U Republici Srpskoj postoji samo jedna politička opcija za čiji opstanak je od presudnog značaja – etiketa. I to čak ne pun naziv, Srpska demokratska stranka, već, prije svega, skraćenica – SDS. Kod svih ostalih partija, to nema naročitu težinu, jer su nedvosmisleno liderske.
Među glasačima Milorada Dodika, malo ko bi se uzjogunio ako bi šef preimenovao Savez nezavisnih socijaldemokrata u Snagu naroda – snagu države, kako je, ne tako davno, namjeravao. Ne bi bilo nikakvih potresa ni ako bi se aktuelni predsjednik Republike Srpske opredijelio za potpuno drugačiju formu, bez ikakve sličnosti sa dosadašnjim imenom.
Sentimentalna vezanost za navodno lucidne kombinacije slova pogotovo ne postoji među glasačima drugih stranaka unutar vladajuće koalicije. Kada bi, daleko bilo, Nenadu Stevandiću, Darku Banjcu, Nedeljku Čubriloviću, Nenadu Nešiću, Petru Đokiću ili Goranu Selaku palo na pamet da pred birače izađu sa drugačijim nazivima lista od postojećih, pravdanje bi bilo potpuno nepotrebno. Jer, entuzijastima sklonim US-u, NPS-u, DEMOS-u, DNS-u, SP-u i SPS-u, kao orijentir dovoljno je samo ime i prezime predsjednika omiljene organizacije.
Ni među opozicionim saveznicima SDS-a dva ili tri znaka sa bilborda ne smatraju se magičnim, pa niko ne bi „rezao vene“ ako bi Branislav Borenović, uz blagoslov Mladena Ivanića, dopustio da PDP, recimo, ubuduće znači „Pametni Draškovi potezi“. Ili, kada bi, na tragu povlađivanja gradonačelniku Banjaluke, ova stranka posegnula za već zaboravljenim „rezervnim položajem“ ambicioznog Stanivukovića, svojevremeno registrovanim kao pokret „Bolje“, uz definitivno odustajanje od „firme“ stare skoro dvije i po decenije.
Konačno, simpatizeri Nebojše Vukanovića ili Jelene Trivić ne bi bili uzrujani ako bi osnivač LPR, u nastupu specifičnog smisla za humor, sopstvenu strukturu definisao kao Listu protiv nepravde i nerada, ili kada bi šefica grupacije sa „logotipom“ iz 1945. godine Narodni front preobrazila u znatno „moderniji“ Socijalistički savez radnog naroda.
Djelić sekunde
Međutim, takva flegmatičnost je nedopustiva u slučaju SDS-a. Svakom predsjedniku ove stranke, nakon (pred)ratnog vođe Radovana Karadžića, bilo je jasno da Srpska demokratska stranka ima specifično biračko tijelo, sklono da glasa za ovu stranku samo zbog imena, bez obzira na to ko je na njenom čelu. Nije sporno, sa protokom vremena, broj takvih ljudi se kontinuirano smanjivao, ali je do posljednjih opštih izbora 2022. u RS ostalo još 95.640 ili 14,95 odsto glasača spremnih da zaokruže tu grupaciju na izjašnjavanju za Narodnu skupštinu RS.
Iako je u političkom djelovanju Alekse Buhe, Dragana Kalinića, Dragana Čavića, Mladena Bosića, Vukote Govedarice, Mirka Šarovića i, sada, Milana Miličevića, nesumnjivo bilo raznih amplituda, uporni lojalisti SDS-a nisu pretjerano analizirali sve te nijanse i zaokrete, već su izjašnjavanjem za stranku istrajavali na uvjerenju da su, kao birači, na istom kursu kao početkom devedesetih, ukoliko pripadaju starijim ili srednjim generacijama, odnosno da prepoznaju eho tih vremena mada ih nisu doživjeli, ako se mogu svrstati u mlađi svijet.
Zbog toga ne treba da čudi strast – inače već zaboravljena kategorija u toj stranci – sa kojom su čelnici SDS-a podigli glas, suočeni sa mogućnošću da na izbore izađu bez dosadašnje skraćenice. Ili da se pred biračima krajem godine uopšte ne pojave. Čitav taj scenario je, naravno, umalo postao posljedica davnih američkih sankcija protiv ove partije, jer, bizarnim sticajem okolnosti, tek u 2024. imaju konkretne posljedice.
Poznato je da se, nakon serije ukidanja računa mnogim adresama povezanim sa porodicom Dodik, ispostavilo da je „kolateralna šteta“ ovakvog mehanizma i SDS, već zaboravljen kao akter sa „crne liste“ Ministarstva finansija SAD. Međutim, manje je zapažen način na koji je ta stranka izbjegla varijantu da bude potpuno spriječena da izađe na lokalne izbore u BiH, predviđene za 5. oktobar ove godine.
Iako su površniji posmatrači čitave kontroverze mogli da steknu utisak da je vrh SDS-a u djeliću sekunde došao do spasonosne ideje da registruje novu partiju, sa nazivom vrlo sličnim starom, SDS – Volja naroda, po svemu sudeći, stvari nisu išle tim tokom. Prema relativno pouzdanim saznanjima, bar pet godina unatrag postojala je rezervna opcija. Jer, okvirno, uoči prethodnih lokalnih izbora, detaljni posmatrači političkih procesa u BiH mogli su da primijete da su se, među tek registrovanim „subjektima“, pojavile i dvije opskurne partije, Otadžbinska stranka i Demokratski centar.
Alhemičari pluralizma
U kasnijim opservacijama, pojedini mediji su ustanovili da obe „organizacije“ imaju navodna sjedišta na gotovo identičnim adresama u istoj zgradi u Loparama, odnosno da su, u stvari, „komšije“. OS se nalazila u Ulici cara Dušana 130/2 u kancelariji broj 13, a DC u „ofisu“ 12. Dobro je poznato da je od 2008. načelnik opštine Lopare Rado Savić, zamjenik predsjednik SDS-a, tako da je jasno da formiranje ovih „fantomskih“ partija nije realizovano samo zbog mjesta u biračkim odborima, kako se prvobitno pretpostavljalo, već i zbog hipotetičkih situacija kakva je bila upravo ova iz 2024. Imena nominalnih „šefova“ ovih opcija, a to su bili Borivoje Todić u slučaju Otadžbinske stranke i Dušan Bojić kada je riječ o Demokratskom centru, naravno, ništa ne znače nikome osim najužeg kruga poznanika na lokalnom nivou. Sa stanovišta „alhemičara“ pluralizma u Loparama, tako je i trebalo da bude.
Zanimljivo je da ovih partija više nema na listi sa 82 ovjerena politička subjekta za učešće na izborima 2024. Naravno, tu je čitav spektar novih fiktivnih opcija, sa izuzetno maštovitim nazivima: „Možemo bolje“, „Pokret Mora bolje“, „Vaš pokret“, „Pokret“. Čak postoji i „Glas naroda“, ali su OS i DC „isparili“. Poznavaoci materije s razlogom tvrde da je SDS – Volja naroda, u stvari, tek preimenovana Otadžbinska stranka iz Lopara, jer bi partija Milana Miličevića, suočena sa blokiranim računom u banci i kratkim rokovima za registraciju potpuno nove organizacije, definitivno morala da preskoči ovogodišnje izbore, da Rado Savić nije na vrijeme smislio ili bar sproveo u djelo „odstupnicu“.
Šta bi se desilo da ova „kombinacija“ nije realizovana? U prvi mah, djelovalo je da se radi o rijetkoj situaciji u kojoj se podudaraju interesi zapadnih centara moći i ključne vladajuće partije u RS.
Dijelu međunarodnih struktura u BiH svakako ne bi bilo mrsko da se u opoziciji u Srpskoj „promiješaju karte“, na isti način na koji je to ostvareno u Srbiji na posljednjim lokalnim izborima, 2. juna. Nakon tog datuma je Dragan Đilas, u paketu sa ideološki različitim, ali taktičkim srodnim Milošem Jovanovićem, od značajnog dijela opozicionara dobio prezrivu i utemeljenu etiketu „bojkot efendije“, a na ulogu frontmena sada pretenduju Dragan Milić u Nišu i Savo Manojlović u Beogradu.
Takođe, i vrhu SNSD-a bi odgovaralo da SDS, iako je u velikoj mjeri „pacifikovan“, uopšte ne izađe na izbore, jer bi dio glasača vodeće stranke unutar „nerežimskog“ dijela spektra, izmučen višedecenijskim tavorenjem u opoziciji, na kraju poslušao Borislava Bojića i slične vedete u promijenjenim dresovima, te potražio političku sreću u vladajućoj koaliciji, prije svega u najsnažnijoj opciji tog bloka.
Od trećine ka polovini
Ni prvi, ni drugi rezon uopšte nisu bez osnova, a interesantna dimenzija kompletne sage jeste to da bi SDS, sada već sa dopunom „Volja naroda“, učinio krupnu uslugu onom segmentu populacije u RS koji želi odlazak SNSD-a i njihovih partnera sa vlasti, da je dobrovoljno odustao od borbe sa finansijskim vjetrenjačama, pa na kraju pristao da se u ovoj zemlji prvi put nakon 1990. pojave glasački listići bez Srpske demokratske stranke. Da je takva odluka donesena u „minut do 12“, vlast ne bi imala vremena da pripremi surogate, kakvi su ranije bili Prva SDS Radomira Lukića, Izvorna SDS Vitomira Popovića i slične „kopije“ koje su neuspješno pokušavale da unesu pometnju među glasače „originalnog“ SDS-a.
U scenariju u kojem vrh SDS-a, okupljen oko Milana Miličevića, samoinicijativno napušta izbornu trku, nesumnjivo bi se dogodila jedna vrsta „elektro-šoka“ koja bi animirala ljude nesklone vlasti u Srpskoj.
Na posljednjim opštim izborima 2022. godine, Srpska demokratska stranka je privukla oko 15 odsto glasača, uz PDP je bilo, približno, 10 procenata birača, dok je lista Nebojše Vukanovića okupila oko pet postotaka izašlih na izbore. To je, u zbiru, oko 30 odsto ljudi. Ako se uzme obzir i sasvim realna mogućnost da je blizu polovine tadašnjih glasača DNS-a i SPS-a povjerovalo u opozicionu retoriku Nenada Nešića i Gorana Selaka – ma koliko to bilo komično, sa današnje tačke gledišta – a ove dvije partije su zajedno dobile 7,5 odsto glasova, dolazi se do saznanja da se na strani suprotnoj od vlasti prije dvije godine svrstala trećina posjetilaca biračkih mjesta.
Možda je apsurdan, ali i sasvim realan, rasplet u kojem bi smanjenje broja opozicionih partija u RS sa četiri na tri – dakle, bez SDS-a – omogućilo ostatku ovog bloka, kombinaciji PDP – NF – LPR, da „prodiše“, odnosno da napravi prodor i prema dijelu glasača koji nije gravitirao ka opoziciji dok je nastupala kao kvartet. Razumije se, to je u ovom periodu i dalje nedovoljno za promjenu vlasti u RS, ali bi se čitav „nedodikovski“ segment ovdašnje političke scene na taj način osjetnije približio kvoti od polovine glasačkog tijela.
Tačno je da bi se dio pristalica SDS-a, da je ova stranka otišla na „pauzu“, okrenuo ka SNSD-u. Međutim, istovremeno se, pod dirigentnskom palicom Igora Dodika, aktuelnog čovjeka broj 2 u očevoj partiji, odvija proces „disciplinovanja“ partnerskih stranaka u vladajućem bloku. Vrlo je moguće da će se odnosi sa DEMOS-om, US-om, pa i NPS-om, u dogledno vrijeme zatezati, čak i do tačke rastanka, a takva neopreznost i arogancija Dodika juniora kompenzovala bi opozicioni deficit usljed prestrojavanja SDS-ovih glasača.
Žaoke prethodnika
Jedna kolona simpatizera bi, nesumnjivo, sa Milovanom Bjelicom iz Sokoca i Vasilijem Perićem iz Ugljevika, krenula prema SNSD-u. Ali, jezgro stranačkih pristalica bi ostalo neupitno, pri čemu je izvjesnije da bi se zaputili ka LPR-u i NF-u, dakle, prema tvrđim opozicionim strujama, nego u smjeru PDP-u, potpuno okrenutog ka Banjaluci i zadovoljenju ličnih hirova Draška Stanivukovića, uz eventualni izuzetak Doboja, gdje Olivera Nedić ima opozicioni kredibilitet.
Varijanta sa pasivizacijom SDS-a ne bi čak lično naudila ni prepoznatljivim funkcionerima ove partije. Za većinu njih bi se našlo mjesta u predstojećim kadrovskim ukrštenicama, prije svega u NF-u, koji se pokazao kao najmanje probirljiv u proteklih godinu dana. Prepreka za takve transfere ne bi bila ni veoma zanimljiva činjenica, potvrđena u proteklim sedmicama, pa i mjesecima – da se unutarstranački život u SDS-u sveo na žaoke između tri prethodna predsjednika stranke i aktuelnog lidera.
Dok su svi ostali „starosjedioci“ u SDS-u trudili da ponavljaju Miličevićeve mantre o „nepravdi“, Mladen Bosić se „durio“ zbog formiranja „Volje naroda“, dajući do znanja da neće imati ništa sa novim „projektom“. Inače ne baš „pragmatični“ i „kompromiserski“ Vukota Govedarica stisnuo je zube i otišao u Vladu RS da pregovara o statusnim rješenjima za 33 osobe iz Sekretarijata SDS-a koje su ostale bez plata. Mada, sa njegovim likom i djelom imala bi više veze neizgovorena rečenica: „To nije moj, već Milanov posao“. Napokon, tu je i Mirko Šarović, koji je odmah nakon demisioniranja sa predsjedničke pozicije, nimalo oduševljeno, dao do znanja nasljedniku da će „pažljivo pratiti“ kuda SDS ide.
Suočen sa ovakva tri „Danajca“, kojima ne vjeruje ni kada darove nose, Miličević je kopao i rukama i nogama da SDS, uz donekle korigovan naziv, ipak izađe na izbore, iako bi samo „tihovanje“ ove stranke stvorilo predispozicije da se u RS koliko-toliko promijeni status kvo. Naravno, tu nema nikakve zasluge sadašnjeg lidera, jer se ispostavilo da je jedino Rado Savić na vrijeme razmatrao sve potencijalne nevolje.
Dok se konkurencija uglavnom smije načinu na koji Miličević i saradnici moraju da se dovijaju, ljubiteljima hazarda na političkoj sceni, ipak, ostaje žal zbog spoznaje da SDS, ako već izlazi na izbore, neće to učiniti kao Otadžbinska stranka sa sjedištem u Loparama. Znači, bez preimenovanja. Takav avanturizam, koji je čak mogao da poluči solidne efekte, ipak nije za očekivati od stranke koja je, osim po inerciji u smislu vezanosti za „etiketu“ ustanovljenu 1990. godine, poznata i po fascinaciji najblijeđim predizbornim sloganima u RS u proteklim decenijama.
„Živjećeš bolje“, „Srpska po mjeri svih nas“, „Vratimo Srpsku narodu“, „Zajedno za Srpsku“… Ovakve diletantske i impotentne parole sigurno ne pamti više nijedan glasač. Dio zaposlenih u medijima je, moguće je, memorisao ushićenje i samozadovoljstvo ranijih lidera SDS-a zbog ovakvih tričarija. Blagajnici stranke vjerovatno nisu izbrisali iz sjećanja enormne rashode zbog isplata pseudomarketinškim „prodavcima magle“ za tu vrstu „usluga“.
Ako je već tako, svi kojima je SDS i dalje bitan, sa „Voljom naroda“ još su i dobro prošli. Ma koliko ta kategorija, uz sve falsifikate i neregularnosti, nakon prethodnih odmjeravanja snaga na glasačkim mjestima, među sve manjim brojem birača Srpske demokratske stranke izazivala tek uzdah: „Ko nas je kleo, nije dangubio“.
