Iako je Milorad Dodik najavio da nakon 22. avgusta „ništa više neće biti isto“, naivci koji doslovno shvataju njegove riječi još nisu dočekali nikakav nezapamćeni „vatromet“ u Republici Srpskoj i BiH, odnosno društveni fenomen sa apokaliptičnim dometima.
Desila se tek uobičajena mala politička trgovina na sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine u Sarajevu. SNSD je dobio Srđana Amidžića kao ministra finansija na tom nivou, a federalna „trojka“ zakon o VSTS-u kao još jedan ispunjeni „prioritet“ od ukupno 14 neophodnih za famozni početak pregovora sa EU.
Dodik je očito taj datum označio kao kraj njegovih „konstruktivnih poteza“ u zajedničkim institucijama, jer je, iz još nedokučivog razloga, istinski pogođen kompletnom sagom u vezi sa nepotvrđenom optužnicom protiv njega zbog „neprovođenja odluka OHR-a“. Reakcija je čudna, jer je to, u suštini, tek još jedno interesovanje pravosuđa za aktuelnog predsjednika Srpske, kakvih je bilo mnoštvo tokom ove osebujne karijere. Šanse da bude procesuiran su, kao i u svim prethodnim slučajevima, bliske nuli, bez obzira na sve pokušaje dramatizacije s druge strane međuentitetske linije, uz stalno potenciranje hipotetičke zatvorske kazne kao mogućeg raspleta.
Dok ta trakavica klizi ka neumitnom razvodnjavanju, a na kraju i zaboravu, ostalo je neprimijećeno da je lider SNSD-a oglasio kraj sopstvenog interesovanja za unutrašnju problematiku. Budući da, uglavnom sa razlogom, tretira Tužilaštvo BiH kao produženu ruku stranog faktora, ova situacija poslužila mu je kao povod da obznani da će se ubuduće baviti samo vlastitim tragom u istoriji, a ne dnevno-političkim tričarijama. To je jasno ako se ima u vidu posljednja poruka protivnicima, koji nisu precizno identifikovani, ali su aluzije dovoljno očigledne da se shvati da je riječ o američkom i britanskom ambasadoru.
Mesijanska uloga
“Hoćete igru moći? Igraćemo igru moći. Ja ne igram ovu igru u Americi ili u Mančesteru, nego ovdje, i naša moć se zasniva na tome da imamo pravo, da imamo Ustav, da su naša prava bazirana na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Naša moć se zasniva na našoj volji, našem karakteru koji imamo”, naglasio je Dodik.
Dakle, ubuduće ćemo posmatrati kako će predsjednik RS izaći na kraj sa „mesijanskom“ ulogom kakvu je sam sebi dodijelio. Verbalni dueli sa odavno ruiniranom konkurencijom unutar Srpske biće prepušteni Dodikovim saradnicima i partnerima. Ta obaveza postala je toliko zamorna da je šef SNSD-a čak i tumačenje spoljne politike prepustio osobama iz najbližeg okruženja. U proteklim danima, te nezahvalne dužnosti prihvatio se Nenad Stevandić, predsjednik Narodne skupštine RS i lider Ujedinjene Srpske.
Rola mu ipak ide od ruke, budući da je, tokom godina, baš usavršio vještinu apologetskog odnosa prema ovovremenim srpskim vladarima sa obe strane Drine. Posljednja njegova egzibicija iz tog faha bio je odgovor na pismo opozicionara u NSRS. Oni su zatražili posebnu sjednicu, uvjereni da su Dodikovim nedavnim potezima prekršeni raniji zaključci parlamenta Srpske o Ustavnom sudu BiH. Stevandić im je uzvratio da „ne razumiju procese“.
“Žao mi je ako neko iz opozicije ne vidi geopolitički momenat u kome se nalazimo i ne vidi potrebu da se zajedno moramo braniti”, rekao je Stevandić.
On nije zaboravio ni Aleksandra Vučića, poručivši kritičarima uoči odlaska na regionalni samit u Atinu da predsjednik Srbije ipak „vidi dalje i bolje od ostalih“. Koliko je to tačno, pokazao je sam beogradski gospodar, kada je, uoči predsjedničkih izbora u SAD 2016. godine, uložio značajan novac u kampanju Hilari Klinton protiv Donalda Trampa, drsko odgovarajući na primjedbe na domaćem terenu da je to učinio „zato što je pametan“. Srećom po Dodika, predsjedniku Srpske nisu trebale ovakve Stevandićeve „pohvale“ tokom nedavnog boravka na skupu u Budimpešti, gdje se susreo sa nizom zvaničnika, među kojima su najuticajniji Viktor Orban i Redžep Tajip Erdogan.
Nije sporno, Republika Srpska jeste idealno „mjesto za ulaganje“, kako su naveli Orbanovi gosti iz Banjaluke, pa je sasvim logično da i zvanična Budimpešta prepozna te blagodeti. Međutim, nastavak saradnje RS sa Mađarskom otvorio je niz pitanja. Nije riječ samo o tome da li je ova relacija korisna i ispravna, sa stanovišta interesa Srpske. Naime, pošto se ovdašnja politička scena povremeno posmatra kroz poređenja sa višestranačkom arenom Srbije, nije na odmet otvoriti i dilemu – kakvu spoljnu politiku zagovara opozicija u RS? Osim toga, moglo bi se postaviti i pitanje – da li su u Srpskoj neophodne dvije opozicione kolone, upravo zbog ovog kriterijuma?
Linija razdvajanja
Jer, baš to se desilo u Srbiji nakon posljednjih opštih izbora. Dugo su opozicionari u Beogradu pokušavali da pariraju Vučiću raznim projektima okupljanja svih snaga van vladajućeg bloka. Ali, redovno je izostajala očekivana sinergija, pošto su pristalicama građanske opcije smetale, recimo, nacionalno orijentisane Dveri, dok, s druge strane, DSS pod vođstvom Miloša Jovanovića nije htio ni da čuje za aranžmane sa Draganom Đilasom, imajući u vidu iskustva Vojislava Koštunice sa ideološkim prethodnicima osnivača Stranke slobode i pravde.
Ipak, poslije glasanja za Narodnu skupštinu Srbije i predsjednika Republike, 3. aprila 2022. godine, opozicioni političari u Srbiji došli su do stare dobre naknadne pameti, pa su se svrstali u dvije kolone. U jednoj, sklonoj da se nazove patriotskom i državotvornom, našli su se Nova demokratska stranka Srbije, Pokret obnove Kraljevine Srbije, Srpski pokret Dveri i Srpska stranka Zavetnici.
U drugoj, uvjerenoj u sopstveni građanski predznak, sada su Đilasov SSP, „Srbija centar“ Zdravka Ponoša, Demokratska stranka Zorana Lutovca, Zeleno-lijevi front Radomira Lazovića i njima gravitirajuće manje opcije. Čini se da još jedino Narodna stranka Vuka Jeremića, pa i Ekološki ustanak Aleksandra Jovanovića Ćute „traže sebe“. Pri tome, NS je već potpuno otpisala svaku buduću saradnju sa Đilasom, ali se još nije okrenula drugom opozicionom savezu, dok harizmatični Ćuta još trpi kontriranja dosadašnjih partnera povodom skoro svake inicijative koju iznese u javnost.
U svakom slučaju, jasno je da je upravo spoljna politika ključna linija razdvajanja dvije opozicione koalicije u nastajanju u Srbiji. Pri tome, desni blok je, u manjoj ili većoj mjeri, okrenut Rusiji i, generalno, globalnom Istoku, dok Đilas i njegovi sličnomišljenici ne kriju ubjeđenje da bi državni brod trebalo okrenuti prema Briselu i Vašingtonu, dakle Zapadu. Ukoliko se zbroje rezultati pojedinačnih članica novoformiranih saveza, može se reći da je u prvoj polovini 2022. desna, proruska opozicija u Srbiji dobila oko 15 odsto glasova, dok je prozapadnu, lijevu „alternativu“ podržalo oko 20 procenata birača.
Rado sa Angelom
Međutim, u Republici Srpskoj ne postoji čista situacija u vezi s tom dimenzijom. Što se tiče Srpske demokratske stranke, vjerovatno nema partije u RS koja se u proteklim decenijama toliko rijetko izjašnjavala o spoljnopolitičkim temama kao oni. „Ispod žita“, svi predsjednici SDS-a nakon Radovana Karadžića i, eventualno, Alekse Buhe, jesu koketirali sa zapadnim ambasadama, nastojeći da bar djelimično amortizuju ratnu hipoteku kakva im se pripisuje u tim krugovima. Međutim, svi ti kontakti nisu imali naročit domet, osim ako postdejtonske vodeće garniture ne tretiraju ćutanje o prošlosti u tom miljeu kao bog zna kakav efekat njihove „diplomatije“.
Posljednji „prodor“ u ovom domenu SDS je ostvario u novembru 2019. godine, kada je zamjenik predsjednika Rado Savić boravio na skupu Evropske narodne partije (EPP) u Zagrebu. Na ovom samitu, Savić je uspio da se fotografiše sa domaćinom Andrejem Plenkovićem, ali i sa Silvijem Berluskonijem, odnedavno pokojnim. Vrhunac je bio snimak rukovanja sa bivšom kancelarkom Njemačke i ranijom šeficom CDU-a Angelom Merkel, kojoj je, kako je saopšteno, „prenio pozdrave Mirka Šarovića“. Načelnik opštine Lopare tada je progovorio i o planovima matične stranke, kada je riječ o povezivanju na evropskom nivou.
“Najveći cilj SDS-a na međunarodnom planu je članstvo u grupaciji EPP, čime bi se pridružili porodici narodnjačkih partija koje baštine demohrišćanske vrijednosti”, rekao je Savić tom prilikom u Zagrebu.
Nema indicija da će u dogledno vrijeme takva intencija predstavljati nešto više od puste želje nekoliko pojedinaca u vrhu SDS-a, uz povremene prilike za politički turizam, bez ozbiljnijih tragova van RS. EPP, u suštini, rezervisanim stavom čini uslugu SDS-u, jer je PDP već godinama u toj asocijaciji, pa ni ova partija ni Republika Srpska nisu imale gotovo nikakve koristi od njihovog članstva. Mada ima i drugačijih mišljenja, i to sa neočekivanih adresa, iako se, istina, odnose na ne tako blisku prošlost. Jer, recimo, Reuf Bajrović, sarajevski analitičar za vrlo radikalnim stavovima, raniji funkcioner DF-a i SDP-a, te osnivač Građanskog saveza, smatra da je PDP svojevremeno baš na sugestiju iz EPP-a, u koji je tek bio primljen, sabotirao centralistički intoniranu tzv. reformu policije.
“Proces promjene Ustava BiH je započet već 2004. i trebalo je da bude završen krajem 2005. Međutim, pad Vlade RS krajem 2005. zbog stava PDP da neće da prihvati reformu policije – na nagovor EPP – odgađa pregovore koji doživljavaju konačni krah u aprilu 2006. godine”, objavio je ranije Bajrović na društvenim mrežama.
Ipak, bez obzira na takve procjene, odstupanja od glavnog, nenaklonjenog pravca djelovanja EPP-a spram srpskih interesa na Balkanu, bila su skromna. Razumijevanje za Srbiju i Srpsku je svedeno na minimum, posebno od kada je partija Viktora Orbana isključena iz tog bloka.
Sve to nije pokolebalo Branislava Borenovića u „evropskom“, pa i atlantskom entuzijazmu, zbog čega je među zvaničnicima PDP-a prednjačio u potenciranju aktivnosti sa ovim predznakom kao nekakvih specijalnih dostignuća. Naravno, svi ti kontakti su daleko od toga da budu svrstani u famu koju širi SNSD o PDP-ovcima kao „britanskim špijunima“. Radi se, naprosto, o jednoj vrsti zaluđivanja, na kojem prvenstveno insistira predsjednik partije, donekle i Igor Crnadak. Međutim, obojica odavno imaju problem i sa autoritetom u vlastitoj stranci, a kamoli u međunarodnim odnosima, tako da od njihovog koketiranja sa nižim instancama tih struktura nema naročite štete, ali ni skoro nikakve nacionalne koristi. Baš kao ni od sklonosti Draška Stanivukovića – srećom, već zaboravljene – da povremene protokolarne susrete u inostranstvu proglasi za uvod u „spektakularne investicije“.
Ćuška u potiljak
Konačno, tu su i Jelena Trivić, te Nebojša Vukanović. Za Trivićevu se može primijetiti da se distancirala od PDP-a po mnogim osnovama, ali ne i kad je riječ o infantilnoj fascinaciji tom vrstom političkog „glamura“. O tome svjedoči i njen nastup na beogradskoj ispostavi televizije Euronews, prošle jeseni, u finišu predizborne kampanje u RS. Tada je pokazala spremnost da razmotri uvođenje sankcija Rusiji, ako bi, s pozicija vlasti, došla u priliku da o tome odlučuje. To je krajnje mizerno, posebno ako je jasno da je već osjetno bio prošao talas najoštrijeg insistiranja sa Zapada da se i srpska strana, s obe strane Drine, uključi u tu priču.
U Vukanovićevom fokusu, svih ovih godina, gotovo stoprocentno bila su unutrašnja pitanja, ali, iz povremenih izuzetaka od tog pravila moglo se zaključiti da nije zaboravio rusofilske početke vlastite političke karijere, te da je, u više navrata, Dodika, ali i Vučića i Đukanovića, označavao ako aktere svojevrsnog „zapadnog paketa“ u regionu.
Orijentaciono, sa takvom percepcijom globalnih procesa, opozicija u RS mogla bi da obezbijedi koji poen više unutar glasačkog tijela u Srpskoj. Jer, apologetski odnos prema svakoj bizarnosti sa briselskim, londonskim ili vašingtonskim potpisom sigurno nije put do šire populacije, spremne da prilikom izlaska na birališta podrži SDS, PDP, NF ili LPR.
Realno, spoljna politika je skoro jedini teren na kojem opozicionari iz RS ne mogu ništa specijalno da prigovore svom glavnom rivalu. Jer, čak i kad bi Dodik, sticajem okolnosti, otišao sa vlasti, i oni bi se suočili sa realnošću u kojoj zapadni centri moći diktiraju tokove koji zaslužuju aplauze u Sarajevu, Prištini ili Zagrebu, ali ne i u Beogradu ili Banjaluci, ko god u njima bio na vlasti. To, naprosto, nije „agenda“ uspostavljena tokom Dodikove ili Vučićeve vladavine, već „odnos snaga“ koji je u opticaju još od početka devedesetih godina prošlog vijeka. I biće takav i u bliskoj, pa i srednjoročnoj budućnosti, nema sumnje.
Za to vrijeme, moguće je da od Putina, Si Đinpinga ili Orbana – koje pandani sa Zapada nazivaju „autokratama“, iako su i sami vrlo daleko od titula „šampiona demokratije“ – neće biti značajne ekonomske ili političke pomoći. Međutim, niko od njih, iako, naravno, nisu savršenstva bez mane, u vlastitim biografijama nije zabilježio nefer gestove prema Srbiji i RS.
Sve što u takvim okolnostima lideri opozicionih stranaka iz Srpske mogu da učine, a da ima težinu, jeste ukazivanje na nerijetko demagošku okrenutost vlasti ka Istoku, uz čestu prikrivenu snishodljivost prema Zapadu, a nije potreban pretjeran napor da se takvi elementi prepoznaju u Dodikovoj ili Vučićevoj biografiji. Pri tome, bez obzira koliko, na „prvu loptu“, Dodik slovio za „proruskog“, a Vučić za „prozapadnog“ političara, znatno je više materijala da se obojica tretiraju kao karikaturalni „Brozovi“ u pokušaju, uvjereni da će na kraju balade nadmudriti i SAD i EU i Rusiju i Kinu, mada egzistriraju u vrijeme kada Tito nije moguć, ali jeste realna ćuška u potiljak sa svih ovih adresa, ukoliko prepoznaju jeftine balkanske igre, što nije naročito teško.
Prinudna uprava
Naravno, ovakav repertoar poteza stoji na raspolaganju čelnicima opozicionih partija iz RS samo pod uslovom da zaista misle tako. Ukoliko je dio njih sklon ovim rezonima, a drugi segment nije, onda se otvara prostor za svrstavanje u dvije kolone kakve su viđene u Srbiji. Pri tome, zanimljivo je da „putokaze“ prije mogu da potraže u ovdašnjem nevladinom sektoru, nego u prošlosti višestranačkog sistema u Srpskoj.
Tako, recimo, pet organizacija odnedavno okupljenih u Kući ljudskih prava u Banjaluci mogu da budu ideološki „uzor“ za hipotetičku lijevu, prozapadnu struju opozicije u RS. Za istu takvu ulogu na desnom, proruskom polu takođe ima kandidata, poput, recimo, tek sada primijećenog Konzervativnog kluba iz Brčkog, iako je, prije nego što je privukao medijsku pažnju zbog zabrane bezazlenog košarkaškog turnira u Distriktu, na ovom osjetljivom terenu organizovao čitav niz događaja sa političkom dimenzijom, poput tribina Mila Lompara i Matije Bećkovića.
U svakom slučaju, polarizacije u opoziciji RS neće biti u aktuelnoj fazi. Jer, statistički, to bi za njih sada bio luksuz, pošto imaju znatno skromnije gabarite od opozicionara iz Srbije. Naravno, malo ko od njih će to priznati, jer su još zagledani u respektabilan rezultat Jelene Trivić na posljednjim predsjedničkim izborima, a skloni su da ga tretiraju kao plod zajedničkog truda. Ipak, pošto ta priča, zbog objektivnih, ali i subjektivnih limita, nije imala pobjednički rasplet, realna današnja mjera kvarteta SDS – PDP – NF – LPR jeste zbir glasova za njihove poslaničke liste iz 2022. godine, uzimajući u obzir i činjenicu da Narodni front tada nije postojao, što je, u svakoj mogućoj računici, veoma udaljeno od bilo kakvog impresivnog skora.
Ali, u slučaju ozbiljnijeg preokreta na međunarodnoj sceni, opozicionari iz RS, ma koliko bili slabo vidljivi u globalnim relacijama, suočiće se sa novim imperativom izjašnjavanja. Ta obaveza će, kao veliki talas, zapljusnuti i Evropu i dobar dio svijeta. Ovakav potres, u dogledno vrijeme, može da izazove, prije svega, rasplet rata u Ukrajini, kakav god bio. Dakle, radi se o kraju statusa kvo, pri čemu će do novog preispitivanja u kompletnoj kontinentalnoj, pa i planetarnoj „publici“ doći i zbog potpunog odustajanja Rusije od „specijalne vojne operacije“, ali i usljed svođenja Ukrajine sa sovjetskih granica na 40 odsto nekadašnje zemlje, bez ranijeg juga i istoka.
Tačno je da opozicionari u RS imaju mnogo svakodnevnijih i unutrašnjih problema. Ipak, nije zgoreg da, u trenucima relaksacije, razmotre i takve scenarije za budućnost. Bolje da to učine sami, nego da im SNSD određuje lidere proruske i prozapadne opozicione kolone, šaljući kadrove vladajuće koalicije na svojevsni politički „privremeni rad u inostranstvu“. A tada će liderima SDS-a, PDP-a, NF-a i LPR-a biti kasno da se bune ako ih prema Vašingtonu i Briselu kao „prinudni upravnik“ povede, na primjer, Staša Košarac, a u pravcu Moskve – Vojin Pavlović.
