Život monahinje Hristine u Koritima: Crkva u rodnom selu – ostvarenje najveće želje

BILEĆA – Vozimo se magistralnim putem Bileća – Gacko. Sam kraj marta je, ali čak i ovdje u toploj Hercegovini, zima pokazuje da još nije dala svoju završnu riječ. Priroda spava pod vedrim hercegovačkim nebom. Dok se približavamo tabli sa natpisom „Korita“, gdje smo se zaputili, primjećujemo da je selo još mjestimično prekriveno snijegom. Kalendarski proljeće, a u Koritima prava zimska idila. Nakon dvadesetak minuta vožnje iz Bileće, stižemo do male drvene table, vrhom okrenute udesno, na kojoj piše: “Crkva Svetog Jovana Kronštatskog”.

Skrećemo na makadamski seoski puteljak koji je, iako u lošem stanju, ipak prohodan. Već odatle, sa početka puta, na vrhu brežuljka vidimo neobičnu malu građevinu, drvenu kućicu, brvnaru, koja samo zbog krsta koji se nalazi na vrhu krova odaje tajnu da je riječ o crkvi. Zastajemo na trenutak i divimo se prelijepom prizoru koji se otkriva pred nama.

Stižemo na mjesto odredišta i dok stajemo u dvorištu seoske kuće, ispred nas se pojavi veliki pas. Kao pravi čuvar doma, odmah se približio nama i oglasio se da bi dao do znanja da su nepoznati gosti stigli. Pomalo uplašeni, odvažismo se da izađemo iz kola tek kad ugledasmo mati Hristinu, osamdesetjednogodišnju monahinju koja je i razlog naše posjete Koritima.

Mati Hristina ispred crkve Svetog Jovana Kronštatskog (Foto: Moja Hercegovina)

Objašnjavamo mati da je jedna od nas novinarka i da želimo da objavimo priču o njoj na internet magazinu „Moja Hercegovina“ a ona nam kaže da ne voli „televiziju“, ali ipak pristaje na razgovor sa nama.

Mati Hristina rodila se 1937. godine baš ovdje u Koritima, kao Milojka Kurdulija. Trideset godina kasnije sa porodicom se preselila u Smederevo, a 1970. u 33. godini krišom je pobjegla od kuće i zamonašila se u manastiru Manasija.

Kako nam priča, ljubav prema Bogu nosi sa sobom od rođenja a na njenu odluku da se zamonaši najviše je uticalo to što je kao mala, sa samo pet godina, ostala bez oca koga su ustaše živog zapalile.

“Ostala sam siroče od pet godina bez oca, nas troje k’o troje pilića u gnijezdu smo ostali, kad je bila pogibija na Korićkoj jami.  Ovdje je bio pun omladinski dom i škola. Moj pokojni otac je bio u školi, a omladinski dom je na putu pa su Turci ljude tovarili na kamione pa gonili i bacali u jamu. A škola bila blizu Crne Gore, pa su se Turci bojali da će javiti neko Crnogorcima pa da će ovi udariti na njih. Pa su ih vezali u lance i žive izgoreli. Moj pokojni otac je tako živ na vatri izgorio”, prisjeća se mati Hristina najbolnijeg trenutka svog života.

Još su joj kaže u sjećanju žive slike kako odvode njenog oca, kako ga majka moli da bježi i kako otac izgovara svoje posljednje riječi: “Neka djeca žive, ja neka ginem!”

Nakon očeve smrti, sjeća se mati, majka im je jednom prilikom kazala da sada imaju samo oca Gospoda Boga i udijelila im savjet da šta god radili i kuda god se kretali uvijek nadu polažu u Boga, mole mu se i poštuju ga.

Kad vidite neki narod da ide protiv Boga, bježite od njega. Bolje vam je biti sa Bogom bez cijelog svijeta, nego sa cijelim svijetom bez Boga, jer će vam svijet uvijek činiti zlo, a Bog neće nego samo dobro”, ukovala je u svoje srce te riječi mati Hristina i od tada do dana današnjeg živi po tim načelima.

Mati Hristina (Foto: Moja Hercegovina)

Nesvakidašnji životni put monahinje Hristine od rođenja je bio ispunjen brojnim iskušenjima i nevoljama, ali kako nam priča, uvijek se vodila isključivo svojim srcem i išla je stazom kojom joj je Bog govorio da ide.

U manastiru Manasija, gdje je provela deset godina, bilo joj je  ugodno, ali mati Hristina je tamo neprestano čeznula i patila za svojim narodom u Hercegovini  i gajila nadu da će se jednog dana ipak vratiti u svoje rodno selo.

Više puta je krišom odlazila iz manastira u manastir, da bi se naposlijetku ipak skrasila u svom rodnom selu Korita gdje je iz Dobrićeva došla prije nekoliko godina.

Kad sam došla ovdje, bilo mi je nezgodno jer sam bila sama, ali svoj rodni kraj pa sve se trpi. Tamo mi je bilo mnogo lakše i bolje. Jednom sam bila zatrpana ovdje tri mjeseca, snijeg bio ravan sa kućom. Kad sam bila u Dobrićevu, vladika mi nije dao da dođem ovamo. Pobjegla sam na silu. Kad sam došla, počne snijeg da pada. Petnaest dana i noći je padao, nije mi dao da se vratim u Dobrićevo. Ja mislim: Ovo je sila Božija, da me zatvori ovdje da im pokaže, da mi ne brane da ostanem. Niti sam imala hrane, ni vode, ni drva ni svjetla. Tri mjeseca sam tako provela da mi ništa bilo nije”, u dahu, kroz osmijeh, govori nam ova hrabra monahinja.

Zbog te svoje “svojeglavosti”, mati Hristina kaže da su je vladike u šali zvali bjeguncem i neposlušnom monahinjom.

Prema njenim riječima, Bog joj je u životu ispunio svaku želju, pa tako joj se prije nekoliko godina ostvarila i ona najveća: u svojim Koritima uz pomoć vjernog naroda sagradila je božanstvenu crkvu posvećenu Svetom Jovanu Kronštatskom, ruskom svetitelju.

“Bog i Presveta majka Bogorodica su to sve činili preko naroda i narod je tako davao da je sipalo sa svih strana. Otac Benedikt sa Prevlake nam je mnogo pomogao. On se zauzeo da to, ali narod je dolazio sa svih strana. Svi su pomagali, davali”, kaže mati.

Dodaje da je nedavno izgrađen i konak, a poslije Vaskrsa očekuje  da će i sobe biti završene.

Novoizgrađeni konak (Foto: Moja Hercegovina)

Nakon što je par godina provela u samoći u ovom selu, mati Hristini su se prije izvjesnog vremena pridružile još dvije sestre -poslušanice koje borave sa njom.

No ipak, ona žali što mlade Hercegovke ne pokazuju više volje i želje za ovakvim načinom života.Voljela bi kaže, da ih je više kao što je to slučaj sa manastirima u Crnoj Gori i Srbiji koji su bogati monaštvom.

“Čudim se ovom mom narodu kako ne zna da se okrene Bogu, a ima ih hvala Bogu, ali ne dovoljno. Imam i ove dvije- tri sestre pa mi i one pomažu. Kad bi im prišla još neka, još više bi me obradovala. Kad bi se svi okrenuli Bogu i Presvetoj majci Bogorodici, mi bi svi živjeli kao na nebesima”, poručuje mati.

Za kraj naše posjete mati Hristini, odlazimo u crkvu, i kao što ljepota ove svetinje zadivljuje gledajući spolja, tako smo isto oduševljeni izgledom unutrašnjosti crkve.

Sva u drvetu, obasjana svjetlošću koja u nju prodire sa svake strane, crkva Svetog Jovana Kronštatskog zrači nekom posebnom toplinom, ostavlja bez daha.

Koristimo priliku da se fotografišemo za uspomenu sa mati i odlazimo uz obećanje da ćemo se uskoro opet vratiti ovdje. A hoćemo, i to vrlo brzo!

Autor

Milena Koprivica

Diplomirala novinarstvo na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Od januara 2017. godine novinarka internet magazina “Moja Hercegovina”.

Svi tekstovi autora