Uspon na vrh Veleža: Dva sata vožnje za uživanje u pogledu na stotine kilometara prostranstva

Velež je mitska riječ Hercegovine, ali se malo Mostaraca i Hercegovaca uopšte popelo na neki njegov vrh. Slike koje možete vidjeti vozeći se od grada do vrha planine, kao i pogled sa samog vrha, teško se mogu prepričati. Klix.ba donosi reportažu o usponu na hercegovačku ljepoticu.

FOTO: Klix

Sa vrha Brasine i njegovih 1.910 metara nadmorske visine vidite Pelješac i Jadransko more, kao i stotine kilometara prostranstva na sve strane svijeta.

Brasina nije najviši vrh planine, već Botin, južnije pozicioniran, ne mnogo viši, ali mnogo teže dostupan jer zahtijeva dugo pješačenje i nije za rekreativce, a ponajmanje za one koji bi se automobilom željeli popeti na vrh planine.

Uspon na Brasinu sadržava 24 kilometra vožnje automobilom od samog Mostara, od čega je nekoliko početnih kilometara uspona na Forticu i Podveleški plato asflatni put. Kakav je kvalitet ostatka vožnje najbolje govori podatak da vam za tih 24 kilometra treba dva sata vožnje džipom, otprilike koliko vam treba za 124 kilometra vožnje od Mostara do Sarajeva.

Iz grada krećemo oko 17 sati, termometar u automobilu pokazuje 40 stepeni, svi su u ljetnoj odjeći, ali iskusan organizator ranije upozorava da se temperatura spusti za polovinu svoje mostarske vrijednosti. Prvih pola sata gledate prepoznatljive prizore Mostara u dolini, a kako se penjete s nadmorskom visinom i krajolik postaje dublji te tako sve više požara u daljini postaje vidljivo. Imate osjećaj da gori sve do mora.

Put vas nosi pored budućih vjetroelektrana koje bi nekada trebale vjetar pretvarati u električnu energiju, a sada možete vidjeti pristupne saobraćajnice i pokoju mjernu jedinicu.

FOTO: Klix

Selo Dobrč kraj je neke iole normalne ceste i automobil s pogonom na sva četiri točka počinje savladavati planinski put koji se ne može nazvati makadamom. Ispred sebe ugledate veliku planinu, a iza sebe više ne vidite ništa od Mostara, osim horizonta koji se prema zapadu širi u toj mjeri da počnete vjerovati kako ćete na vrhu moći vidjeti more.

Posljednjih sat vremena puta je samo za ozbiljna terenska vozila i odlične vozače, ako se negdje ne želite prevrnuti. Kako uspon postaje teži, tako cesta postaje nesigurnija, sa strana je često ambis i ne želite pomisliti šta se može desiti u nekom lošem scenariju. Ipak, pogled je nestvaran, kasno popodnevno sunce koje se već lagano spušta i planinski vrhovi koje nikad niste gledali iz ove perspektive ostavljaju bez daha, kao da gledate najveću atrakciju.

Uz cestu nismo susreli druge putnike namjernike, ali jesmo nekoliko zanimljivih planinarskih objekata, kao skloništa i jednu čatrnju. Na tim nadmorskim visinama nema smeća, priroda je očuvana i počinjete vjerovati onima koji kažu da pravi život kreće iznad 1.000 metara nadmorske visine. Posljednjih nekoliko kilometara put je izuzetno težak za automobil, svako malo se provlačite pored stijena koje obrušeno na putu stoje dvadesetak godina, a primijetite i spomen-ploču izvjesnog potpukovnika JNA koji je život ostavio uređujući tu cestu.

Kad nakon dva sata uspona dođete na vrh i shvatite da u tom momentu vjerovatno od nekoliko stotina kilometara nema nikoga na istoj visini, pogled koji se pruža na sve strane svijeta ostavlja bez daha. Nakon što dođete sebi, shvatite da je možda bilo pametnije da ste ponijeli i nešto deblje od dukserice, jer vjetar puše vrlo jako, a termometar u automobilu pokazuje 17 stepeni, 23 manje nego u Mostaru prije dva sata.

Na vrhu je nekad bilo života i organizacije. Vojska je imala utvrđeni vojni radarski kompleks sa stalno smještenom vojnom jedinicom, a RTV Sarajevo veliki repetitor sa pratećim osobljem. Vojni objekt uključivao je četiri ili pet podzemnih etaža, stotine metara tunela, heliodrom i bio je ograđen bodljikavom žicom i čuvan strogom stražom, kao i psima. Psi su očito imali puni komfor, betonske kućice bile su obložene stiroporom kad to u Jugoslaviji niko nije imao.

Objekt je uništen u ratu, a repetitor visi prema sjeveru, jedino se dobro drže stražarske kućice. Toliko dobro da ne možete, a da ne pomislite kako je na ovoj visini bilo stražariti u nekoj olujnoj decembarskoj noći, bojeći se napada stranog neprijatelja ili domaćih izdajnika.

Do porušenog objekta nekad dođu planinari, a češće sakupljači sekundarnih sirovina. Na sve strane gledate beton, a nigdje ni komadića željeza, osim konstrukcije repetitora koja visi obrušena nad pet stotina metara dubokom provalijom. Podzemne instalacije koje su na vrh planine dovlačile električnu energiju, komunikacijski i tv signal u cijelosti su otkopane i otuđene. Teško je i pretpostaviti kolika je šteta time učinjena.

Na vrhu brojite planinske vrhove, gledate Biokovo, obližnji Prenj, sve planine prema istoku, more vidite tek uz pravilan odsjaj sunca i kad se raziđu oblaci. Zbog uživanja u ljepoti ne treba zaboraviti na vrijeme krenuti nazad jer planina sama od sebe zna zakomplikovati razvoj događaja, posebno kao nama kada nam je usred spusta pukla guma, a noć već pala. Ipak, doživljaj nije potpun, ako bar nešto ne krene mimo planiranog.

Izlet na ovakva i slična mjesta organizuje Đani Rahimić, profesor na Građevinskom fakultetu i veliki entuzijasta kada je riječ o adrenalinskim sportovima, posebno biciklizmu, čovjek koji stoji iza ideje zip-linea na Fortici o kojoj smo već pisali. Đani smatra da bi ovakvi džip ili fotosafariji mogli biti zanimljivi kako domaćim, tako i stranim turistima, ljudima željnim provoda mimo uhodanih ruta.

Autor