Vuk Bačanović: Rušenje Ferhadije kao srpsko nacionalno samoubistvo

Za Novi.ba, piše: Vuk Bačanović

ferhadija-dzamija

Ferhat-paša Sokolović, odnosno Sokollu Ferhad Paşa, graditelj banjalučke džamije Ferhadije, bio je izdanak moćne porodice Sokolovića, od kojih je najpoznatiji, svakako bio, Mehmed-paša Sokolović, gotovo 14 godina (1565–1579) istinski gospodar Osmanskog carstva. Ferhat-paša je, kao i njegov blizak rođak Bajo, budući Mehmed-paša, postao janjičar sistemom devširme, odnosno državnog prikupljanja darovitih i naočitih mladića u osmansku stajaću vojsku.

Ti su mladići, ukoliko su se pokazali naprednim i talentovanim, mogli dogurati do ranga beglerbega (pokrajinskog namjesnika), pa čak i do položaja velikog vezira, a njihova neislamska rodbina također do visokih položaja u okviru svojih mileta (vjerskih zajednica), kao što je to slučaj s Mehmedovim i Ferhatovim prvim rođakom Makarijem, koji je mudrom državničkom politikom velikog vezira prema pravoslavnim Srbima, 1557. postavljen za patrijarha obnovljene Pećke patrijaršije, što je bio potez kojim je uveliko osigurano održanje srpskopravoslavne zajednice u Srbiji, Bosni i šire Lici, Slavoniji, dijelovima Ugarske.

Srpski istoričar Stanoje Stanojević piše da je Mehmed-paša “kod sultana izradio pristanak za obnavljanje crkvene organizacije” i dodaje, da se “za Makarija ne može sigurno reći da li je i sam radio na tome da se obnovi organizacija Srpske crkve ili mu je položaj patrijarha ponuđen od državne vlasti bez njegove inicijative”. Vladimir Ćorović je, pak, u obnavljanju Pećke patrijaršije vidio “tursku dobru volju da zadovolji Srbe”, a Vasa Čubrilović je pisao da se „SPC širila u podunavskim zemljama te da je imala temelj za svoj razvoj i zaštitu u Srbima koji su ili kao vojnici ili kao viši funkcionari imali utjecaja u Osmanskom Carstvu i prije pojave Sokolovića.” 

S druge strane, Ferhat-paša Sokolović je kao prvi beglerbeg Bosanskog ejaleta (i najzaslužniji za njegovo osnivanje), nakon što je pokorio utvrđene gradove Mutnica, Ostrožac, Podzvizd (tada u sklopu Hrvatskog kraljevstva u habsburškim zemljama), u ta područja naselio prvo srpskopravoslavno stanovništvo. Proglasivši Banjaluku sjedištem svoga ejaleta, od “sredstava” namaknutih, osvajajući pomenute krajeve (ne bez pomoći srpskopravoslavnog stanovništva), izgradio je svoju zadužbinu – Ferhad-pašinu džamiju, istu onu koju je 7. maja 1993, porušila SDS-ova vlast u Banjaluci, ista ona, koja je bogomolje bosanskih muslimana proglasila “spomenicima koji podsjećaju na turski zulum”.

Međutim, neki novi vjetrovi u srpskoj istoriografiji daju potpuno drugačiju sliku ovog perioda. “Pisanje radova o austro-turskim ratovima, na primer, samo na osnovu dokumenata iz bečkih arhiva, kako je to kod nas činjeno, predstavlja jednostran prikaz. Slično je i kada je reč o ekonomskim temama. Korišćenjem samo dubrovačkih izvora stiče se pogrešan utisak da su sve glavne poslove u Srbiji i Bosni vodili samo Dubrovčani. U osmanskim dokumentima, međutim, Srbi se često navode kao zakupci državnih prihoda od rudnika, solana, kovnica novca, pirinčanih polja, skela, carina i drugog. I to na znatno široj teritoriji nego što su današnja Srbija i Bosna. Muslimani i hrišćani popisivani su uglavnom odvojeno. To znači da je primanje muslimanske vjere predstavljalo i neku vrstu porodičnog dogovora. Nasilne islamizacije nije bilo. Da jeste, već posle jedne ili dvije generacije ovde više ne bi bilo hrišćana”, izjavio je prošle godine za beogradske Večernje novosti istoričar Srđan Katić, koji se duboko “zarovio” u osmanske državne arhive u Istanbulu.

Drugim riječima, srpsko-osmanska istorija (zašto je tako ne nazvati, budući da su Srbi bili aktivni učesnici velikog osmanskog komonvelta naroda), ne može se svoditi samo na sjećanja i polusjećanja na oronulo i zaostalo Osmansko carstvo 18. i 19. vijeka. Ali kako su to mogli znati zaostali primitivci i neofašisti Karadžićeve administracije i banjalučkog SDS-a, kada su odlučili minirati ne samo džamiju koju je izgradio etnički Srbin, musliman i Osmanlija Ferhad-paša, već i dobrotvor srpskog pravoslavnog naroda, bez čije istorijske uloge, kao osmanskog gazije, osvajača, srpskopravoslavni narod ne bi ni živio na području današnje Bosanske Krajine i Banjaluke. Stoga teror nad bosanskim muslimanima, njihovo monstruozno istjerivanje s radnih mjesta i iz rodnog grada, kreiranjem “Agencije za preseljenje stanovništva i razmjenu materijalnih dobara”, predstavlja i teror nad vlastitom istorijom i naslijeđem. On, doslovno, predstavlja, nacionalno samoubistvo i srljanje u mrak i beznađe šovinizma i mračnjaštva. Nekoć davno, u neka bolja vremena, mladi srpski pjesnik muslimanskoga naslijeđa, Osman Đikić, napisao je pjesmu “Amanet od đeda” o svojim djetinjim sjećanjima na pronalazak ikonice svetog Đorđa koji se bori s aždajom u porodičnoj ostavštini.

Ja to onda nisam znao.
Zazir'o sam od aždaje,
Al’ s aždajom ko se bori,
Osjeć'o sam, junak da je.

Samo zato, samo zato,
Ja poljubih tog čovjeka.
Đed uniđe — ja se zbunih —
A on reče: ‘Neka, neka!

Istog Đurđa, ljubili su
Naši preci ko svečari,
Pa zar da jađunah ljubnut’
Što ljubljahu naši stari.

Al’ ti n'jesi poljubio
Samo hader — ilijaza,
I poljupce si poljubio
Svojih rahmet praotaca’.

Na isti bi način danas svaki Srbin sa sviješću da nam je potrebna bolja i, sekatarijanstvom i šovinizmom nezagađena,politička budućnost, trebao da uđe u obnovljenu Ferhad-pašinu džamiju, iz poštovanja dotakne čelom šare na njenim ćilimima i sjeti se jednog od velikana svojega naroda. Bez kojeg ne bi bilo srpskog prisustva u Bosanskoj Krajini, a, recimo to otvoreno, ni Republike Srpske, koja se tako okrutno i bezdušno ponijela prema Ferhad-pašinim istovjernicima. Da, doslovno, tu, u hramu koji je Ferhad-paša izgradio, poljubi poljupce, svojih rahmet praotaca.

Autor