Trebinje – grad blizanaca!?

Moja životna želja je da imam petoro djece. Kako vrijeme odmiče, okolina sumnja, a ja i dalje čvrsto vjerujem. Strpljivo čekam da dobijem stalan posao i krećem u akciju, a onda… onda ću uživati. Ne želim da slušam priče o nemaštini, kako se ne može, kako su skupe knjige, kako će mi biti haos od života, kako se mogu oprostiti od putovanja, kako će tepisi biti od smokija… Sve ja to znam, ali musavi osmijeh sa dva zuba tih smušenih, balavih i predivnih stvorenja me oduvijek fascinirao. Ja još vjerujem da Trebinje, Hercegovina i cijela država mogu biti raj za život. Naopaka sam, znam!

trebinje_grad_blizanaca

Nemam genetske predispozicije da rodim blizance, ili čak trojke, i ubrzam ostvarenje želje. Jedina dodirna tačka sa tom suludom idejom su mi Vanja, Sanja, Ana i Tanja (na slici).

Vrtim kružni brojčanik fiksnog telefona 25-776.

– Halo, je li stan Kundačina?

– Jeste, koga trebate!?

– Jeja ovdje. Sanja, jesi li ti?

– Jesam… (poslije par rečenica utvrđujem da nije Sanja.)

– Ma, Tanja, šta se zezaš danas? Šta treba da se uči iz biologije?

S druge strane slušalice muk. Vidim – nije ni Tanja i zapovijedam: Vanja, daj mi Sanju ili Tanju!

– Odmah! – i začuje se grlen smijeh.

– Ana, baksuze, a to si ti?! (…smijeh…)

– Opet sam te prevarila…

Ovako su dugi niz godina izgledali pozivi s kraja na kraj ulice Ivana Krndelja. Jer sam djetinjstvo provela sa Sanjom i Tanjom, a Vanja i Ana su njihove mlađe sestre. Na prvi pogled neobično je da u 21. vijeku neko ne prati trendove i ima četvero djece. Na drugi pogled primjećujemo da nije Anja nego Ana. Ipak ima jedan bitniji detalj. Njih četiri su zapravo dva para blizankinja (namjerno ne pišem bliznakinja jer u Trebinju svi kažu blizankinja). Po tome su jedinstvene u Trebinju, a vjerujem i šire u Hercegovini. Jer od bezbroj blizanaca, koliko ja znam (ograđujem se), samo je teta Dara izvela ovaj podvig. Rodila dva para cura u razmaku od nepune četiri godine. Začela prirodnim putem i porodila se prirodnim putem. Dakle, sve se može!

Sve četiri su u potpunosti različite i fizički i psihički. Trebalo je da se družim sa starijim parom, ali ova dva mala priljepka su uvijek bila tu. Igrale su se s nama ćore bake, a i u pubertetu nas prisluškivale iza vrata ili na drugi telefon. Zaokupljene ljubavnim jadima nismo ih primjećivale dok same ne bi prasnule u smijeh. Tako da i njih doživljavam kao malo dalje drugarice. Danas cure žive u četiri grada. Gornji Milanovac, Goražde, Nikšić i Banja Luka. Neke je odvela ljubav, a neke su otišle trbuhom za kruhom. Jer od njih četiri nijedna se nije mogla zaposliti u Trebinju. Državo?

Za prethodne Vaskršnje praznike uspjela sam da vidim tri od četiri u porodičnom domu. Kao i uvijek, Tanja se smijala mojim idejama i držala na distanci, ali ja sam uspjela da mlađi par, Vanju i Anu, pitam neke detalje vezane za blizance i njihov život. Razgovor smo obavili brzo jer su imale pune ruke posla oko mladih naraštaja. Iako dvojajčane blizankinje i likom različite, složile su se i nadopunile u većini odgovora. Sasvim su sigurne da jedna u drugoj imaju najboljeg prijatelja za cijeli život. Nikad im nije smetalo što su blizankinje. Nikad se nisu isto oblačile, ali nastavnici su ih miješali. Ovaj put priznaju da su ponekad bile nestašne. Oduvijek im je teško padalo razdvajanje. Najveći šok su doživjele pri upisu u srednju školu jer je Vanja upisala ekonomsku školu, a Ana medicinsku. Bile su suprotna smjena. Ana kaže da ju je tada sudbina spojila sa današnjom kumom Bojanom. Jer je i Bojana bila u istoj situaciji. Njen brat blizanac Bojan je upisao gimnaziju.

Slažu se da je predivno biti mlađi par blizanaca. Od Sanje i Tanje su naučile prva slova. Danima su se u školi hvalile kako su ih vodile u tada jako popularan Klub umjetnika na kapućino, upisivale njihove odgovore u leksikone, slušale Riblju čorbu, upisale se u Crveni Krst i Odred izviđača kao starije sestre. Kućom odliježe smijeh dok pričaju da kad bi odgovor u školi bio za četvorku, iščupale pet minus jer su starije bile sjajni đaci. Pokrivale su jedna drugu u svim situacijama. Ana nije voljela dugo da ostaje u gradu, a Vanja jeste pa da bi roditelji mislili da su obje tu. Ana je pričala sama sa sobom dok prolazi kroz hodnik. Prilikom odlaska na fakultet prvo se razdvojio stariji par. Sanja je otišla u Beograd, a Tanja u Foču. Poslije se razdvojio i mlađi par, ali su one mudro postupile. Vanja je otišla kod Sanje, a Ana kod Tanje.

Od njih četiri već imam četiri mala drugara. Bože zdravlja, biće ih još. Jer prosto neke kuće su uvijek pune sreće, veselja i dječijih osmijeha. Upravo tako pamtim kuću Kundačina.

Inspiraciju za ovu priču pronašla sam čitajući tekst iz magazina Fokus. Bužim, opština na sjeverozapadu BiH, želi da se proglasi opštinom blizanaca. Navode podatak da je u poslednjih dvadeset godina rođen 21 par blizanaca. Odmah se u meni nešto pobunilo. Jer u našem naselju ima bezbroj parova blizanaca. Kažem bezbroj jer nisam imala kad otići kod matičara i provjeriti tačan podatak. Ovdje kao dokaz prilažem spisak sa 24 para onih koje svaki dan srećem, poznajem ili sam poznavala, družila se ili se družim sa njima.

trebinje_grad_blizanaca_1

Dakle, ovo su blizanci iz samo jednog trebinjskog naselja, Vinogradi. Gdje su ostali? Sva ta dupla kolica koje guraju roditelji korzom, parkom, preko mostova…? Tek, gdje su cure iz našeg kvarta koje su se udale ili u Trebinje ili širom svijeta i rodile blizance?

S toga postavljam pitanje: Ako će Bužim biti opština blizanaca, može li Trebinje biti grad blizanaca!?

Autor

Jelena P. Kovačević

Diplomirala geografiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Od novembra 2013. godine blogerka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora