Trebinjski taksisti: Posao nam uzimaju “divljaci” i službeni vozači državnih preduzeća

TREBINJE – Tradicija obilježavanja 15. januara, Dana vozača i automehaničara, u Bosni i Hercegovini, u poslijeratnom periodu, zadržana je tek u pojedinim dijelovima zemlje. Ovim povodom, danas smo razgovarali sa Trebinjcima koji svoj radni dan provode za volanom – taksistima.

Parking za trebinjske taksiste pored zidina Starog grada (FOTO: Moja Hercegovina)
Parking za trebinjske taksiste pored zidina Starog grada (FOTO: Moja Hercegovina)

Sjedište trebinjskih taksista je na parkingu pored zidina Starog grada. Raspoređeni u dnevne i noćne smjene, kako kome odgovara, na svom poslu provode u prosjeku deset sati dnevno.

Njihovi problemi su, kažu, brojni. O njima su spremni da razgovaraju, ali pod uslovom da im zaštitimo identitet, kako im rad u ionako lošim uslovima ne bismo učinili još težim.

Posao ide slabo, jer su nam uslovi rada loši, a loša je i ekonomska situacija u našoj zemlji. Najviše nam smetaju ‘divlji taksisti’, od njih ne možemo ništa da uradimo. Trenutno je u opštini registrovano oko 35 taksista, a ‘divljih’ ima ko zna koliko. Da nije njih, sve bi bilo drukčije – kaže jedan od taksista iz Trebinja.

Osim toga, glavobolje im zadaje i zakon koji im ne dozvoljava da voze putnike preko granica države, pa su detaljne kontrole njihovih vozila na graničnim prelazima, kažu, neizbježne. Za sve krive državu koja, smatraju, nije učinila ništa da poboljša njihov položaj.

– Neki od nas rade i po deset ili 12 godina, ali uslovi rada nikako da budu bolji. Problem je u tome što država ništa ne radi po tom pitanju. Evo, recimo, obim posla nam je porastao sa dolaskom turista, ali i to se razvodni s obzirom na nelojalnu konkurenciju poput rent-a-car-a ‘na divlje’, ‘divljih taksista’ i slično. Da nije toga, osjetilo bi se baš – priča jedan od taksista.

No, problem nisu samo ilegalni taksisti. Konkurenciju trebinjskim taksistima, kažu, prave čak i službeni vozači nekih državnih preduzeća iz ovog grada.

– Niko od nas ne može da dobije priliku da vozi nekog u Banjaluku, jer službeni vozači pojedinih državnih preduzeća voze ljude službenim kolima, trošeći državno gorivo, a pritom im još naplate vožnju po cijeni autobuske karte – žale se taksisti iz Trebinja.

Umjesto naziva ulica lokalno poznata odredišta

Budući da je Trebinje mali grad, mušterije taksiste vrlo rijetko pozivaju da dođu u određenu ulicu. Umjesto toga, odredište za dolazak ili krajnju tačku vožnje uglavnom su lokalno poznati objekti.

– Kod nas niko ne poziva taksi prema nazivima ulicama, već su odrednica za snalaženje obično prodavnice, marketi, kafići ili čak nečija kuća, pošto se svi manje-više poznajemo. Oduvijek je tako. Prosto postoji nešto specifično u naselju što svi znaju i tako to ide. Čak niko od nas taksista maltene ni ne zna nazive polovine ulica osim ovih glavnih u gradu – priča jedan od taksista.

Osim toga, kažu, „sindrom malog mjesta“ ogleda se i u drugim stvarima.

– Stariji ljudi kad sjednu u taksi, obično pitaju čiji si, odakle si, jesi li oženjen, ma kao da si na ispitivanju – priča nam sa osmijehom svoje iskustvo trebinjski taksista.

Ružnih iskustava, dodaje, uglavnom nema, osim pijanih mušterija koji, kako kaže, znaju da budu „posebna terapija“ tokom radnog dana.

Grad, ipak, može da pomogne

Iako su problemi taksista uglavnom prouzrokovani nebrigom na državnom nivou, Gradska uprava, smatraju, može da pomogne u onome što je njena ingerencija.

– Nekoliko puta godišnje, kada su neki događaji u gradu poput slave grada, ulice su zatvorene i nemamo pristup centru kako bi mogli da radimo. Bilo bi posla taj dan, ali ne možemo ući ovdje. Svugdje u svijetu u takvim situacijama hitne službe i taksisti imaju pristup, a mi ovdje nemamo. To bi, recimo, moglo da se poboljša – ističu trebinjski taksisti.

Zahvalni su Gradskoj upravi što im je prije nekoliko godina smanjila mjesečnu naplatu za boravište na parkingu za taksiste sa 30 na 15 maraka. Svako smanjenje dažbina im, kažu, znači mnogo.

Inače, Dan vozača i automehaničara tradicionalno se obilježava od 1960. godine, kada je Josip Broz Tito postao počasni član Saveza vozača Jugoslavije.

Jelena Denda Borjan

Autor