Devetog marta potpisan je sporazum o saradnji Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske i APEIRON univerziteta. Akademici Gojko Đogo i Rajko Petrov Nogo odlikovani su 21. februara povodom Dana državnosti Srbije. Dva dana ranije u Galeriji ANURS-a održan je koncert „Flauta solo“. Krajem decembra ANURS je organizovao i književnu tribinu posvećenu Dobrici Ćosiću.
Događaji koje je organizovala Akademija nauka i umjetnosti RS u posljednjih godinu dana mogli bi da se nižu u „plus minus beskonačno“, ali tribina o „ustavnoj poziciji BiH“ ili o vraćanju nadležnosti naprosto – nema. Akademici ponovo ćute, a ta njihova tišina opet traži da se govori o intelektualcima u politici.
Glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske Ljiljana Čekić kaže da se intelektualci ne bave naučnim radom zbog novca, dok se, sa druge strane, u politici sve radi zbog para. U klasičnom obrazovanju, dodaje ona, stiče se i akademski moral koji iznad svega poštuje istinu i činjenice, a u politici je sve relativno.
“Intelektualci jure za istinom i saznanjem, a političari za parama i to je tako. Većina političara ima veoma upitno obrazovanje. Intelektualci ne mogu da se snađu u prljavim vremenima. Koliko god mogli da objasne ono što znaju, za politiku oni nisu dovoljno ‘operativni'”, kazala je Čekić.
Pjesnik i satiričar Miladin Berić smatra da intelektualaca ne samo da nema dovoljno, nego ih uopšte nema ili ih bar on, kako kaže, ne vidi. Ne pamti kada je sa „te strane“ čuo bilo kakav intelektualni bljesak. Berić smatra da je razlog tome što su pravi intelektualci naviknuti da podižu glavu, a ne ruku.
“Onaj koji zna malo više od ostalih i koji misli svojom glavom malo brže od ostalih, teško se može pomiriti sa činjenicom da mu stav kroje oni koji su i manje načitani i mnogo sporiji u mozganju. Mi smo država u kojoj intelektualna vrijednost nema nikakvu vrijednost, tako da je normalno da u politici nema intelektualaca u prvim, pa čak ni i u drugim redovima. Glavni specifikum naše politike nije pamet nego galama, zato bi ulazak u politiku u ovim uslovima za intelektualce značilo gubljenje intelektulane vrijednosti i sunovrat u sopstvenim očima”, kazao je Berić.
Redovni profesor Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci Branko Blanuša smatra da u Srpskoj nema dovoljno intelektualaca koji su politički aktivni i dodaje da posebno nema onih intelektualaca koji su medijski eksponirani.
“U Republici Srpskoj postoji malo intelektualaca koji su spremni javno iznijeti stav. Pogotovo ako je taj stav u suprotnosti sa postojećom politikom i pogotovo ukoliko vladajući establišment prezentuje drugačiji politički diskurs u odnosu na onaj koji se nalazi ‘u umnim glavam'”, kazao je Blanuša.
Dobar dio intelektualaca se boji, kazao je on, da bi im kritičko promišljanje moglo narušiti poziciju. Oni se, kaže Blanuša, plaše da bi im se mogle desiti određene neprijatnosti nakon što bi kritikovali određene poteze domaćih političara.
“Ima, naravno, i onih koji misle da je politika prljava. Takvi drže do digniteta i do profesije. Oni žele da se distanciraju od političkog angažmana. Jedino što im ‘pripada’ jesu izbori. Ili rasprave u zatvorenim krugovima. Akademija nauka i umjetnosti RS je potpuno zakazala. Mjesecima nisam čuo nijedan jedini prijedlog Akademije o važnim pitanjima. A nije da ih nema”, istakao je Blanuša.
Počasni predsjednik PDP-a Mladen Ivanić kaže da se glas intelektualaca u Srpskoj slabo čuje. U politici, kaže on, postoje ljudi iz struke, ali njega više brine onaj dio koji nije prisutan u javnosti. Kritička misao univerzitetske zajednice, kaže Ivanić, u potpunosti je izostala.
“Dva su razloga za to. Prvi je preveliko prisustvo vlasti na univerzitetu. Nezamislivo je ono što je bilo moguće u komunizmu – da nestranački ljudi budu rektori i dekani. Drugi razlog je veoma nizak standard profesora i njihov strah da će kritičkim angažmanom ugroziti taj standard. Oni intelektualci koji su prisutni u strankama ipak nisu dovoljno uticajni”, kazao je Ivanić.
Pjesnik Milan Rakulj se, kako kaže, druži sa visokoobrazovanim ljudima i niko od njih nije u politici, odnosno nisu članovi niti jedne političke partije. Izuzetak koji potvrđuje pravilo jeste jedan njegov prijatelj koji radi kao doktor u jednoj od bolnica u Republici Srpskoj.
“Nakon završenih studija medicine u Banjoj Luci otišao je u jedan manji grad da radi, nije važno koji. Tamo se učlanio u jednu od političkih partija. Prije specijalizacije, zbog loših uslova u ustanovi u kojoj je radio, postao je član jedne od mnogih partija koje svojim planom i programom ili bar onim što iznose putem televizijskih ekrana, vrijeđaju inteligenciju”, kaže Rakulj.
Čovjek o kojem je riječ, dodaje on, htio je da ostavi svoj doprinos i danas se bori kako zna i umije za bolje uslove rada i za bolje uslove za pacijente. Da li je to mogao i može li bez politike – zaista niko ne može da zna.
“Ono što znam jeste da je iz njegovog društva u Banjoj Luci rijetko ko pozdravio njegov ulazak u politiku, iako svi znaju da je pošten, radan, etičan. Naprotiv, ljudi su mu govorili: ‘Šta ti je to trebalo?’ Ne mislim nužno na intelektualce, nego na ljude koji imaju iole intelekta, morala, časti i etike”, rekao je Rakulj.
Politika je danas, a možda je to oduvijek i bila, disciplina u kojoj su pravila labilna, a u kojoj sudije prilikom niskih udaraca žmire na jedno ili na oba oka. Tu se, kaže Rakulj, najbolje snalaze oni koji su se prethodno snašli za diplomu bez učenja i za novac bez konkretnog rada.
“Takvih primjera na visokim funkcijama je u izobilju. Ljudi u politici poput mog prijatelja iz ove priče, su obično niskorangirani i njihov cilj vjerovatno nije ni da se naširoko čuju niti da nam iskaču sa ekrana, ali vjerujem da je pojava takvih ljudi korisna na nekom mikro planu”, istakao je Rakulj.
Profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu Čedomir Čupić reći će da je dužnost intelektualca da nastupa u okviru svoga mišljenja. Intelektualac, dodaje on, mora biti aktivan u svom društvu. On ne smije biti tehničar koji radi u laboratoriji i koga nije briga šta se dešava napolju.
“Postoje veliki intelektualci koji su ostavili čovječanstvu velika djela, ali su bili zatvoreni u laboratoriji. Ajnštajn se poslije 1945. godine, nakon upotrebe atomske bombe, zapitao: ‘Da sam znao da će se ovako desiti, pitam se da li bih dao svoj doprinos tome da se atomska energija oslobodi'”, kazao je Čupić.
Istoričar Predrag Marković kaže da se dogodila eksplozija ljudi sa visokim školama i doktoratima. Danas, tvrdi on, ima više doktorata nego što je bilo ljudi sa fakultetom prije sto godina. U takvim uslovima je teško reći ko je intelektualac.
“Jedna moja poznanica je bila seoska učiteljica i išla je u operu. Kada se vraćala iz opere, izuvala je cipele da ne gazi blato. Stotine doktora nauka, sa druge strane ne idu u operu. Ko su intelektualci? Očigledno da to nisu ljudi sa visokim titulama. Znamo koliko zlo je zavladalo univerzitetima i akademijama”, kazao je Marković.
