Zašto hercegovački poslanici nisu jedinstveni?

Hercegovina sa svojih devet poslanika u Narodnoj skupštini nikada nije bila u boljoj poziciji da mnogo jedinstvenije zastupa interese svojih građana i ispolji zajednike ciljeve. Takva mogućnst još uvijek postoji samo kao  hipoteza ili  utopistička ideja jer je stvarnost takva da se na terenu ne vidi nikakava koordinacija ili saradnja između osmorice poslanika koji su dobili tu privilegiju da zastupaju interese Hercegovaca u Banjaluci.

Fotomontaža: Moja Hercegovina
Fotomontaža: Moja Hercegovina

Zbog geografske blizine njenih opština i mogućnosti lakšeg poznavanja potreba stanovništva  prirodno bi bilo da se sa lakoćom uspostavi neformalan poslanički blok koji će usaglasiti zajedničke interese poštujući pritom različitu stranačku pripadnost. To bi doprinijelo njihovoj boljoj koordinaciji, lakšem artikulisanju zajedničkih interesa stanovništva, smanjenju nepotrebnih političkih tenzija, ukazivanju na ključne probleme od kojih je najveći predstavlja opadanja broja stanovnika Hercegovine. Upravo iz razloga što bi poslanici trebali najbolje poznavati probleme i potrebe kraja iz kojeg dolaze, time bi  znatno olakšali uvid u društveno-političko stanje i republičkim vlastima.

Međutim, ovakve ideje zvuče kao bajka jer je osnovno pravilo ponašanja političkih aktera  kretanje linijom manjeg otpora i obnašanje svog mandata kao kakvog kancelarijskog posla, posebno u malim sredinama. A ovo stanovništva što je još uvijek ostalo, zarobljeno je u sukobima sujeta i frustracija ljudi koji žele da treniraju strogoću i izigravaju svoje političke autoritete.

Ali dok su njihovi stranački šefovi zaokupljeni u vječitoj borbi „patriota“ i „izdajnika“, lokalni funkcioneri će iskoristiti priliku da u svojim malim sredinama ostvare lični politički monopol. Zato je neophodno održavati živim jedan mit koji je prisutan kod  Hercegovaca kako je Banjaluka dobrim dijelom kriva za sve naše nedaće. Sa svojih osamdesetak hiljada stanovnika, Hercegovina ne može ni parirati ostalim dijelovima Republike Srpske, a kamoli da neko drugi živi na njen račun gdje jedan rukavac  njene migratske rijeke odlazi upravo ka Banjaluci.

Uzmimo u obzir činjenicu da je broj birača koji „otpada“ na jednog poslanika i prostor koji on mora da „obiđe“ da bi bio izabran  u prvoj, drugoj a posebno trećoj izbornoj jedinici u Krajini, dvostruko ili trostruko (zavisi koja je izborna jedinica u pitanju) veči od onog broja glasača u Hercegovini koji biraju jednog poslanika. Prema tome se ispostavlja da proporcionalno glas jednog Hercegovca vrijedi dva do tri puta više nego glas jednog Krajišnika.

Ali prethodno navedena komparativna prednost ne samo da nije uočena do sada, već ju je štaviše neophodno zanemariti kako bi se prikrila odgovornost prema svojim biračima. Jer mandati hercegovačkih poslanika u Narodnoj skupštini služe samo kao sigurna ruka u vazduhu kada se donose neke odluke na republičkom nivou, te da je svrha Hercegovine ta da jedino predstavlja omanju izbornu jedinicu.

Takvi mandati uglavnom služe samo da bi se popunile poslaničke klupe, dok je hercegovačkog stanovništva  sve manje. Bar bi se sa jedinstvenim glasom naših poslanika u najvećem predstavničkom organu alarmirala javnost i ovakvo katastrofalno stanje bi dobilo na značaju u javnosti. Nažalost, izgleda da je jedini cilj iskoristiti ono malo glasačkog tijela kako bi osigurala skupštinska većina, pa tako mandat za mandatom, dok se Hercegovina potpuno ne pretvori u jednu enklavu koja na kraju neće moći da sakupi dovoljno glasova niti za jednog poslanika.

Do sada takva spremnost na zajedničke poglede u javnosti nije ispoljavana. Kao da postoji bojazan da se ne uzburka mirno more pasivnih građana, pa da se oni ni slučajno ne bi sjetili da su ih birali prije tri i po godine. Ovakav scenario se međusobnim razgovorom i jedinstvenim stavom u ključnim strategijskim pitanjima daleko lakše može razriješiti, pokazujući da i stranački interesi imaju svoju granicu.

Ali gospodo narodni poslanici, ukoliko ste toliko zaodjenuti stranačkim partikularizmom i poslušnošću da vas ne zanima šta će biti sa sudbinom vašeg kraja i ljudi koji u njemu žive, onda to još manje interesuje vaše partijske šefove!

Miloš Bajović

 

 

Autor

Miloš Bajović

Student Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, na odsjeku - politikologija. Od decembra 2014. godine saradnik internet magazina "Moja Hercegovina"

Svi tekstovi autora