Vrati zemlju, pa onda glumi velikodušnog brata

Znakovitog datuma, 10. aprila, blagovoleo nas je u Hercegovini svojim prisustvom blagosloviti Predsjednik Republike Srbije, Aleksandar Vučić. Prvo je svratio do Mostara, gdje je otvorio nekakav omanji sajam. Bilo je po medijima nekih sitnih primjedbi na taj njegov postupak, jer je taj 10. april datum povezan sa nekim manjim neprijatnostima iz davne prošlosti, i sa kojim je srpski narod Hercegovine imao nekih manjih problema, ali satisfakcija je došla kroz činjenicu da vas je na samom ulazu u sajamski prostor dočekivala umanjena replika srpske samohodne haubice “Nore”, što je protumačeno kao izvjesna pobjeda srpske diplomatije, ako ne i srpskog slavnog oružja.

Aleksandar Vučić u Trebinju (FOTO: Nezavisne.com)

Potom je helikopterom skoknuo do Trebinja, gdje mu je priređen, budimo realni, vrlo skroman svečani doček, na kojem bi oduševljeni Vučić zaplakao, da ga u tom emotivnom postupku, nije spriječavala dužnost koju obnaša. Tu je otvorio Konzularnu kancelariju Generalnog konzulata Republike Srbije, a potom obećao siromašnoj braći iz Hercegovine milione evra pomoći, koja samo što nije stigla. Zatim je poput kakvog zadocnjelog Deda Mraza verbalno dijelio poklone, ali kako su zlobnici odmah primjetili, samo onim opštinama gdje su na vlasti, oni koji su sada sa njim u dobrim odnosima.

Inače, odnos Hercegovaca premu Vučiću pomalo je problematičan. Naime, sada ga vole oni koji ga onomad nisu voljeli, jer je bio dobar sa onima koji ga sada ne vole, jer je sad dobar sa onima koji ga do onomad nisu voljeli. Zaista teško za shvatiti, pa smo mi u Ljubinju, u koje vijesti stižu sa zakašnjenjem, duboko premišljali ko je organizovao tri autobusa koji su trebali odvesti Ljubinjce na svečani doček Predsjednika Srbije. Na kraju organizator pohoda ispade i svako i niko. Istina ima u Hercegovini i onih koji vole Vučića, jer im je institucija Predsjednika Srbije najveća svetinja ko god je obavljao, pa bi kojim slučajem da se na dužnosti Predsjednika nalazi konj, na njegovo rzanje i frktanje odgovarali povicima “živio”, a ima i onih koji Vućića ne vole, jer mu je pošlo za rukom da u Srbiji banalizuje sve, pa čak i Beogradsku filharmoniju, i koji misle da je Vučić od Srbije napravio jedno imaginarno gradilište, i jedan kolektivni rijaliti šou program.

Nama Ljubincima, bar većini onih sa kojima komuniciram, Vučićeva posjeta ostavila je nekako gorak ukus u ustima, i osjećaj napuštenosti u duši. Vučić se iznad Ljubinja provozao helikopterom, pa nije mogao vidjeti da na magistralnom putu od Stoca ka Ljubinju, fali jedan metar širine, a da na dionici od Ljubinja do Trebinja rizikujete tokom vožnje gubitak bubrega. Da je slučajno tokom njegove posjete, helikopter zbog oluje morao da se prizemlji u Ljubinju, vjerovatno bi se iznenadio nestankom struje, pa bi mu možda neko objasnio da se Ljubinje strujom napaja iz pravca Federacije, antičkim 10-kilovoltnim vodom, sa kojim ima mnogo problema zbog njegove dotrajalosti. A da je pak kojim slučajem Ljubinje posjetio tokom ljetnjih mjeseci, recimo u potrazi za porodičnim korijenima, za koje sam tvrdi da su starinom iz okoline Ljubinja (mada zlobnici to opovrgavaju, i tvrde da je Vučić cincarskog porijekla, i da su njegovi u Čipuljićima kraj Bugojna prvo bili kotlokrpe i kazandžije, a potom lihvari i trgovci špekulanti) ostao bi žedan, jer Ljubinje ima problema i sa vodosnabdjevanjem.

Da ovo ne ispadne samo žalopojka, treba reći da je Aleksandar Vučić, onog momenta kada se prihvatio najviših političkih funkcija, postao dužan Ljubinjcima mnogo novca, sa kojim bi barem pedeset porodica rješilo svoje finansijske probleme, a mislim da bi oni prihvatili da se dug, ako nikako drugačije ne može, uloži u infrastrukturu njihovog mjesta, s kojim bi Ljubinje riješilo mnoge svoje probleme. Da je Vučić ozbiljan političar i da ozbiljno misli pomoći Hercegovini, prije obavljene posjete, svratio bi malo do Agancije za restituciju i vidio šta to tamo Hercegovci od njegove države potražuju. Vjerujem da bi se iznenadio kada bi vidio da mu samo Ljubinjci traže oko 100 hektara nacionalizovane zemlje, i to baš u gradu gdje stoluje. Nekada tridesetih godina prošloga vijeka, viteški kralj Aleksandar svojim dobrovoljcima darivao je velika močvarna prostranstva u Pančevačkom ritu, nadomak Beograda. Bar dvadeset ljudi iz Ljubinja dobilo je tada po 5 hektara zemlje koju je trebalo meliorisati i urediti. Radovi su otpočeli, a za sve vrijeme tih radova, država je novim vlasnicima redovno isplaćivala rentu kao da tu zemlju koristi u profitabilne svrhe. Neka imanja su isparcelisana, neka dodjeljena a završetak radova spriječio je početak Drugog svjetskog rata. Iza rata, nove komunističke vlasti, tamo nekakvi Solunci nisu zanimali. Nova vlast melioraciju je dovršila putem modernog kuluka nazvanog eufemistički “Omladinska radna akcija”, a zemlju od vlasnika nacionalizovala 1952. godine. Kada je 2011. godine donesen Zakon o restituciji, ustanovljeno je da vlasnici tih nacionalizovanih dobrovoljačkih imanja imaju pravo na povrat imovine. Valjda nisu imali obraza Solunce proglasiti ratnim zločincima ili saradnicima okupatora, ali prostranstva plodnih oranica u samom glavnom gradu države bila su prevelik kolač da bi se vratila vlasnicima, pa je dokumentacija na volšeban način nestala. Prilikom podnošenja zahtjeva, službenici bi vam tražili dokumentaciju o dodjeli zemlje, misleći da ih nemate, a kada bih ih pokazali, onda bi se sjetili da nemate rješenje o nacionalizaciji. Kada bi im i to rješenje pokazali, već vidno iznervirani, službenici Republike Srbije tražili bi vam neki broj protokola, pa zatim trabunjali o nekim zakonima koji još nisu usvojeni, a onda se pravdali da ne znaju ko je sada vlasnik traženih nekretnina. Sve u svemu jednas teška improvizacija, nemušta objašnjena, te birokratska suluda procedura koji su trebali da vas natjeraju da pošaljete sve dođavola i dignite ruke od potraživanja zemlje za koju su vaši preci krvarili. Takva situacija traje do danas.

Da se sada malo pozabavimo i brojkama. Ljubinjci potražuju znači oko milion kvadratnih metara poljoprivrednog zemljišta. Istina, poznajem i neke ljude iz Trebinja i Gacka koji na istom mjestu potražuju zemlju, ali ovdje ću se pozabaviti samo prvo pomenutim. Po ljubinjskim cijenama poljoprivrednog zemljišta koje jedva dostižu jedan euro, ispada da je Srbija Ljubinjcima dužna oko milion evra. Uzimajući u obzir da zemlja u Beogradu košta, hajdemo biti skromni pa reći minimum tri puta više, dolazimo do cifre od 3 miliona evra. Kada tome dodamo i višedecinijsku neisplaćenu rentu, i to prebacimo na cijelu Hercegovinu, doći ćemo do suludih brojki, tako da ispada da ova Vučićeva obećanja o pomoći nisu ništa drugo nego renta za jedan vrlo kratak period.

E sada bi neki rekli, posebno Titonostalgičari, da je Tito tu zemlju dijelom meliorisao pa ona nama više ne pripada, iako je Kraljevina na sebe bila preuzela obavezu meliorizacije zemljišta. Kralj Aleksandar je za razliku od svojih naslijednika, na svoju štetu bio džentlmen, pa nije upadao silom na tuđe privatne posjede, istjerivao vlasnike i davao ih svojim podobnicima. On je provodio kakvu takvu agrarnu reformu i za oduzetu zemlju davao vlasnicima nadoknadu. A svojim borcima kupovao je pustare i kultivisao ih pa onda dodjeljivao.

Zato Aleksandre Vučiću, prvo vrati zemlju njenim vlasnicima, ili ih obešteti na drugi način, pa onda dođi, slobodno zaridaj od dirljivog prijema, i glumi velikodušnog brata.

 

Autor

Rade Likić

Od prvog dana publicista i saradnik internet magazina "Moja Hercegovina". Prepoznatljiv po serijalu tekstova o migracijama Hercegovaca u SAD i njihovoj ulozi u tamošnjem društvu.

Svi tekstovi autora