Trebinjac Vule – Jovo Vlačić: Bijeg od neprijatelja spasio ga mučke smrti

TREBINjE – U noći između 23. i 24. juna 1941. godine nad Pridvoračkom jamom u Trebinju okončao se život 13 uglednih trebinjskih Srba, dok su trojica uspjela da izmaknu neprijateljskoj ruci. Vaso Popovčević, Jefto Škoro i Vule – Jovo Vlačić pobjegli su od neprijatelja.

Vule - Jovo Vlačić (Foto: Moja Hercegovina)
Vule – Jovo Vlačić (Foto: Moja Hercegovina)

„Moja Hercegovina“, nakon niza priča o pridvoračkim stradalnicima, donosi priče o trojici Srba koji su uspjeli pobjeći sa jame.

Vule – Jovo Vlačić je rođen 1910. godine. Živio je u trebinjskom naselju Police, a radio je kao željezničar.

Jovov otac Lazar i majka Anica (rođ. Rajičević) pored Vula – Jova imali su još kćerke Gospavu i Vukosavu.

Sa suprugom Darinkom (rođ. Puić) Vule – Jovo je imao četvoro djece, tri sina i jednu kćerku: Batrić (1933 – 2003), Šćepan (1935 – 2012), Veseljko (1948 – 1985) i kćerka Veseljka, rođena 1948. godine, koja živi u trebinjskom naselju Police. Udata je za Slavka Pikića sa kojim ima dvije kćerke Suzanu i Snežanu, koje takođe žive u Trebinju.

Batrićeva žena Olga živi u Beogradu, gdje živi i njihov sin Miljko, dok je drugi sin Vladan u Kanadi.

Šćepanova žena Velinka živi u Trebinju, gdje je i njihova kćerka Olivera.

Veseljko nije bio oženjen.

O životu, stradanju i svemu onome što se nakon Drugog svjetskog rata dešavalo Jovu Vlačiću razgovarali smo sa njegovim najbližim potomkom kćerkom Veseljkom Pikić.

Veseljka je rođena 1948, sedam godina nakon dešavanja u Pridvorcima. O nemilim doađajima iz 1941. godine je slušala gotovo cijelo djetinjstvo i mladost, a najviše priča zapamtila je od oca Jova, majke Darinke i tetke Gospave.

Veseljka se prisjeća kako je njen otac Jovo mnogo godina nakon događaja u Pridvorcima često davao intervjue novinarima, u kojima je svjedočio šta se tih dana juna 1941. godine dešavalo u Trebinju.

Veseljka se prisjeća priča o suđenja ustaši Nazifu Šahoviću 16. februara 1946. godine u Mostaru, gdje je Jovo bio svjedok.

U razgovoru za „Moju Hercegovinu“ Veseljka kaže kako je u aprilu 1941. komšija saopštio njegovom djedu, a Jovovom ocu kako je na „ustaškom spisku za odvođenje“ i kako bi dobro bilo da ode iz Trebinja. Otac Lazar i sin Jovo, zbog straha da bi to moglo biti istina, uputili su se prema Vilusima, gdje je živjela Jovova sestra Gospava Janković i njen muž Milan.

Budući da je Jovo radio na željeznici, poslije nekoliko dana boravka na Vilusima odlučio je ponovo da počne voziti vozove, a početkom juna dobija naredbu da vozi prema Bileći, što je vidio kao dobru priliku da se raspita za svoju porodicu koja je ostala u Trebinju.

Prema Veseljkinoj priči na stanici u Bileći Jovo je sreo starog poznanika Nazifa Šahovića, koji mu je, kako kaže, dao obećanje da se slobodno može vratiti u Trebinje da vidi porodicu i da mu se ništa neće desiti.

Međutim, dolaskom na stanicu u Trebinje, ustaše su ga opkolile i uhapsile zbog navodne sumnje da je otišao u Crnu Goru da diže ustanak.

„Odao ga je Nazif Šahović, on je rekao – nije taj, već onaj dolje, pokazujući rukom na mog oca, jer su ustaše prethodno mislile od nekog drugog čovjeka da je on. Tu su ga premlatili, i odveli u zatvor, gdje su ga ponovo premlaćivali. U zatvoru je boravio 16 dana, dok ih jednu noć, tačnije 23. juna, nisu odveli i saopštili im da idu u Sarajevo na saslušanje. Vezali su ih po dvojicu i ubacivali u autobus nekog Volića. On je bio vezan sa Aleksom Sokolovićem“, prisjeća se Veseljka priča svoga oca.

Veseljka Pikić (Foto: Moja Hercegovina)
Veseljka Pikić (Foto: Moja Hercegovina)

Posebno joj je, kaže, upečatljiva ostala rečenica koju je njen otac mnogo puta ponovio – kada su došli na odredište nekog od ustaša je rekao – Omere, Omere, ponesi kreč.

„To su bili neki Bračkovići, tako je tata govorio, tako je i za novine pričao“, dodaje Veseljka.

Prepričava kako su Vaso Popovčević i Jefto Škoro uspjeli da pobjegnu i da je Jovo tek tada prvi put čuo pucnje.

Prema Veseljkinoj priči, kada je na red da se izvede iz autobusa došao njen otac i Aleksa Sokolović, Jovo je ispod glasa molio Boga za njih, što je neko od prisutnih Ustaša čuo, nakon čega ga je udario maljem u zatiok. Od sigurne smrti ga je spasila službena kapa, koja je na zadnjem dijelu bila podebljana.

„Tata je pao na zemlju i čuo je jaukanje Alekse Sokolovića. Iako je ćutao na zemlji, tata je dobio još jedan snažan udarac. Pričao nam je da ga ništa nije zaboljelo tako jako, kao što ga je zaboljelo kad mu je ustaša đonom stao na kraj prstiju. Ipak, nije pustio glasa da se ne bi odao, jer su ustaše mislile da je mrtav. Tek kad su dvojica ustaša došli da njega nose, otrgao im se i počeo da trči u mrak. Prepoznao je da se nalaze u Pridvorcima, pa je otprilike znao kuda treba da se kreće“, priča Veseljka.

Sjeća se priča kako je njen otac „letio“ kroz žito, luk, zatim divljim putevima i štrekom, dok je za sobom čuo pucnjeve. U bijegu je ranjen u jednu nogu.

Prema riječima naše sagovornice, Jovo je otišao kod svoje sestre Gospave, a usput je sreo i Jefta Škora, koji je, takođe, pobjegao sa jame, nakon čega su svi nastavili svojim putevima.

„Otac je zatim izbio u selo Rapti kod tetke. Tu su mu sanirali povrede. Kasnije je krenuo put Grahova. Nije dao da se nosi na nosilima, jer je htio sam da ide. Imao je pratnju ako mu zatreba pomoć. Stalno je spominjao neku Milojku Čolović i sina Pavla Pejanovića. Na Grahovu se sastao sa Vladom Šegrtom i Savom Kovačevićem, oni su se već bili dali u šume. Neki itaijanski pukovnik Kolonelo ga je pitao šta je bilo, a nakon što mu je tata objasnio situaciju, on je odmah sutra naredio da se svi puste iz zatvora u Trebinju“, prisjeća se Veseljka.

Pojašnjava da je kasnije Jovo otišao u Nikšić na liječenje gdje je boravio četiri mjeseca.

Nekoliko mjeseci nakon masakra nad Pridvoračkom jamom, zaslugom doktora prava sa Sorbone Novice Kraljevića, u dogovoru sa italijanskim vlastima, 6. oktobra 1941. organizovano je vađenje posmrtnih ostataka ubijenih Srba. Oni su sahranjeni po pravoslavnom obredu, a na dostojanstven način od njih se oprostio Novica Kraljević, koji se, posebno zahvalio italijanskoj vojsci na svesrdnoj pomoći.

Za vrijeme vađenja posmrtnih ostataka iz jame, Vule – Jovo Vlačić je bio na Zubcima jer nije smio da se vrati u Trebinje.

„Mislim da se sredinom 1942. godine tata vratio u Trebinje“, kaže Veseljka.

Suđenje Nikoli Marlotu

Okružni sud u Mostaru osudio je Nikolu Marlota iz Zagreba 1946. godine na kaznu smrti strijeljanjem zbog počinjenih ratnih zločina nad Srbima civilima, a među najtežim zločinima su bila ubistva nad Pridvoračkom jamom 23. juna 1941. godine.

Ustaša Nikola Marlot proglašen je krivim zbog toga što je 4. juna 1941. godine u Trebinju uhapsio Vulu Vlačića, pod sumnjom da je ilegalno nosio poštu u Nikšić, i da ga je u zatvoru vezanog tukao zajedno sa Hakijom Šaranom, te da je u noći između 23. i 24. juna 1941. godine zajedno sa Avdom Barakovićem, Borom Rotkvićem, u ustaškom zatvoru, žicom svezao 16 Srba koje su potrpali u Volićev autobus, a potom ih odveli do Pridvoračke jame sa koje je pobjegao Jefto Škoro, Vaso Popovčević i Vule – Jovo Vlačić.

Vule – Jovo Vlačić rekao je na suđenju kao svjedok da su ga nepoznate ustaše predale Nikoli Marlotu. 4. juna 1941. godine, sa kojim je bio Šefko Duraković. Vlačića su predali Hakiji Šaranu. Sva trojica su, potom, odveli Vlačića u samicu gdje su ga tukli. Optuženi Nikola Marlot priznao je da je u autobusu  23. juna 1941. godine udario pištoljem po glavi Jova Vlačića. U presudi je utvrđeno da je Marlot poslije zločina prodao tri zlatna zuba trebinjskom zubaru Hugu Frančeskiju.

O daljem toku suđenja sagovornica „Moje Hercegovine“ Veseljka Pikić zna samo toliko da je prekinuto, jer je navodno Vlado Šegrt zahtijevao od Jova Vlačića da ćuti o svemu, kako bi „sačuvao svoju glavu“.

„Rekao mu je – šta je bilo, bilo je, Vlačiću ne optužuj ljude“, prisjeća se priča naša sagovornica.

Dodaje da su tek poslije Jovove smrti 1984. godine gradom počele kružiti priče kako je za „ćutanje“ njen otac dobio fes pun zlata, što ona naziva „čistom laži i zlonamjernim pričama“.

Podsjećamo, o zločinu nad pridvoračkim mučenicima se više od 70 godina skoro pa ćutalo. “Moja Hercegovina” je pokrenula pitanje neobilježene zajedničke grobnice 13 mučenika u trebinjskom groblju u Podgljivlju, u kojoj još uvijek leže posmrtni ostaci nekih od njih.

Čitajte još:

Др Петар Рундо – срески љекар из Требиња, објешен у усташкој полицији

Jefto Škoro – pobjegao sa Pridvoračke jame, ali ne i od ustaške ruke

Trebinjac Vule – Jovo Vlačić: Bijeg od neprijatelja spasio ga mučke smrti

Васо Поповчевић – преживио Придворачку јаму, али не и састанак са Савом Ковачевићем

Придворачка жртва Алекса Соколовић – Сарајлија, па Требињац

Pridvoračka žrtva Jovo Madžar – zvjerski ubijen ispred rođene kuće

Pridvoračka žrtva Lazar Kukurić – otrgnut od porodice u životu i u smrti

Stradanje nad Pridvoračkom jamom: Kako je najbolji prijatelj Trebinjca Steva Miljkovića odveo u smrt

Trifko Babić – Hrabri Solunac kukavički ubijen na Pridvoračkoj jami

Blagoje i Đorđe Ćurić – stric i bratić zajedno u smrt

Božo i Milorad Pidžula – otac i sin zajedno otišli u mučeničku smrt

Придворачке жртве (4): Михајло Андријашевић – „сиротињска мајка“

Jakov Miljanović: Tragična smrt uglednog trebinjskog gostioničara

Придворачке жртве (2): Обрен Стијачић између заборава и сна

Pridvoračka žrtva Boško Šakota i stravično stradanje jednog porodičnog stabla

Потрага за фотографијама Данила Сикимића (УЗНЕМИРУЈУЋИ САДРЖАЈ)

Леже ли на „лединици“ у Подгљивљу заборављени мученици из Придворачке јаме?

Autor

Nikolija Bjelica

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od avgusta 2013. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora