Književnik Elis Bektaš govori o svojoj knjizi priča “Uzaludan trud”, virusnoj pandemiji i iskrivljenjima koje je donijela, bh. književnosti i izdavaštvu, te kulturi i našem odnosu prema njoj u ovoj zemlji.
Nakon pjesničke knjige “Margine” i knjige hićaja “Došo šejtan u Sarajevo”, objavili ste knjigu zanimljivog naslova “Uzaludan trud”, kako je nastala ova knjiga, te kako biste je označili u odnosu na vaše dvije ranije knjige?
– Ja ustvari skoro da se i ne sjećam objavljivanja te prve dvije knjige. One su mi drage, one su bitne kao svjedočanstva mog kretanja kroz lavirint književnosti, ali krajnje ću otvoreno priznati da, sa ove distance, nisam u potpunosti zadovoljan tim knjigama i da bi one danas izgledale prilično drugačije, odnosno da će izgledati drugačije ako se desi da u budućnosti objavim nova, dotjeranija izdanja. Da se razumijemo, moje nezadovoljstvo tim knjigama ne traži krivca niti on postoji, barem ne izvan mene. Jednostavno, to su bili moji prvi koraci u svijet ukoričene literature i tada mi se činilo da to treba baš tako. No, s druge strane, neću biti ni prestrog prema tim knjigama, jer su one potvrda da sam i tada, kao i danas, sa prezirom i gnušanjem gledao na epigonstvo, na dodvoravanje i koketiranje, odnosno na ispunjavanje nečijeg horizonta očekivanja kako bi se zadobilo kakvo-takvo priznanje u svijetu esnafske i organizovane književnosti. Svijetu kojem ja, uostalom, ni tada nisam pripadao, a danas mu pogotovo ne pripadam.
Satirične vinjete o šejtanu
A “Uzaludan trud” je nastajao uporedo sa “Marginama” i satiričnim vinjetama o šejtanu, zmaju, gnomu… no nekako su se te priče opirale ukoričavanju. Tačnije, opirao sam se ja, više vođen intuicijom da bi bilo pogrešno dati ih u ruke nekom od domaćih izdavača, čiji kulturno-zabavni značaj, kao i njihov trgovački trud duboko poštujem, ali sa književnošću ne stoje dovoljno dobro da bih im prepustio svoje djelo.
Čovjeku nije dato da pouzdano zna kakav će misaoni i emotivni odnos sutra graditi sa svijetom, pa će možda u budućnosti i ova knjiga biti izvor mog nezadovoljstva, ali u ovom času ja joj, kao autor, ne mogu pronaći zamjerku. To ne znači da joj se nema šta zamjeriti, ali ostavimo taj posao njenim čitaocima.
Izuzev kao bibliografsku činjenicu, nemam potrebe da “Uzaludan trud” drugačije pozicioniram i označavam u odnosu na prve dvije knjige, ali zato su mi bitni odnosi koje će ona graditi sa svojim nasljednicama, odnosno sa još dvije zbirke kratkih priča, koje namjeravam objaviti u doglednoj budućnosti, pa će te tri knjige biti svojevrstan roman-dnevnik mog života. Naravno, čitaocu će to i dalje biti zbirke kratkih priča u kojima se igram sa propitivanjem stvarnosti kao carstva beskonačnih potencija, carstva u kojem ishodi imaju mnogo više uzroka nego što su ljudi skloni vjerovati, zbirke priča u kojima podrivam mitove, da bih im tako provjerio čvrstinu i valjanost, pa ako se neki zaljulja, to znači da je konfekcijski mit i da ga trebam zamijeniti nekim ličnim mitom.
Slično kao u knjizi hićaja, i ovdje se radi o formi koju ste iskušavali na društvenim mrežama, doima se za vas važan taj segment naše savremenosti, kako vidite književnost u odnosu na društvene mreže, koliko je one simplificiraju ili ne?
– Pa društvene mreže su prije svega tehnologija, medij za prenos sadržaja od autora do primaoca. Nekada su to bile glinene pločice, pa papirus, pa papir… danas imamo društvene mreže. Naravno, kao i svaka ranija tehnologija, i ova današnja gradi dvosmjeran odnos sa onima koji je koriste, pa se tako tehnologija i njeni korisnici međusobno oblikuju i otkrivaju nove prostore stvarnosti. Možda i najznačajniji doprinos savremenih informatičkih i komunikacijskih tehnologija stvaranju i mišljenju jeste apsolutna demokratizacija umjetnosti i filozofije – danas su svi korisnici društvenih mreža na neki način ili umjetnici ili filozofi. Ili oboje. Dobro, ta je demokratizacija u dobroj mjeri i kretenizacija umjetničkog stvaranja i filzofskog mišljenja, ali nije ta činjenica ništa strašnija niti pogubnija u odnosu na epohe u kojima su te oblasti pripadale samo odabranima.
Meni lično te su društvene mreže i zanimljive i korisne, ne samo kao prostor eksperimenta i istraživanja, već i kao kanal za komunikaciju sa čitaocima, jer se nastojim držati podalje od kanonskog polja domaće književnosti. No ne mislim da su same društvene mreže krive za posvemašnju ne samo simplifikaciju, već i banalizaciju, pa i vulgarizaciju jezičkog izraza, a samim tim i književnosti. To je odlika epohe u kojoj je do krajnosti procvjetalo ludilo svođenja vremena na materiju, odnosno pretvaranja vremena u robu, u artikal. Ali i dalje su Facebook, Twitter, Instagram… ono što korisnik od njih načini.
Znate, pomalo je teško čak i misliti totalitet jedne društvene mreže. Za pojedinačnog čovjeka jedan, recimo, Facebook ne postoji kao totalitet, već kao unija skupova sačinjena od podskupova koji se presijecaju ili se čak i ne dotiču unutar te unije, ali i dalje je to samo zanemariv djelić ukupnosti te društvene mreže. Na kraju krajeva, postoje fizička ograničenja koja vas priječe da pratite sve te silne stotine miliona korisnika mreže i da učestvujete u svakom aspektu njenog života. A korisnik je taj koji odlučuje da li će taj svoj mali dio mreže koristiti kao avliju svoje kuće i po njoj hodati gologuz ili će otići u drugu krajnost i sebe ubijediti da je izlaskom na Facebook postao bitan za društveni život na čitavoj planeti. Ja sam odabrao treći način, pa na društvenim mrežama ne postojim kao ova ličnost koja s vama razogvara, već tamo postoji Elis Bektaš koji je lik iz literarnog stvaralaštva Elisa Bektaša. Naravno, postoji i četvrti, peti, šesti… način, ali nije moj posao da dajem savjete i da dižem putokaze. Neka ljudi malo sami istražuju i sami odlučuju šta će raditi sa svojim vremenom što ga provode na tim mrežama.
Kada biste morali formalno ili žanrovski odrediti tekstove u ovoj knjizi,kako biste ih označili?
– To su priče, među kojima je najviše onih kratkih. Ništa više, ništa manje od toga.
Knjiga je objavljena u nezgodnom vremenu pandemije, kako ste kao autor doživjeli cijeli ovaj period i njegovu šizofreniju, te kako je sve to uticalo na vaš književni rad?
– Nisam siguran da postoji ijedno vrijeme koje nije nezgodno za književnost. Istini za volju, ovaj zlosrećni virus jeste oštetio svaku ustaljenost i natjerao nas na pasivnost kao privid prilagođavanja situaciji, pa je knjizi malo teže pronaći put do čitaoca, ali “Uzaludan trud” je i u takvim okolnostima uspio stići do dalekih kontinenata, te na mnoge adrese u zemlji i u komšiluku.
Pandemija je u toku, pa se njome ne bavim kao pisac, već kao ljudsko biće, i pojedinac i dio društva. Bilo bi pomalo pretenciozno i nadmeno već sada htjeti književnošću zasijeći u trenutak koji živimo. To je, u najboljem slučaju, posao hroničara, a ja hroničar nisam, pa ako se i budem bavio tom temom, to će biti nekad u budućnosti, kad budem imao odgovore na mnoga pitanja i kad budem znao ono što se mora znati prije nego što se zaroni u umjetnost. Još kraće, o tome ću možda pisati kada budem siguran da moje pisanje neće biti sviranje u orkestru po unaprijed zadatim notama i pod dirigentskom palicom imperativa da se kaže ono za šta se pretpostavlja da bi publika htjela čuti.
Shizofreno vrijeme
Upravu ste da je ovo vrijeme shizofreno. Bilo bi, međutim, dobro kada bi ono bilo samo takvo. U njemu su se, nažalost, razbuktala i mnoga druga oboljenja uma i psihe – koje god vam oboljenje padne napamet, pogledajte oko sebe i prepoznaćete ga u društvu u kojem živite. Ova pandemija nije toliki problem sama po sebi, čovječanstvo se od svog postanka suočava sa takvim iskušenjima, a mnoga su u prošlosti bila neuporedivo stravičnija, pa ih je ljudska vrsta ipak nekako preživjela. Problem je to što je pandemija poslužila kao katalizator i ubrzala devijantnosti današnjeg fraktalizovanog svijeta, koji je, čini se, ne samo izgubio kompas, nego je i zaboravio orijentisati se prema vječnim zvijezdama ili prema mahovini. Ne kažem da su prethodne epohe, od kojih su mnoge imale ideološke kompase, bile bolje, već samo želim reći da je problem i putovanje bez kompasa kao i putovanje na kojem kompas drži pogrešna ruka.
Pandemija je pokazala da su svi ideološki koncepti, u rasponu od onih liberalnih pa sve do onih kriptototalitarnih, danas samo prividi i da su svi u službi korporativizma. Za ideologije ćemo lako, ukoliko baš zapne, protiv njihovog zastranjena može se boriti i oružjem, ali užasno je to što je i nauka postala sluškinja korporativizma, što je u nauci bitno isključivo ono što donosi neposrednu materijalnu korist onome ko nauku finansira. Zato i imamo ovu sumanutu situaciju u kojoj armije doktora nauka, brojnije nego što je čitavo čovječanstvo bilo u pojedinim povijesnim epohama, nisu u stanju da ponude čak ni početne odgovore na pitanja koja im je postavio jedan virus. I to virus koji je blizak rođak virusa koje već dugo poznajemo.
I nisu samo prirodne nauke pale na koljena pred korporativizmom, situacija je jednako zastrašujuća sa društvenim i humanističkim naukama, a to se najpreciznije ogleda kroz sve kretenskiji i sve besmisleniji narativ u javnom prostoru, pri čemu se imperativu razdvajanja govora od smisla i sadržaja odazivaju i državnici i intelektualci svjetskog glasa, a kako da mu se ne odazovu horde mediokriteta.
Zbog svega toga sam odlučio da pandemiji dopustim da na samo jedan način utiče na moju književnost – koristim je da malo odmorim od pisanja. Na stolu imam rukopise nekih 7-8 knjiga koji čekaju na objavljivanje, pa mogu sebi priuštiti malo dokolice.
U odnosu na ranije knjige “Uzaludan trud” je na jedan način samizdat izdanje, zašto ste se odlučili zaobići zvanične izdavačke kanale?
– Već sam na početku razgovora djelomično dao odgovor na ovo pitanje, pa ću samo dodati da ne vidim potrebu da smetam izdavačima čiji je posao da zadovolje potrebe najširih čitalačkih masa i ambicioznih literata, dočim ja ipak pišem za malobrojne sladokusce. Povrh toga, držeći se podalje od izdavača neću doći u ponižavajuću situaciju da se moja knjiga, pompezno najavljena jedne godine kao remek-djelo, već iduće na sajmovima prodaje po popularnoj cijeni od dvije marke, pa je ni takvu niko ne želi kupiti, jer danas industrija plastike proizvodi namjenske podmetače za klimavi namještaj. Ovako, bez izdavača, mogu uživati u poziciji “one man army” i mogu biti siguran da za mojom knjigom niko neće posegnuti zato što je to nametnuti trend i zato što su dežurni esnafski promotori počastili moje djelo grandomanskim, a ispraznim atributima. Mojoj sujeti itekako godi to što me čitaju uglavnom oni koji su me na neki način sami otkrili.
Kako gledate na savremenu bh. književnost u ovom trenutku, da li vidite neke nove tendencije i odmak od ranije poznatih opštih mjesta?
– Na savremenu domaću književnost uglavnom gledam u ogledalu. Naravno da neću ustvrditi da je nema i na drugim mjestima, ali ono što je vidljivo uglavnom je i suviše dosadno i suviše isprazno i suviše već viđeno da bi bilo vrijedno ozbiljnijeg bavljenja tim kompostom u kojem skladno trunu nezajažljive ambicije, nadmena i svake ironije lišena dociranja, te opsesivna potreba za priznanjem i za potvrdom vlastitog značaja.
Tu i tamo se pojavi ponešto zanimljivo, ali ja sam supstancijalno umoran od te bjesomučne potjere lokalnih pisaca za nekakvom istinom koju će oni obznaniti svijetu ne bi li ga tako spasili i od njihovog poriva da se ispovijedaju, nudeći svoje frustracije i svoje zbunjenosti kao one eliksire koji liječe svaku boljku, iz stripova o Taličnom Tomu. Uostalom, dovoljno je pogledati spiskove dobitnika nagrade fondacije za izdavaštvo u Sarajevu – pojavi se tu i tamo poneko novo i, siguran sam, zanimljivo ime, ali već godinama se na tim spiskovima vrte ista imena, baš kao i u fondaciji za film, pa javnost opravdano može posumnjati da ovdje tek nekoliko desetina čeljadi umije pisati i filmove snimati.
Odsustvo hrabrosti
Budžet za kulturu se sveo na mehanizam za nagrađivanje podobnih i za uzvraćanje usluga, te za milostinju ocvalim umjetnicima i kulturnjacima. Zbog toga već godinama govorim da je nužno redefinisati barem politiku finansiranja kulture, ako je u ovako neukom i zatucanom društvu već nemoguće redefinisati samu kulturnu politiku i prilagoditi je izazovima i potrebama epohe. Fondovi za kulturu bi trebali biti usmjereni prevashodno na mlade, a nama starijima bi valjalo konačno reći – mrš na tržište! Pa ako nas tržište neće, onda da počnemo tražiti druge zanate. A meni lično čak ni to mrš ne treba podviknuti, jer se od prvog napisanog stiha pa sve do danas držim podalje od tog svijeta umjetnosti koju finansira država i koja samim tim i ne može biti prava umjetnost, jer je prinuđena na kompromise, koji sežu sve do autocenzure.
Naravno, finansiranje je samo jedan od problema sa kulturom i umjetnošću ovdje, i to čak ne presudan. Puno je strašnije to odsustvo hrabrosti, to pristajanje na konfekcijske mitove i na obligatorne kolektivne stavove, a od svega toga možda je još gora ta otupljenost i to kukavno paćeništvo i to istjerivanje pravde koje je zagospodarilo ovdašnjom umjetničkom i kulturnom scenom. Zato se radujem rijetkim autentičnim glasovima u književnosti, koje ovdje neću imenovati, i zato sa sve većom znatiželjom posmatram druga umjetnička polja, kao što je, recimo, fotografija, jer među ovdašnjim fotografima ima raskošnih umjetnika, koji idu ukorak sa vremenom. Jedan od njih je i trebinjski fotograf Jovan Vidaković, na kojeg ću bez ustezanja skrenuti pažnju ljubiteljima fotografske umjetnosti, a za ostalim imenima neka publika sama traga, jer će se tako više obradovati kad sama naiđe na trag punokrvne umjetnosti, koje sve manje ima u ovoj nesrećnoj književnosti.
Izvor: Oslobođenje/Đorđe Krajišnik