. Naš je problem to što se u sve ugrađujemo. Pogledajte MHE i njihovu izgradnju. U njih su se svi ugradili”, tvrdi Cenićka.
Objašnjava da i među kineskim kompanijama ima ozbiljnih koje rade poslove kako treba, ali da ima i onih koji traže načina da se okoriste.
“Svugdje imate nepoštenih, ne samo kod nas. Dolazili su kod nas i Norvežani koji su pokušavali da ‘love u mutnom’. Samo se sjetite u Širokom Brijegu Mesne industrije “Asija“, i vlasnika koji je odavde pobjegao sa novcem i zabranjen mu je ulaz u BiH. Takvih koliko hoćete ima, jer nema pravne države. Sjetite se ruskog oligarha Rašida Serdarova i njegovih ulaganja u energetiku preko “Comsar Energy“. Za mene je to najveća pljačka do sada. Dobio je sve, Vlada Srpske mu je napravila niz ustupaka i koncesije, a on nije realizovao nijedan projekat. Sada Vlada otkupljuje njegove propale projekte. Podsjetiću vas na firmu iz Nigerije, koja je kod nas najavljena kao veliki ulagač u Rafineriju nafte, a od firme su imali poštansko sanduče u Londonu”, kaže Cenićka za MojuHercegovinu.
