Zašto nisam navijao za Hrvatsku

Stajali smo kraj svlačionica FK Sarajevo. Moj tri godine mlađi drug Milovan i ja. Jedini navijači Partizana iz moje šire okoline. Gledali smo kako iz rasklimanog starog autobusa izlaze Zoran Batrović, Vladislav Đukić, Uške Vučičević… Frizure “fudbalerke”, kožne jakne, kuvani džins, bijele čarape u crnim mokasinama. Izgledali su zaista “džiberski”, pogotovo upoređujući ih sa fudbalerima Crvene Zvezde, koji su samo prije 15 dana izašli pred nas iz novog autobusa zatamnjenih stakala i svi u modernim i elegantnim odjelima i pilotskim rejbankama na očima. Pa i pored zvezdaške elegancije i njihovog neupitnog fudbalskog umjeća, mi smo bili mnogo ushićeniji gledajući naše ljubimce, na granici ukusa odjevene, nesvjesni njihovih prilično prosječnih fudbalskih kvaliteta.

Foto: fejsbuk stranica Marka Perkovića Tompsona

Ali mi smo voljeli Partizan svim srcem i u našim dječijim mozgovima nije bilo racionalnih i navodno fudbalskih razloga zašto navijamo za Partizan, bile su to čiste emocije. I to emocije tako intezivne da smo poslije poraza Partizana plakali od tuge, da se poslije izbacivanja od strane albanskog Fljamuntarija nismo dugo pojavljivali na ulici među drugarima znajući da ćemo biti izvrnuti ruglu, da smo zbog Partizana kao osnovci trpili pendreke po bubrezima i bili okupani vodenim topovima. Po bubrezima sam radi Partizana dobijao i kući, jer se fotografija, na kojoj se blesavo cerim dok Pampi i Belgijanac, vođe Grobara iz Beograda, uništavaju fudbalsku loptu, volšebno pojavila u Oslobođenju, koje je otac redovno čitao.

Valjda sam u ranom djetinjstvu, kad su očevi najveći uzori, slijedeći svoga oca, vatrenog partizanovca i možda gledajući ratne filmove gdje su partizani prikazivani kao heroji, postao vatreni grobar. Začudo, i pored toga što sam navijajući za Partizan u svome okruženju bio minorna manjina, niko me nikada nije upito za razlog zašto sam navijač Parnog valjka. Podrazumijevalo se da se takve stvari ne pitaju i da je to nešto što se čovjeku još u djetinjstvu nakalemi i postane dio njegove ličnosti. Istina, bilo je nešto malo onih koji bi promijenili klub za koji navijaju, iz nekih razloga, ali do takvih se nije držalo niti su smatrani pouzdanim drugarima.

A onda je stigao Mundijal u Rusiji i sa njim prava bujica medijskih analitičara i psihologa koji su nas stali zasipati svojim zaludnim uobraziljama o tome za koga treba navijati i kakvi psihološki profili navijaju za Hrvatsku i protiv nje.

Najblistaviji u svojoj ludosti je bio Milojko Pantić koji nam je predočio svoje viđenje prepuno nevjerovatnih zamjena teza, koje slobodno može ući u antologiju borbe protiv alkohola, pokazujući koliko derivati alkoholnog vrenja utiču na sinapse u mozgu. Tako je pijani i bezobrazni Milojko izjavio da u Srbiji klerofašisti navijaju za Rusiju, koja inače na svakom koraku baštini tekovine antifašističke borbe, dok srpski antifašisti navijaju za Hrvatsku čiji sportisti često veličaju dio svoje najsramnije istorije.

Tu mi je pao na pamet i onaj skijaš Kostelić, koji se jednom prilikom hvaleći svoju formu prilično provalio tvrdeći da je “spreman kao vojnik Vermahta pred polazak na Rusiju”. Bilo je i s druge strane srpskih šovena koji su tradicionalno nosali kantare na kojima se mjeri srpstvo i sveto pravoslavlje, pa tako optužujući i one koji navijaju protiv Hrvatske a navijaju za Đokovića, za nedostatak nacionalnih osjećaja, jer kao Đoković je podržao Hrvate. Nisu ni svjesni da su tako sjajno upali u zamku one stare latinske poslovice o Jupiteru i volu, jer Đoković jeste Jupiter i njemu, pošto se i ljudski i sportski uzdigao do neslućenih visana vaseljene, priliči sve, za razliku od njih volova kojima ne priliči ništa, pa ni da veličaju srpstvo, jer to rade na način da ga svima zgade.

Novak Đoković je u stilu pravog džentlmena podržao hrvatske dripce (takođe volove) koji ga naganjaju po aerodromima za fotografisanje, a malo kasnije pričao štoseve britanskim princezama koje su se zadovoljno kikotale, daleko od fudbalske iracionalnosti.

Bilo je čak izjava srpskih fašista koji ne mogu navijati za Francuze jer za njih igraju “čamuge” i neki Senegalci. Čuj Senegalci? Odmah mi padoše na pamet zajedničke slike srpskih vojnika i Senegalaca na Solunskom frontu. Ja sam u svome malenom univerzumu još od stvaranja hrvatske fudbalske reprezentacije iz čisto emotivnih razloga navijao protiv nje, ali nikada većim intezitetom. Danas su mi legendarni Vatreni iz 1998. i simpatični. Njima je himna bila “Djevojka sa sela”, za razliku od sadašnjih koji se prže na Tompsona, jebača ovaca iz Čavoglava, za koga, što je još luđe, veliki dio hrvatske javnosti misli da je umjetnik intelektualac, pozvan da pjeva o bespućima hrvatske povijesne (neo)zbiljnosti.

Današnja fudbalska reprezentacija Hrvatske, ako ostavimo na stranu njihovo izvanredno fudbalsko umijeće, jedan je putujući i lupajući politički cirkus, koji izvanredno daje potvrdu stereotipa o fudbalerima kao likovima kojima glava ne služi za fakulteta. Jer da jesu nešto drugo, nego obični glupaci, ne bi snimali sumanute video priloge i sami ih objavljivali, gdje u trenucima pobjedničkog slavlja pjevaju ustaške pjesme i provociraju zemlju domaćina prvenstva.

Ne postoje razlozi koji be me natjerali da sa imalo simpatija gledam na fudbalsku reprezentaciju Hrvatske dok pjevaju Čavoglave i dok nemušto objašnjavaju da je “za dom spremni” tradicionalni hrvatski pozdrav. Ne mogu da navijam za Hrvatsku ni zbog Danijela Subašića čiji oportunizam ide protiv svega čemu nas uči etika, filozofija i religija. Nije sporno što on kao Srbin izgra za Hrvatsku, to su časno ne sramoteći se radili i košarkaši Arijan Komazec i Danko Cvjetičanin, ali njegovo samoporicanje onoga što je porijeklom – bilo je ogavno, Kažu to je “to je njegov osobni izbor”. Može biti, moj osobni izbor je da mislim da je on kukavica i oportunista. Ipak, kratko je bio hrvatski junak, pošto su mu Francuzi napunili mrežu do vrha, šou su preuzeli Kolinda, Tompson i Modrić.

I na kraju, ne mogu da navijam za Hrvatsku, to mi ne daju grobovi pradjeda i trojice njegovih sinova i malena humka moje tetke, koji su nastradali od onih koje hrvatski fudbaleri veličaju pozivajući Tompsona da im uveliča slavlje. Naravno, ja niti prozivam niti sudim onim Srbima koji su navijali za Hrvatsku. To je bio njihov lični izbor i njihova lična stvar, jer nismo svi isti niti svi imamo iste traume, samo prozivam one koji nameću svoje mišljenje i koji daju psihološke analize onih koji navijaju za Hrvatsku ili protiv nje. To nije ispravan put, ne doprinosi smirivanju tenzija, samo ih produbljuje, ko god na kraju bio u pravu.

Već danas, onima koji su nas pozivali da navijamo za Hrvatsku, kockasti luftbalon od sapunice prividne komšijske idile, prosto se raspukao poslije Modrićevog poziva Tompsonu da se pridruži ekipi svjetskog vice prvaka u slavljeničkom autobusu.

Navijanje za određenu ekipu nije racionalna ili sportska odluka već čista emocija, jer ja bih kao klinac iz racionalnih razloga vjerovatno poput većine drugara navijao za Sarajevo, ili bih iz onih sportskih navijao za Zvezdu koja je igrala najbolji fudbal, ne bih se toliko godine patio sa Partizanom.

Tagovi:
Autor

Rade Likić

Od prvog dana publicista i saradnik internet magazina "Moja Hercegovina". Prepoznatljiv po serijalu tekstova o migracijama Hercegovaca u SAD i njihovoj ulozi u tamošnjem društvu.

Svi tekstovi autora