Vukašin Komnenić – “Šerpas” Hercegovačkog krša

Njegov dan ne počinje u podne kada se dobro naspava, ustane i sačeka ga spremljen doručak. On se budi bez mobilnog telefona ispod jastuka. On nije onlajn po cijeli dan, na „fejsu“ ne visi, za „insta“ se ne fotka. Njegov dan je drugačiji. Dočeka ga i prije zore, spreman, i odmoran od sna i umoran od nenaspavanosti. Ali uvijek zadovoljan. Nasmijan.Njegova je priča drugačija. To je priča o dječaku sa osmijehom koji nikada ne sklanja sa lica. Čak i onda kada je umoran, iscrpljen, kada je hladno i napolju je kiša.

Zove se Vukašin. Sreli smo ga na putu za Maglić. U ljetnoj sezoni je tu podno Maglića, sa svojim konjem na putu od Prijevora do Trnovačkog jezera prevozi turiste, njihove rančeve, šatore, hranu i vodu a nerijetko i njih same. Rodom je iz okoline Bileće a sa porodicom provodi ljetne dane u katunima ispod Maglića i Volujaka.

-Ljeti smo tu svi zajedno, bavimo se stokom. Imamo četiri konja, deset krava i stado ovaca koje vodimo na ispašu kada je trava još zelena i svježa, govori Vukašin Komnenić, „šerpas“ kako smo ga u šali prozvali.

Ovog trinaestogodišnjeg dječaka novinari portala Karike sreli su na pola puta, vodio je za uzde svoje konje natovarene rančevima uvezanim u šatorsko krilo. Vješto je zatezao kanap koji je popusti, ujedno prateći šta rade ostali konji koji su se nalazili u koloni.

-Moji su sa sela pa mi ništa nije teško, svašta sam naučio raditi. Ovde sam kad je fino vrijeme i kad ima turista. Vikendom najviše jer tada znamo da ima dosta grupa koje idu na Maglić, govori Vukašin dodajući da mu je najteže kada su konji umorni i kada mora praviti pauze.

Od Prijevora do Trnovačkog jezera pješači se dva do tri sata. Put dugačak oko sedam kilometara vodi preko škarpe, strmih litica, duboke trave i grmlja i nije nimalo bezopasan jer iz grmlja vrebaju zmije, bube i ostali insekti.

-Mene nije strah zmija, strah me je jedino za konje da se oni ne uplaše pa da ne počnu bježati. A to ne valja, mogu se survati u provaliju i za sobom povući druge konje ili ljude. Sreća mi je pa me slušaju a i ja se pazim pa sve prođe kako treba, uz osmijeh će Vukašin.

Vikendom kaže, ima i po 3-4 ture tokom dana. Od ranoga jutra pa do sumraka. Turiste prevozi u oba pravca tako da nikada ne ide „prazan“. Dešava se da čim stigne na cilj, odmah ga čeka put nazad pa nekada ne stigne ni da odmori.

-Zna mi se desiti da jedem u putu. Umora bude, ali mora se ići i stići, šaljivo će Vukašin, koji je za razliku od spremnih planinara na nogama imao samo gumene opančiće kojima je gazio preko oštrog kamena. Završio je osnovnu školu i u Bileći upisao srednju mašinsku. Sviđa mu se taj poziv a planira da nakon srednje upiše i fakultet.

-Volio bih da završim srednju i upišem fakultet i da se zaposlim. A volim ja i ovo. Jeste da zna biti teško i da se zna dobro pokisnuti i smrznuti, planina ti je ovo, reče ponosno Vukašin.

Za kraj našeg puta sa Vukašinom, pozdravismo se i poželjesmo mu zdravlje i da ga konji dobro služe. Stidljivo je prihvatio naše male poklone. Po nekom nepisanom planinarskom običaju, na kraju rute, planinarima koji dolaze i onima koji ostaju daje se ostatak hrane i vode jer im neće biti viška. Stidljivo je prihvatio Negro bombone kojim smo mu napunili džepove.

Dječački se nasmijao i zahvalio, reče da mora poći, kolona mu je već izmicala. Ostali smo zadivljeni velikim čovjekom, Vukašinom. Jer zaista, ovakva djeca postaju veliki ljudi!

Autor