Da nisu dočekali blijedu izbornu skupštinu Narodnog fronta u Banjaluci i deprimirajući miting naprednjaka u Beogradu, mnogi posmatrači političkih kretanja u Republici Srpskoj povjerovali bi u mantru osnivača NF-a kako su konačno pronašli formulu za smjenu vlasti u RS. Prema toj fikciji, Aleksandar Vučić je politički snažniji nego ikada, a pri tom i bezrezervno odlučan da instalira sopstvene ljude na vlast s ove strane Drine. A takve osobe, navodno, sjede u vrhu tek osnovanog Fronta, pa samo preostaje da sačekaju da im jabuka moći padne u krilo, bez ikakvog vlastitog truda.
Međutim, kurtoazni karakter poruka dva Vučićeva izaslanika na inicijalnom skupu NF-a, kao i nevidljivo prisustvo Jelene Trivić i njenih stranačkih kolega na mitingu vladajuće koalicije u prestonici Srbije, nedvosmisleni su znakovi da nešto nije u redu sa tom teorijom. Biće da je glavna prepreka neraskidivom savezništvu Vučić – Trivić, sa stanovišta prve persone, u tome što je donedavna potpredsjednica PDP-a u opoziciji. A makijavelista sa korijenima u okolini Bugojna prezrivo gleda na takav status, pošto je odavno zaboravio šta je radio prije 2012. godine.
Svakako, blizak mu je rezon Dragana Talića, ranijeg funkcionera NDP-a, koji je u jednom momentu, sredinom 2017. godine, odlučio da napusti ovu partiju, jer je bila van vlasti, te se ubrzo nakon toga pridružio DNS-u, još uvijek ušančenom u vladajućem bloku. Dok je prelazio u novo jato, Talić je lakonski poručio tadašnjem lideru Narodnog demokratskog pokreta: „Čava, nemam ja vremena da budem u opoziciji“.
U ovoj anegdoti, nije bitno to što je i Dragan Čavić uskoro krenuo imenjakovim stopama. Važnija je matrica koja sugeriše zaključak da ni Vučić nema kada da dangubi sa ovdašnjim opozicionarima, pa da čeka bar deceniju da oni stanu na noge i budu u stanju da preuzmu vlast od Milorada Dodika. Zbog toga, više smisla ima percepcija prema kojoj je navodna podrška SNS-a NF-u puka simulacija, „lažnjak“, a da stvarnog Vučićevog favorita u RS treba tražiti unutar vladajućeg bloka. Čini se da Ujedinjena Srpska Nenada Stevandića u najvećoj mjeri ispunjava kriterijume za tu ulogu.
Trka u dodvoravanju: Jesu li i vlast i opozicija iz RS pokisle na Vučićevom mitingu?
Statistički, US nije druga po snazi stranka unutar vladajuće koalicije. Na posljednjim izborima za NSRS, 2022. godine, dobili su 32.696 glasova i četiri mandata, dok je na izjašnjavanju za Parlament BiH njihovu listu podržalo 24.313 birača, te imaju jednog poslanika. U oba slučaja, neznatno ih je pretekao DEMOS, sa 34.896 glasova i pet mandata za NSRS, te 30.591 glasom i jednim poslanikom za PSBiH. Socijalističkoj partiji na republičkom nivou gledali su u leđa, jer je SP tu imala 37.881 glasova i pet poslanika, ali su ih prestigli u foto finišu kada je riječ o skupštinskim klupama u Sarajevu, budući da su konkurenti tamo dobili 23.018 glasova i ostali bez mandata.
Međutim, ti simbolični zaostaci nemaju nikakvu težinu. Može li neko zamisliti Nedeljka Čubrilovića ili Borana Bosančića, a pogotovo Spomenku Stevanović, kao Vučićeve osobe za „specijalne misije“ u RS i BiH? Petra Đokića možda preporučuje bliskost sa šefom diplomatije Srbije i liderom SPS-a Ivicom Dačićem, a i Goran Selak ima kopču sa direktorom BIA Aleksandrom Vulinom. Ali, sve je to luk i voda u poređenju sa Stevandićem, koji u potpunosti odgovarala profilu ličnosti neophodne Vučiću za komplikovane utakmice sa ove strane Drine, od nadgornjavanja sa Dodikom, do kombinacija sa bošnjačkim, hrvatskim i zapadnim akterima u FBiH.
Nakon formiranja NF: Ko pobjeđuje, a ko gubi u jagmi za opozicione glasače?
Agitacija, a ne kontemplacija
Zbog čega je tako, najbolje govore dvije epizode iz devedesetih godina, znatno ilustrativnije za Stevandićev lik i djelo od opštih mjesta o „crvenom kombiju“ i „konju iz Crkvene“. Prva pokazuje da je on čovjek agitacije, a ne kontemplacije. Upravo zbog sopstvene okrenutosti akciji – mnogi bi rekli spletkarenju – nije mogao dugo opstati pod istim stranačkim krovom sa Mladenom Bosićem u protekloj deceniji, jer je njegov tadašnji formalni šef nerijetko bio sklon beskonačnom razmišljanju.
Evo primjera koji besprekorno ilustruje tu crtu njegovog karaktera. U proljeće 1992. godine, prije nego što je počeo rat u BiH, Stevandić je još uvijek student, apsolvent medicine, a u tom miljeu već je prepoznatljiv kao aktivista SDS-a. Jednog lijepog dana, Nenad kruži oko studentskog doma sa rokovnikom ispod miške i značajno zagleda lakomislenu akademsku omladinu. Prilazi dvojcu koji ga poznaje samo iz viđenja i konspirativno objašnjava:
“Momci, iz Hrvatske je stiglo 800 HOS-ovaca u Ivanjsku, spremaju noćas napad na Banjaluku. Formiramo studentski odred za odbranu grada. Da vas upišem u dobrovoljce?”
Mladići su zatečeni. Nisu ništa čuli o dolasku uniformisanih lica sa šahovnicama u to selo između Banjaluke i Prijedora, sa većim brojem stanovnika hrvatske nacionalnosti. Zgledaju se i, nakon kraće dramske pauze, pominju svoja imena i prezimena neočekivanom „anketaru“, koji im obećava da će ih obavijestiti o narednim koracima. Međutim, ni te, a ni idućih noći, ne dešava se ništa od najavljenog. Niti ima „odreda“, a ni „napada“. Tek poslije nekoliko dana, Stevandić u susretu sa tandemom nesuđenih „regruta“ razriješava dilemu. Prolazeći pored njih, šeretski dobacuje:
“Gdje ste, ‘dobrovoljci'”.
Nasamareni par shvata da je imao jedno od prvih životnih suočavanja sa institucijom koja se još u rano doba socijalizma kolokvijalno nazivala „Služba“. U fazi kada je početni period rata u Hrvatskoj uveliko trajao, a oružani sukobi u BiH nisu započeli, kasniji poznati političar se, na specifičan način, bavio zanimljivim poslom, u Republici Srpskoj tek u drugoj polovini devedesetih poznatim kao „istraživanje javnog mnjenja“.
Infiltracija, a ne konfrontacija
Osim propagandnih vještina, tu je i još jedna epizoda, koja ga predstavlja kao čovjeka infiltracije, a ne konfrontacije. Još u mladim danima, Stevandiću je bilo jasno da je sopstvene ciljeve znatno lakše ostvariti ako se čovjek neopaženo uvuče u sistem koju mu do tada nije bio blizak, pa ga preuzme iznutra, nego ukoliko uđe u direktan i otvoreni sukob sa nerijetko nadmoćnijim protivnikom, što je uglavnom osuđeno na propast.
U predratnom periodu, kao i tokom većeg dijela rata, on je bio nesporni dio strukture SDS-a. Međutim, sredinom devedesetih približio se radikalima, prije svega zato što je sa njima tada bio i Nikola Špirić. Ova dva Drvarčanina nerijetko se označavaju kao sestrić i ujak, a nisu nikad pokušavali da demantuju tu porodičnu vezu. Međutim, u mjesecima nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, prethodno neprikosnoveni SDS već dobija „disidente“, pa i otvorene rivale u Banjaluci. Jedan od njih je Špirić, koji napušta SRS i osniva Demokratsku stranku za Banjaluku i Krajinu.
Ujakova desna ruka je, naravno, sestrić, s tim da se ne eksponira u javnosti kao takav, več to čini samo u tadašnjoj bazi partije u nastajanju, znamenitom Sokolskom domu. Novoformirana DS imala je uoči potpunog razlaza Biljane Plavšić sa SDS-om izvjesni rejting u gradu, pa i solidan rezultat na prvim postdejtonskim lokalnim izborima. Ipak, od dometa na glasačkim mjestima, mnogo je upečatljivija bila činjenica da je tandem iz Drvara u to doba pokušao ozbiljni prodor u sferu kulture.
Početkom 1996. godine, Špirić i Stevandić bili su organizatori prvog koncerta za širu publiku u Banjaluci. Snabdijevanje strujom još nije bilo stabilizovano, pa je grad i dalje uglavnom čamio u mraku, a onda se volšebno pojavljuju plakati koje pozivaju narod na okupljanje u dvorani „Borik“. Bez navođenja organizatora i izvođača – samo najava za koncert pod misterioznim nazivom „Poklon našem gradu“, uz još par rečenica u kojima se naglašava otpor muzičkom i svakom drugom, pa i političkom primitivizmu. Današnji zagovornici odijuma prema „pridošlicama“, među starosjediocima Banjaluke, sigurno bi se zgrozili na takvo prisjećanje, ali je nepobitna istina – dva čovjeka iz Drvara organizovali su prvi poslijeratni banjalučki koncert. I to kakav.
Ispostavilo se da je skromna reklama imala veliki efekat i da je „Borik“ bio „pun kao oko“. Blizu 5.000 ljudi u publici čekalo je da se pojave „gosti iznenađenja“, a onda se ispostavilo da pred njih izlaze isključivo izvođači džeza i klasične muzike. Perfektan repertoar koji bi zadovoljio svakog sladokusca u, recimo, Kolarčevoj zadužbini u Beogradu 2023. Ali ne i u Banjaluci u proljeće 1996. godine, tek izašloj iz rata i uglavnom željnoj lakše zabave, svarljivije za narodne mase.
Da sve bude gore, ozvučenje je bilo katastrofalno, tako da su sofisticirani zvukovi violina, flauta, klavira i saksofona jedva dopirali do prvih redova ispred bine. A onda, kada je publika već počela da se češe od nervoze zbog neočekivane ponude, uslijedio je kakav-takav spas za organizatore, jer su učinili minimalni kompromis, pa su pozvali i jednu etno-grupu. Djevojke iz tog sastava su nastupile u finišu koncerta, a tek tada je i razglas iole profunkcionisao. Sa scene se začuo refren:
“Hajde, Jano, konja da prodamo…”
Iz više stotina grla odmah se spontano oteo usklik:
“Toooo!”
U euforičnoj reakciji prednjačio je čovjek u uniformi, jedan od nemalog broja takvih, pošto demilitarizacija nije bila naročito brza u prvim mjesecima nakon Dejtona. Osim glasnog oduševljenja pjesmom, ovaj pripadnik VRS je skinuo maskirnu jaknu i svom snagom je otresao od pod, u nedostatku čaša, tradicionalno upotrebljivijih za gestove te vrste. U svakom slučaju, vidljivi Špirić i nevidljivi Stevandić na taj način su se minimalno izvukli iz potpuno beznadežne situacije.
Ali, skromni „happy end“ nije utješio Špirića, pa je narednog dana bio potpuno utučen zbog nerazumijevanja projekta, dok je flegmatičniji Stevandić smatrao da se nije desilo ništa strašno, mada je ipak, pored humorističkog pristupa okolnostima, bio pun razumijevanja za ujakove patnje. To ga, ipak, nije spriječilo da se potpuno distancira od organizacije i da rođaka ostavi da sam proguta gorku kašu koju su skuvali kao par. U svakom slučaju, kasniji osnivač Ujedinjene Srpske izašao je iz čitave situacije sa naravoučenijem – kada u zajedničkim poduhvatima sve ide dobro, budi apsolutno vidljiv, a ako stvari krenu po zlu, volšebno se izvuci iz nelagodnih situacija.
Bezgrešno začeće
Kada se oporavio od traumatičnog izleta u muzičke, odnosno menadžerske vode, Špirić je krenuo političkim putem koji Stevandiću do danas predstavlja besprekorni uzor, u smislu strategije i taktike. Mada se ujakova DS za Banjaluku i Krajinu brzo osula, do te mjere da je lukavi Nikola maltene ostao njen jedini član, živopisni profesor ekonomije pronašao je originalan način da se zadrži na površini vječno uzburkane političke scene RS.
Prvo se približio SDS-u. Ipak, u toj orbiti nije se dugo zadržao, pa je sklopio aranžman sa PDP-om, čim se stranka Mladena Ivanića približila ulasku u vlast, početkom ovog milenijuma. Na kraju se, to već svi pamte, stacionirao u SNSD-u. Ali, najurnebesniji detalj je u tome da Špirić kroz te tri etape nije prošao kao individua, već je u svaku od ovih šema ulazio kao lider navodne stranke, mada je ona u to doba postojala samo na papiru. Kao vješt blefer, znao je da će u predizbornim pozicioniranjima uvijek bolje proći ukoliko efektno odglumi liderstvo u fiktivnoj partiji, nego ako nastupi kao skrušeni pojedinac, ostavljen na milost i nemilost šefu novog jata.
Tek nakon što se SNSD konsolidovao kao vladajuća stranka, kada se približio punoj deceniji boravka u Vladi RS, Špirić je prestao da se predstavlja kao „koalicioni partner“ ove partije, te je postao samo jedan od članova njenog vrha. Međutim, ne bi bilo nikakvo iznenađenje da maher iz Drvara, sa značajnom predratnom sarajevskom fazom u biografiji, ukoliko predosjeti da se aktuelnoj strukturi bliži kraj, ponovo „oživi“ svoju strančicu, pri čemu je upitno da li je ikada i izbrisao DS iz sudskog registra. A kada podigne sidro, zna se šta slijedi – opet će odigrati rolu „pravednika“ koji „raskida partnerstvo“ sa kompromitovanom ekipom, prelazeći u novu opciju, naravno, ne kao klasični preletač, već vlasnik etikete nastale bezgrešnim začećem.
Stevandić je tu „odiseju“ posmatrao i učio, a onda je prekinuo „tihovanje“. Godine 2008. zvanično je po drugi put pristupio SDS-u, odakle je, kako kaže njegova ne baš pouzdana oficijelna biografija, otišao 1997. Međutim, već tada primjenjuje Špirićeve metode, pa u SDS ulazi sa „mirazom“. Naprasno se pojavio kao predsjednik Srpske stranke RS, opcije koju je krajem devedesetih vodio sada pokojni profesor Predrag Lazarević, uz regionalnu, krajiško-posavsku odrednicu u nazivu. Do Stevandićevog angažmana stranka je već bila suštinski ugašena, ali, to ga nije spriječilo da je oživi, iako do tada nije imao nikakvu vezu sa njom, te da, u društvu samo jedne osobe, Đorđa Umićevića, simulira integraciju sa SDS-om.
Sa oprobanim smislom za samoreklamu, tamo je ostvario zapažen prodor i postao prepoznatljiv na nivou RS. Na stranu činjenica da nije pronalazio zajednički jezik sa podjednako ambicioznim Ognjenom Tadićem u Gradskom odboru, a na kraju ni sa uštogljenim Mladenom Bosićem u republičkom vrhu. Ali, cilj je bio ispunjen – skoro svi koji iole prate politiku u RS znali su za njega, što je bio signal da može krenuti u solo-projekat, što je i učinio 2015. osnivajući Ujedinjenu Srpsku.
Između Afrike i Evrope
Ostatak je poznat. Sa brojnim „talentima“, od rođenja posjedovanim ili stečenim strpljivim učenjem, Stevandić iz godine u godinu učvršćuje pozicije u Beogradu, kod predsjednika Srbije. Nakon Dodika, imao je najviše javno prezentovanih susreta sa Vučićem, u konkrenciji stranačkih čelnika iz RS. Ujedinjena Srpska je, sigurno, zabilježila najbrojnije kontakte sa SNS-om, što uključuje čak i sporazum o saradnji poslaničkih klubova. Ako je beogradsko forsiranje US vidljivo i na površini, nesumnjivo je još intenzivnije ispod nivoa političkih voda RS i Srbije.
Kao takav, Stevandić ne može biti potcijenjen ni od lidera SNSD-a u RS. Strpljivo širi spektar direktorskih pozicija za US, pri čemu selekcija ponekad ima i komičnu notu, jer bi, recimo, svaki političar u Africi koji preuzme aerodrom i poštu odmah bio osumnjičen da planira državni udar. RS ipak, nije na „crnom kontinentu“, ali, kao da jeste, ako se ima u vidu Stevandićeva komotnost i spremnost da progura čak i jednog Kostadina Vasića na čelo Instituta za javno zdravstvo RS. Mada, to imenovanje imalo je kopču i sa evropskim tlom, jer asocira na najpoznatijeg „senatora“ kojeg je imenovao imperator Kaligula, a mjesto radnje je, ipak, bio antički Rim.
Kako god, ni Dodik nije mogao da ne primijeti odakle duvaju novi vjetrovi. Kada mu se učinilo da nametnuti „partner“ već pretjeruje, morao je da ispali i hice upozorenja u vazduh, o čemu bi više mogli da posvjedoče Branislav Zeljković i Milan Novitović, najpoznatije osobe iz US sa (ne)očekivanim iskustvima dužeg ili kraćeg boravka iza rešetaka.
Ali, Stevandić nije izgubio živce zbog provokacije, jer se to desilo tek u prvom poluvremenu, a on najveće nade polaže u sudijsku nadoknadu. Baš kao i Vučić, inače sličan Dodiku po tome što ne podnosi kad se njegovi puleni previše opuste, što je već jednom sankcionisao, time što je Stevandićevu pruženu ruku na skupu povodom Dana srpskog jedinstva 2021. godine, navodno slučajno, ostavio da visi u vazduhu.
Ukoliko se zna da je Stevandić najflegmatičnija osoba ovdašnje političke scene, sposobna da uz osmijeh istrpi i najteže uvrede, ali istovremeno i najveće zlopamtilo višestranačkog spektra RS, neće biti iznenađenje ako kroz par godina bude obrnuto. Pa Vučićeva ruka krene u prazno, jer se „dobri čovjek“, kako ga je predsjednik Srbije nazvao u sumnjivom „izvinjenju“, iznenada sjetio da je vrijeme za revanš.
