ČAPLJINA / PREBILOVCI – Među hiljadama ljudi, mahom obučenih u bijelo, koji su ove subote došli u Prebilovce kako bi se poklonili moštima prebilovačkih mučenika, prisustvo jedne šestočlane družine posebno je plijenilo pažnju. Njihove bogate nošnje dio su srpske tradicije već stotinama godina unazad, a neobičnost njihovog poziva ostavlja bez daha. Upoznajte Čuvare Hristovog groba iz Batajnice, običaja koji postoji još jedino u Jerusalimu.
Čuvanje Hristovog groba u pravoslavnom svijetu zabilježen je jedino u Jerusalimu i u Vrlici, malom sjevernodalmatinskom mjestu smještenom između planina Dinare i Svilaje. Usmena predanja kažu da ovaj običaj postoji najmanje 400 godina, a u Vrliku je najverovatnije donijet iz samog Jerusalima.
Izgleda tako što čuvari, odjeveni u svoje nošnje, stupaju u crkvu predvođeni takozvanim „harambašom“. Dvojica od njih zauzimaju mjesto sjeverno i južno od Hristovog groba i pažljivo gledaju u Svetu Plaštanicu. Promjena straže je česta, a obavlja se tako što harambaša uvede novu dvojicu odmornih čuvara i kada udari puškom o pod crkve, stari čuvari se izmaknu, a novopridošli zauzmu njihova mjesta. Oni se poistovećuju sa stražarima koji su na Golgoti bili pored Raspeća i koji su bili od Sinedriona zaduženi da čuvaju Grob Gospodnji. Namjera je da se što više dočara ambijent u kome je Isus stradao i vaskrsao.
Prvi put u istoriji običaj je prekinut nakon pada Republike Srpske Krajine, progonom srpskog naroda iz Hrvatske 1995. godine, a deset godina kasnije obnovljen je u Batajnici, u Srbiji. Ovo mjesto u ravnom Sremu nakon egzodusa postalo je utočište velikog broja krajiških Srba koji su u njemu započeli novi život.
Običaj smo obnovili 2005. godine, u Crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Batajnici. Trenutno nas ima preko 40. Rekli smo: Ako smo izgubili naša sela, ne smijemo izgubiti naše običaje – priča 59-godišnji Dragan Pavlović, harambaša družine koju smo sreli u Prebilovcima.
Čuvar Hristovog groba Dragan je postao sa 16 godina, a titula harambaše, kaže, znači da je prvi među jednakima i ponosan je što momci žele da ih baš on predvodi. Ponosan je i što su došli da se poklone sjenima prebilovačkih žrtava, jer je, ističe, narod njegovog, dalmatinskog kraja mnogo postradao od ustaškog noža.
– Ovaj dan je za nas veliko istorijsko podsjećanje, jer i mi dalmatinski Srbi smo stradali u jamama, a ovdje je sad centralno mjesto, prva crkva koja je podignuta nad jamama, kao što reče Matija Bećković. Mi smo isto stradalnici od ustaškog noža, nama su punjene jame pod Velebitom, tako da smo došli da odamo počast prebilovačkim žrtvama – kaže Dragan za „Moju Hercegovinu“.
Čuvar Hristovog Groba može biti samo onaj ko potiče iz srpskih sela cetinske krajine – iz Cetine, Vrlike, Otišića i njihovih zaseoka. Najmlađi član družine u Prebilovcima Dušan Tutuš imao je sreću da njegova majka vodi porijeklo sa navedenog podneblja, jer mu je to omogućilo da ostvari svoju veliku želju i postane čuvar Hristovog groba.
Imam 14 godina, a već dvije godine sam sa njima. Živim u Banovcima i svake godine sa roditeljima na Veliki Petak dolazim u Batajnicu na nekoliko dana. Svidjelo mi se to što rade, dogovorio sam se sa njima i sljedeće godine obukao nošnju – ponosno priča Dušan.
Dušan je još uvijek dječak, a među Čuvarima Hristovog groba u Batajnici čak ima i mlađih od njega. Iako su maleni, za ovaj poziv spremni su sve da izdrže, pa čak i nošenje ove specifične nošnje, teške oko 15 kilograma. Još ako se tome doda da je šivena od platna, sukna i čoje, te da se nosi i kada je, kao što je bio slučaj u Prebilovcima, napolju skoro 40 stepeni Celzijusa, priznaćete, nije ni malo lako.
Harambaša Dragan Pavlović kaže da je ovo najvrednija srpska nošnja, te da istu nose učesnici Sinjske alke koja je, tvrdi, kao srpski običaj prvi put trkana ispred manastira Dragović, u dalmatinskom selu Koljani. A baš juče u Sinju je održana jubilarna, 300. Sinjska alka, u hrvatskim medijima definisana kao „hrvatska viteška igra kojom se slavi pobjeda nad turskim osvajačima 14. avgusta 1715. godine“.
Po procjenama Etnografskog muzeja u Beogradu, ova nošnja vrijedi preko 10.000 evra. Nju nose i sinjski alkari i mi o tome svjedočimo. Treba da se zna istorija i tačni podaci, da se zna da nam kradu običaje. Mi smo dio naroda kome se krade njegova tradicija, njegove nošnje, jer Hrvati ovakvu nošnju proglašavaju za svoju – ističe Dragan.
Nošnja se sastoji od kape koja je pravljena od crvene čoje i ukrašena vezom, novčićima, kikom i paunovim perom, kao znakom momka koji je za ženidbu. Tu su zatim: košulja, gaće (pantalone), krožet (prsluk-jelek), trlagan (suknena jakna – koparan), čerma (borbeni prsluk s tokama, štit koji je pandan današnjem panciru), pas (ukrasni vuneni kaiš), pašnjača (borbeni pojas od kože za koji je zadjenuta kubura), potkoljenjače (kožni kaiševi ispod koljena), čarape, obuća (sukneni štitnici) i opanci.
Rječju, nošnja iz cetinske krajine je imponujuća, ulijeva poštovanje ratničkog i junačkog držanja. Tako njen trlagan čuvari nose ogrnut, a ne obučen, iako ima rukave i predviđen je za to. Objašnjenje je da je tako junačkije, odnosno slobodnije i opasnije, dok ga rimokatolici u Vrlici oblače.
Zbog toga i kažu da ko gleda čuvare kako nastupaju u crkvi na večernjem bogosluženju i iznošenju plaštanice Velikog Petka, postaje svjestan ratničke prošlosti srpskog naroda Dalmacije.
– Sa druge strane, možda je riječ o pravoj vojničkoj paradi, ratničkoj ceremoniji kojom se iskazuje zahvalnost naroda za Božiju pomoć u bojevima sa Turcima, omraženim Agarjanima i nevjernicima. Vremenom je izblijedila uspomena na stvarni razlog i događaj zbog koga se oružje unosilo u vrličku crkvu, tj. u narodnom sećanju je iščezla realistična osnova tradicije, a narodni kult se stopio sa crkvenim posledovanjima i tipikom – navode Čuvari Hristovog groba.
Ni progon iz Hrvatske, ni vrijeme, ni sve nevolje koje su zadesile njihov narod nisu uspjele da ugase ovaj rijetki dalmatinski običaj. Kao nad Hristovim grobom, Čuvari strpljivo i hrabro bdiju nad svojim porijeklom, istorijom i tradicijom.
Zato harambaša Dragan smatra da će „srpski narod svoju tradiciju sačuvati samo upornošću i vjerom“.
– To je put kojim treba ići i jedino spasenje je tu – zaključuje on za „Moju Hercegovinu“.
