Više od 70 Hercegovaca oduzelo sebi život – Šta ih tjera na samoubistvo?

ISTOČNA HERCEGOVINA – Prema podacima iz Policijske uprave (PU) Trebinje, u posljednjih pet godina, na području istočne Hercegovine samoubistvo je počinilo više od 70 osoba. Od toga je preko 50 muškaraca.

Ilustracija (FOTO: Pixabay)

O samoubistvima se, makar javno, malo govori, a društvo, saglasni su psiholozi i sociolozi, nema dovoljno razumijevanja za osobe sklone suicidu.

U društvenom i kulturnom kontekstu našeg podneblja sve je manje uzvišenih kulturnih vrijednosti – pravda, prijateljstvo, vrednoća, rad, dostojanstvo, poštenje, koje bi ohrabrujuće djelovale na suicidne ličnosti i amortizovale njihov osjećaj o “besmislu života” koji ih podstiče na samoubistvo. Odlazak kod psihologa ili psihijatra još uvijek je tabu tema.

Upotreba vatrenog oružja, vješanje i utapanje najčešći su načini na koje je više od 70 Hercegovaca oduzelo sebi život.

Sociolog Ivan Šijaković smatra da je osnovni uzrok samoubistva mentalni defekt ličnosti, dok socijalni uslovi u kojoj suicidna ličnost živi mogu biti tek okidač za samoubistvo.

Zabluda je da suicidne osobe ne traže pomoć

„Postoji jedna zabluda da suicidne ličnosti, posebno u fazi pred izvršenje samoubistva, ne traže pomoć okruženja. Većina njih traži, očajnički i vapijuće, pomoć od onih koji ih okružuju (kolege na poslu, prijatelji, partneri, porodica) ali okruženje nije sposobno da pročita njihove reakcije, njihov vapaj, jer on često nije direktan u smislu molbe za pomoć nekoj konkretnoj osobi, već je upućen cijeloj sredini u kojoj se suicidna ličnost nalazi. Suicidna osoba očekuje da će neko primjetiti njene teškoće i probleme i da će pokušati da je razumije i da joj pomogne. Međutim, sredina nije dovoljno edukovana i osjetljiva za probleme suicidnih osoba, pa ne umije na vrijeme da prepozna njihovo izgubljeno stanje koje nastupa neposredno pred samoubistvo. Tu je reč o introvertnim, depresivnom osobama, dok se one agresivno suicidne osobe lakše primjećuju, ali ih ljudi izbjegavaju i tako se udaljavaju od mogućnosti da im pomognu”, naglašava Šijaković.

Direktan spoljni faktor, smatra on, može biti uzrok samoubistva u vrlo rijetkim situacijama, kao što su ucjene, prijetnje, dugotrajna maltretiranja neke ličnosti, što se, navodi on, može desiti i onima koji nisu imali mentalni defekt izražen kroz depresiju i druge vidove suicidnog ponašanja.

Podaci govore da su se na suicid u Hercegovini najviše odlučivale srednjovječne osobe u dobi od 40 do 60 godina, dok je broj onih ispod 40 godina nešto manji.

Šijaković to objašnjava nemogućnošću savladavanja takozvane „anomične situacije“ u kojoj ličnosti nisu u stanju da prevaziđu brojne lične i društvene prepreke.

„Tu se misli na uspjeh u karijeri, problem sa djecom, materijalno stanje, konkurenciju, bolest, nepravdu u odnosima sa institucijama, korupciju, kriminal, nepotizam, gubitak neke pozicije ili drage osobe, nedostatak pažnje i ljubavi, strahove koji dolaze iz okruženja i slično. To stanje pogoduje suicidnim ličnostima da se odluče na samoubistvo. Ljudi u tim godinama stiču utisak da im je vrijeme izmaklo, da ništa nisu uradili, da im život nema smisla, da više nemaju nade i odlučuju se na samoubistvo kao neku vrstu samokažnjavanja ili kažnjavanja onih koji se nalaze u njihovoj blizini, jer im nisu pomogli da ublaže i razriješe nastale probleme. Mlađe suicidne osobe se tješe da još ima vremena i da će naći neki smisao života i postići neke rezultate, zbog toga je kod njih manji procenat samoubistava”, pojašnjava Šijaković za „Moju Hercegovinu”.

Psihologinja iz Gacka Milica Zelenović, takođe, smatra da stresni događaji ili životne okolnost ne mogu sami po sebi biti razlog za suicid, već da to zavisi, prije svega, od psihološke otpornosti, odnosno unutrašnjih kapaciteta osobe da se izbori s problemima.

“U riziku da pokušaju suicid su osobe koje imaju lošu sliku o sebi, nisko samopoštovanje i postavljaju sebi mnogo uslova da bi se voljele. Te osobe su nerijetko i depresivne, a uslovi koje stavljaju pred sebe jako visoki i nerealni.  Kada ne ispuni neke od tih uslova osoba može da zaključi da nije dovoljno sposobna, ni vrijedna poštovanja i ljubavi  i kao takva ne treba ni da živi. Takođe, moze da osjeti jak i dubok samoprezir zbog neispunjenih zadatih ciljeva. Kao posljedica ovakog stanja javlja se ideja da će se problemi riješiti, a patnje zaustaviti okončanjem života“, ističe Zelenović.

Milica Zelenović (Foto: Moja Hercegovina)

U proteklih pet godina suicid u Hercegovini su izvršila 53 muškarca, dok je u istom periodu 18 žena počinilo samoubistvo.

Sagovornici „Moje Hercegovine” saglasni su da je uzrok tome veći pritisak, očekivanja i odgovornosti koji muškarci trpe i koji nose kao teret.

“Suicidne ličnosti su super-senzibilne, pa svaku prepreku, problem, nepravdu i strah doživljavaju većim i težim nego drugi ljudi, te zbog toga žučno i histerično reaguju ili se povlače u stanje depresije i izgubljenosti. Nauka kaže da je više mentalno defektnih muškaraca nego žena, pa otuda proizilazi i veći procenat samoubistava kod muškaraca. Žene imaju nešto veći izbor amortizujućih faktora suicidnog ponašanja, kao što su zabave, druženja, kupovina, ljubav, potomstvo, lepota, produženi boravak kod roditelja i slično. Muškarci teže podnose ‘anomičnu sredinu’ i njihova reakcija se završava samoubistvom”, navodi Šijaković.

Sličnog je mišljenja i psihologinja Zelenović. Specifičnost sredine u kojoj se muška djeca odmalena uče da ne pokazuju emocije i da je sramota plakati, smatra ona, jedan je od razloga što se muškarci rjeđe odlučuju potražiti pomoć.

„U našoj sredini se smatra se da su suze znak slabosti i da su one rezervisane za djevojčice. Dakle, još u djetinjstvu osoba muškog pola dobije poruku da nije okej pokazati slabost. Samim tim muškarci se rijeđe odlučuju da otvoreno govore o problemima. Dugotrajno potiskivanje i trpljenje u osobi u jednom trenutku može postati nepodnošljivo i onda se suicid vidi kao bijeg od svih problema. S druge strane, žene se češće odlučuju da potraže pomoć i da govore o tome kako se osjećaju, jer je to socijalno prihvatljivo ponašanje“, pojašnjava Zelenović.

Kako prepoznati osobu koja želi da se ubije?

Suicidnoj osobi bi se mogla pružiti adektvatna pomoć ukoliko bi ljudi u okruženju obratili pažnju na simptome koji se manifestuju kroz njeno ponašanje.

Primjetite li da se osoba iz vašeg okruženja već duže vrijeme povukla u sebe ili je promijenila svoje uobičajno ponašanje, te ima nagle promjene raspoloženja, to je dovoljan razlog, smatra Zelenović, da obratite pažnju, obavite razgovor i ukoliko je potrebno zatražite stručnu pomoć.

„Sve ovo ne mora da znači da osoba zaista razmišlja o samoubistvu. Neka od indirektnih poruka pomoću kojih možemo da posumnjamo da osoba razmišlja o samoubistvu je i to što se oprašta od drugih ljudi i poklanja svoje stvari, ili je depresivna, bezvoljna, često plače… Direktne verbalne poruke koje osoba često ponavlja mogu biti poruke poput onih – život nema smisla, bolje da me nema, nemam druge opcije, ubiću se”, pojašnjava Zelenović, te dodaje da osoba koja je bezuspješno pokušala samoubistvo sklona povratku tome djelu, ukoliko u međuvremenu ne potraži stručnu pomoć kako bi popravila sliku o sebi i ispravila iracionalna uvjerenja.

Profesor Šijaković vjeruje da društvo nema nikakvog razumijevanja za suicidne osobe, te ih smatra teretom, nevoljom, neprilikom i tuđom brigom.

Ivan Šijaković

„Potrebne su službe vezane za centre socijalnog rada koje će pratiti sve faze čovjekovog razvoja, od školskog uzrasta do zaposlenja, kako bi uočavale suicidna ponašanja i suicidne ličnosti i uključivali ih u razne programe pomoći, amortizacije i neutralisanja okidača koji vode u samoubistvo. Takođe, potrebna su brojna istraživanja koja će ukazivati na stepen suicidnosti u društvu i predlagati mjere za njegovo amortizovanje i usmeravanje u poželjnom pravcu”, ističe Šijaković.

Sagovornici „Moje Hercegovine” zaključuju da je samoubistvo moguće spriječiti ukoliko pravovremeno prepoznamo suicidnu osobu, te poručuju da je svaki problem rješiv.

Potrebno je, saglasni su, inicirati razgovor, pokazati empatiju i razumijevanje za problem i pomoći osobi da potraži adekvatnu stručnu pomoć. U tom lancu, najbitniju ulogu treba da odigraju porodica i prijatelji.

Autor

Nikolija Bjelica

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od avgusta 2013. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora