Hercegovac koji je obilježio američki avio-inženjering: Veljko Gašić – od „Blata“ do zvijezda

U dalekoj Americi jedan hercegovački potomak dizajnirao je ponajbolje borbene avione, a slao je Amerikance i u svemir. Mnogo je iz posne Hercegovine poteklo zanimljivih i nevjerovatnih životnih priča, ali nijedna kao ova koja slijedi ne zaslužuje da ponese ovaj naslov.

veljko-gasic

Popovo Polje u Hercegovini. Plodna oaza u sred golog krša obraslog tek pokojim zakržljalim žbunom zelenike ili drače. Putnik namjernik koji se prvi put susreće sa ovim gotovo nestvarno lijepim pejzažima pomislio bi da ovo polje može ishraniti Hercegovinu. I vjerovatno bi bio u pravu.

Ali nije uvjek bilo tako. Od vajkada, pa sve do šesdesetih godina prošlog vijeka, kada je velikim poduhvatom ukroćena Trebišnjica, svake jeseni, u najkišnijem dijelu godine, nekada kasnije, a nekada ranije, u Popovo polje pristizale su ogromne količine vode. Slijevale su se niz okolne padine, izbijale po obodu polja, većinom sa sjeverne strane, ali ipak najviše vode dolazilo bi Trebišnjicom. Između dotoka vode u Popovo polje i protoka kroz njegove ponore nije se mogla uspostaviti ravnoteža, pa se u Donjem polju stvaralo jezero različite veličine i trajanja. Dubina mu je dostizala do 30 metara. Tu nadolazeću bujicu vode i mulja stanovnici ovoga kraja nazivali su „Blato“. Blato je za Popovce istovremeno bilo i blagodet, ali i prokletstvo. Blagodet, jer vodena bujica bi iza sebe, baš kao nekada Nil u starom Egiptu, ostavila plodni mulj, te su Popovci lako, bez dodatnog gnojenja, pripremali zemlju za oranje. A prokletstvo, jer je Blato bilo nepredvidivo. Nekada bi se zadržalo dugo, pa zemlja nije ni orana, dok bi drugi put došlo iznenada i rano, pa bi sa sobom odnijelo i nepokupljenu ljetinu.

Stalna neizvjesnost i mukotrpna borba za puko preživljavanje tjerali su Popovce da u potrazi za srećom napuste rodni kraj i upute se čak na druge kontinente. Mnogi su stizali i na granicu između azijskog i afričkog kontinenta, radeći kao vrsni majstori kamenoresci na gradnji Sueckog kanala. Ipak, najviše njih otišlo je u Sjedinjene Američke Države, obećanu zemlju, za koju su govorili da može ispuniti svačiji životni san.

Među hiljadama hercegovačkih mladića koji su se početkom prošlog vijeka otisnuli prekookeanskim brodovima ka njujorškim dokovima nalazio se i šesnaestogodišnji mladić iz popovskog sela Čvaljine Ilija Gašić. U Njujork je stigao 1909. godine i odmah se zaputio ka San Francisku gdje ga je čekao rođak Setenčić, takođe Popovac. Na sjeveru Kalifornije Ilija se snalazio teško. Zlatna groznica koja je proteklih 50 godina tresla Kaliforniju polagano je jenjavala. Burni životni vjetrovi Iliju su bacali po Kaliforniji, ali se ubrzo skrasio u Kupertinu, gdje se naselilo nešto njegovih zemljaka iz Popova i Ljubinja. Ovi mladići manuli su se potrage za zlatom i zakupili nešto zemlje u dolini San Bernardino. Tu je, naporno radeći, Ilija podigao malu farmu, ali vjetrovi Prvog svjetskog rata nisu mu dali da se smiri. Kao dobrovoljac otisnuo se ponovo preko okeana i učestvovao u proboju Solunskog fronta. Po završetku rata vratio se na svoju farmu i oženio se sa Katarinom Pavizo. Godine1922. Ilija i Katarina Gašić dobili su sina Veljka, junaka naše priče. Veljko je odrastao na farmi, gdje su Gašići uzgajali šljive, jabuke, kajsije, višnje i grožđe. Pomagao je roditeljima u poslu, brao voće, vozio traktor i u rodnom mjestu pohađao osnovnu i srednju školu. Poput ostale srpske djece rođene tih vremena u Americi, do polaska u školu slabo je govorio engleski jezik. U kući se govorio srpski, ali i u komšiluku. Najbliže komšije Gašića bile su Srbi iz Hercegovine: Gluhajići, Komnenovići, Ivaniševići, Ćukovi, Jahure, Milićevići, Masleše, Galebi, Sulaveri…

Veljko se i danas rado sjeća nedeljnih srpskih okupljanja kada bi gromku hercegovačku pjesmu najčešće započinjao njegov otac Ilija. Od malena je pokazao interesovanje za tehniku. Uvijek je nešto popravljao na očevim poljoprivrednim mašinama, a sa tehnikom se dobro upoznao i u lokalnoj fabrici cementa, u kojoj je preko ljeta ponekad radio. Tamo je izveo prepravku na jednoj mašini, te tako ubrzao proizvodni proces. Po završetku srednje škole, Veljko je upisao tehničke studije na čuvenom univerzitetu Stendford u Los Anđelesu i napustio roditeljski ranč. Tamo, na studijama, sjetiće ga se vlasnik fabrike cementa iz Kupertina Henri Kajzer, poznati brodograditelj i multimiloner, te ga pozvati da radi na konstrukciji do tada najvećeg aviona na svijetu Hjuza H-4.

Naime, početkom Drugog svjetskog rata Američko ratno vazduhoplovstvo suočilo se s problemom transporta ratnog materijala i ljudstva u Veliku Britaniju. Dotadašnji, prekookeanski način dopreme materijala iziskivao je prevelike žrtve, jer su njemačke podmornice uništile veliki broj američkih brodova. Stoga su Sjedinjene Američke Države krenule u potragu za avionom koji je mogao preći velike udaljenosti i prevoziti veliku količinu ratnog materijala. Međutim, problem je nastao zbog ratne potražnje aluminijuma i čelika, pa je taj avion morao biti izrađen od drveta. Ideju za izradu dobio je Henri Kajzer, a saradnik u tom projektu bio mu je avio konstruktor i čuveni holivudski filmadžija Hauard Hjuz koga je u filmskoj ekranizacij u holivudskom ostvarenju “Avijatičar“ glumio Leonardo Di Kaprio. To je bio prvi Veljkov susret sa avio-inženjerstvom. Kasnije je Kajzer napustio projekat, a sa njim i Veljko. Hauard Hjuz je nastavio rad na avionu samostalno i završio ga tek 1947. Izrađen je samo jedan primjerak koji je uspješno poletio, ali više nije bio potreban, rat je već bio završen. Nastanak aviona pratili su razni skandali, pa su o ovom poduhvatu pisane knjige i snimani dokumentarni filmovi.

Veljkovo studiranje prekinulo je američko ministarstvo odbrane dodjelivši mu ratni raspored u vazduhoplovnoj mornaričkoj bazi Mofet fild, gdje se nalazio letni istraživački centar Nacionalnog savjetodavnog komiteta za aeronautiku (NACA), organizacije koju je 1915. godine osnovao američki predsjednik Vudro Vilson, a jedan od devet utemeljivača bio je i Mihajlo Pupin, naučnik svjetskog glasa.

Ta će organizacija 1958. promjeniti ime u NASA i postati stub američkog svemirskog programa. Veljko je za NACA-u istraživao kako se prilikom leta u ekstremnim uslovima avion ponaša, te jednom prilikom zamalo nije nastradao. Početkom Drugog svjetskog rata, glavne pomorske bombarderske zadatke na pacifičkom ratištu obavljao je avion Daglas SBD „Dauntless“, koji je u rat ušao kao već zastario. Analizirajući nedostatke te letilice, inženjeri kompanije Daglas izradili su prototip modernijeg bombardera i nazvali ga SB2D „Destroyer“. Prilikom jednog rutinskog leta, avionom je upravljao eksperimentalni pilot Džordž Kuper, a sa njim je u letilici bio i Veljko Gašić, zadužen da prikuplja podatke o performansama aparata i bilježi njegove letne karakteristike. Posle jednog oštrog zaokreta, motori su otkazali i avion je počeo da se obrušava ka zemlji. Džorž Kuper uspio je nizom manevara da letilicu nekako prizemlji. Iako je avion bio gotovo uništen, i pilot i Veljko Gašić preživjeli su nesreću bez ozbiljnijih povreda.

Agencija NACA – Veljko Gašič (prvi s lijeva u gornjem redu)
Agencija NACA – Veljko Gašič (prvi s lijeva u gornjem redu)

Pošto je u međuvremenu diplomirao na Sendfordu, Veljko je nastavio obrazovanje na Kalifornijskom tehnološkom fakultetu i istovremeno počeo raditi u konstruktorskom birou kompanije Daglas. Godine 1953. Veljko prelazi u kompaniju Nortrop i u njoj ostaje do kraja radnog vijeka. Za ovu kompaniju vezani su njegovi najveći profesionalni uspjesi. Sredinom pedesetih godina prošlog vijeka Veljko je bio glavni projektant Nortropove vrlo uspješne letilice F-5. Radilo se lakom nadzvučnom avionu koji se koristio u mnogim zemljama širom svijeta, a i danas, u 21. vijeku, stotine primjeraka još se nalazi u aktivnoj upotrebi. Proizvedeno je skoro 2.500 ovih letilica za Američko ratno vazduhoplovstvo, Švajcarske vazdušne snage i hladnoratovske saveznike. Bio je to svojevrsni američki odgovor na sovjetski MiG-21, te je Američko ratno vazduhoplovstvo za trenažne potrebe naručilo 1.100 aviona T-38 koji je jedna od verzija F-5. Prilikom obuke pilota lovaca, aparati T-38 su „glumili“ neprijateljske, odnosno ruske avione.

Kasniji projekti koje je predvodio Veljko, avioni F-17 i F-20, zbog nekih političkih odluka američke administracije nisu našli svoje mjesto na tržištu.

Veljko Gašić (prvi s lijeva) pored aviona F-5 koji je dizajnirao
Veljko Gašić (prvi s lijeva) pored aviona F-5 koji je dizajnirao

Tokom šesdesetih godina, uperedo radeći u Nortropu, Veljko je zajedno sa još sedmoricom inženjera srpskog porijekla bio dio američkog svemirskog programa Apolo, gdje je imao funkciju stručnog savjetnika.

Ali najveći uspjeh i kruna Veljkove konstruktorske karijere tek je slijedio.

Američko ratno vazduhoplovstvo je 1980. raspisalo konkurs za izradu i proizvodnju Bombardera napredne tehnologije (ATB). Ovaj unaprijeđeni bombarder trebao je da zamijeni dotadašnje bombardere B-1 i B-52 koji su korišteni u američkim vazdušnim snagama. Takođe, avion je trebalo da odgovori na tadašnje hladnoratovske zadatke, što je značilo da ima smanjen radarski odraz kako bi pod punim nuklearnim opterećenjem stigao neprimijećen iznad Sovjetskog saveza. Projekat je bio izuzetno tehnološki komplikovan i izuzetno skup. Američkom vazduhoplovstvu stigla su dva projekta. Jedan nazvan „Senior Peg“ bio je zajednički podohvat kompanija Lokid i Rokvel, drugi nazvan „Senior Ajs“ bio je djelo kompanija Nortrop i Boing. Projektom „Senior Ajs“, kao glavni konstruktor i dizajner, rukovodio je Veljko Gašić.

Američka javnost i vojni krugovi prednost su davali kompanijama Lokid i Rokvel zbog iskustva u konstruisannju tehnološki naprednih aviona (Kompanija Lokid je već proizvodila „nevidljivi“ F-117), ali pobijedio je projekat kojim je rukovodio Veljko. Avion kompanija Nortrop i Boing kasnije je nazvan B-2 Spirit i, nažalost, svoju ratnu premijeru imao je 1999. godine iznad Srbije.

Veljko u kompaniji Nortrop nije dočekao operativnu upotrebu do sada tehnološki najsavršenijeg aviona na svijetu u čijem stvaranju je dao najznačajniji doprinos. Penzionisan je 1988. godine. Bio je ponosan na svoje porijeklo i, poput većine drugih potomaka ranih emigranata, nije amerikanizovao svoje ime – uvijek je bio samo Veljko. Danas penzionerske dane provodi u Los Anđelesu sa suprugom Patrišom. Dok ga je zdravlje služilo bio je aktivan član srpske zajednice u Kaliforniji, pa čak i danas ponekad prisustvije službama u Srpskoj pravoslavnoj crkvi Svetog Stevana u Alhambri ili onoj Svetoga Save u San Gabrijelu.

Tako vam to često zna biti u Hercegovini. Od blata se uzdigneš ka zvijezdama. Veljkov otac Ilija, bježeći od popovskog „Blata“, nije ni naslućivao da će njegov sin Veljko slati Amerikance među zvijezde u nebeska prostranstva, te konstruisati najbolje američke avione.

Autor

Rade Likić

Od prvog dana publicista i saradnik internet magazina "Moja Hercegovina". Prepoznatljiv po serijalu tekstova o migracijama Hercegovaca u SAD i njihovoj ulozi u tamošnjem društvu.

Svi tekstovi autora