Usamljenost treba liječiti kao bolest, zato što to i jeste

Pojedinci sa manjom društvenom povezanošću imaju poremećaj sna, slabiji imunosistem i viši nivo hormona stresa. Usamljenost kod starijih ljudi može ubrzati nastanak kognitivnih oštećenja, a za izolovane pojedince vjerovatnoća da će doživeti preranu smrt dvostruko je veća nego kod onih sa bogatijim društvenim životom

Foto: Profimedia
Foto: Profimedia

I moj pacijent i ja znali smo da on umire. Umrijeće danas. Možda sutra. Ili sljedećeg dana. Treba li nekoga da pozovem? Nekog koga bi želio da vidi?

Nikog, rekao mi je. Nema porodicu. Nema bliskih prijatelja.

Za mene, žalost njegove smrti bila je nadjačana jedino žalošću njegove samoće. Pitao sam se da li je njegova izolovanost, a ne splet nesrećnih okolnosti, podstakla preranu smrt.

Društvena izolovanost je u porastu. Od osamdesetih godina, procenat odraslih Amerikanaca koji će priznati da su usamljeni udvostručio se sa 20 na 40 odsto. Skoro jedna trećina Amerikanaca starijih od 65 godina živi sama, i čak polovina onih starijih od 85.

Pojedinci sa manjom društvenom povezanošću imaju poremećaj sna, slabiji imunosistem i viši nivo hormona stresa. Jedna skorašnja studija pokazala je da izolovanost povećava rizik od srčanih bolesti za 29 odsto, a za 32 od infarkta. Druga istraživanja otkrila su da kod društveno izolovanih pojedinaca postoji 30 odsto veći rizik od umiranja u narednih sedam godina.

Usamljenost kod starijih ljudi može ubrzati nastanak kognitivnih oštećenja, a za izolovane pojedince vjerovatnoća da će doživeti preranu smrt dvostruko je veća nego kod onih sa bogatijim društvenim životom.

Nova istraživanja ukazuju i da usamljenost može biti dijelom izazvana neobičnom osetljivošću na oblike socijalne interakcije (facijalne ekspresije, govor tijela i sl.).

Usamljenim ljudima svojstveno je da dvosmislenu verbalnu i neverbalnu komunikaciju tumače negativno i pokrenu mehanizam samoodržanja. Na ovaj način, samoća može biti zarazna: kada je jedna osoba usamljena, ona se povlači iz društvenog kruga i podstiče druge da učine isto.

Doktor Džon Kaćopo, profesor psihologije na Univerzitetu u Čikagu, isprobao je razne pristupe u liječenju usamljenosti. Došao je do zaključka da su najefikasnije intervencije one koje se usredsređuju na “maladaptivnu društvenu kogniciju” – odnosno one koje pomažu ljudima da preispitaju način na koji komuniciraju sa drugima i percipiraju oblike društvene interakcije.

Usamljenost kod starijih ljudi nerijetko je posljedica odlaska članova porodice i smrti bliskih prijatelja. Kako je jedan stariji čovek obrazložio: “Vaš svijet umire prije vas.”

Idealno bi, prema riječima eksperata, bilo da susedstvo i zajednica povedu računa o starijim ljudima koje zadesi tako nešto i preduzmu sve što je potrebno da preduprijede ili makar umanje društvenu izolovanost. Njima bi trebalo omogućiti i pristup saobraćaju, obezbediti niže cijene karata za autobus ili posebne službe za prevoz, što bi pomoglo održanju društvenih veza.

Religiozne starije ljude treba ohrabrivati da nastave da redovno posjećuju službu; njima bi koristio osjećaj duhovnosti i zajedništva, kao i budno oko drugih koji posećuju crkvu. Oni koji mogu da brinu o životinji mogli bi da uživaju u društvu ljubimca. Ali u nastajanju su i mnogo uređeniji programi pomoći. Na primer, dr Pol Teng iz Fondacije Palo Alto osnovao je linkAges, međugeneracijsku razmjenu usluga.

Program funkcioniše tako što članovima dozvoljava da objave onlajn nešto u vezi sa čim im je potrebna pomoć: časovi gitare, partner za skrebl, vožnja do lekara. Drugi mogu da volontiraju, pomognu i “sakupe” sate koje će iskoristiti kada je njima potrebna pomoć.

Na primer, studentkinja može vidjeti objavu starijeg čoveka kome je potrebna pomoć u bašti. Ona mu pomogne da zasadi leju cvijeća i “skupi” dva sata usput. Nekoliko mjeseci kasnije, kada ona želi da skuva nešto sa menija malezijske kuhinje, penzionisani kuvar će joj priskočiti u pomoć.

Istraživanja sve češće potvrđuju našu najdublju intuiciju: ljudska povezanost u samom je srcu čovjekove dobrobiti.

“Ne treba vam drug za igru svakodnevno”, kaže dr Teng. “Ali znati da vas neko cijeni i da ste još uvek pripadnik zajednice i doprinosite joj nevjerovatno dobro utiče na psihu.”

Tagovi:
Autor