”Sumnjivo lice” u pravi čas

Sinoć je u pozorišnoj dvorani Kulturnog centra u Trebinju odigrana predstava ”Sumnjivo lice”, vanvremenski komad Branislava Nušića, u izvođenju ”Okret teatra” iz Beograda. Pozorišna trupa ”Okret teatar”, nastala je 2012. godine sa željom da klasična djela približi djeci i omladini, sa akcentom na srpska dramska ostvarenja. Ansambl čine profesionalni glumci koji su iskustvo sticali u brojnim afirmisanim pozorištima poput ”Boško Buha”, ”Pozorišta na Terazijama”, ”Jugoslovensko dramsko pozorište”, ”Madlenijanum”, te u brojnim televizijskim projektima, filmovima i serijama. Čini se da su na ovim prostorima oduvijek oni na vlasti bili korumpirani, polupismeni i nesposobni državni činovnici. Nušićevo ”Sumnjivo lice” smješteno je u vrijeme dinastije Obrenović, objavljena je 1888. godine, a prvi put postavljena 1923. godine. Čini se da je ovaj komad aktuelniji nego ikad, jer i sam Nušić bi zanijemio od kojekakvih potjera za ”sumnjivim licima”, optuživanjem i presuđivanjem obične raje, a sve to od strane onih gore, onih na vlasti. Iako je osnovna misija ”Okret teatra” pozorište lektire, oni su izašli iz tog okvira i odigrali jednu dobru, poštenu predstavu na radost pozorišnih zaljubljenika grada na Trebišnjici, kojih je sinoć bilo oko 150 pozorišnih ljubitelja, što je svakako pomak, imajući u vidu da se sinoćnja publika može nazvati pozorišnom, a ne televizijskom. 

Trebinje odavno nije vidjelo profesionalnu predstavu rađenu po nekom klasičnom djelu, a čini se da je posljednji put viđena predstava ”Sumnjivo lice” u produkciji Gradskog pozorišta Trebinje, rađena prije 3-4 godine, koja je odigrana samo dva puta, po jednom u Trebinju i u Gacku. U međuvremenu su Trebinjci imali priliku pogledati kvalitetnih, manje kvalitetnih i ”zalutalih” pozorišnih ostvarenja, kako amaterskih, tako i profesionalnih. Nušićev komad ”Sumnjivo lice”, u izvođenju ”Okret teatra” iz Beograda je pozorišni čin rađen u potpunosti u nušićevskom duhu, ne odstupajući od originalnog teksta, te ne pokušavajući adaptirati ili eksperimentisati sa Nušićem. Petočlani ansambl je zaslužio pohvale, igrali su posvećeno, tačno, glumački nadahnuto, ispunivši očekivanja publike u potpunosti. U prilično ujednačenom ansamblu nešto teži zadatak od ostatka ansambla imali su Danijela Tanasković i Milan Vranešević. Njih dvoje su se u dvostrukim ulogama koje su tumačili snašli na mahove fantastično, a nešto bolja je bila Tanaskovićeva u tumačenju Anđe i sreskog špijuna Alekse Žunića. Odličnom transformacijom iz uloge majke u ulogu pomalo senilnog, smotanog, sreskog špijuna, bila je, po mišljenju mnogih, prvo ime ansambla. Sreski špijun Žunić, kojih je danas tuce na svakom koraku, u izvođenju Danijele Tanasković bio je na tragu kombinacije inspektora Kluzoa i braće Marks. Zar ne viđamo baš takve, iskarikirane likove, urnebesno smiješne i opasne istovremeno, kad god prošetamo gradom, ma koji to grad bio? Iako ne znamo da su to špijuni, svakako ih viđamo, a oni viđaju nas i bilježe u svije apsurdne bilježnice svaki naš korak pokušavajući u svakom od nas naći ”sumnjivo lice”. Aktuelni događaju u Republici Srpskoj, pa i Srbiji, kada se svaki neistomišljenik vladajućih etiketira kao ”sumnjivo lice”, bez obzira za koju službu ”radi”, potvrđuje aktuelnost Nušićevog ”Sumnjivog lica”, pa se stiče utisak da je ova predstava odigrana u pravi čas. U pravi čas, jer su mnogi koji su sinoć prisustvovali izvođenju ove predstave, vjerovatno, ili žrtve ili tvorci tih etiketa. Pripadnici vlasti za vrijeme dinastije Obrenović, beskrajno poslušni, odani i koristoljubivi, a uz sve to i korumpirani, ljudi sumnjive pismenosti, karijeristi, koji će za dobrobit gospodara učiniti baš sve, u stvari onoliko koliko im glupost i ograničenost dozvoljavaju. Iako zvuči kao ofucana fraza, Nušić bi danas, da vidi sve te likove koje je opisivao, sa do neba uvećanim svim tim manama, vjerovatno upao u tešku depresiju i ne bi ni slova napisao. Zato je Nušić danas aktuelniji nego ikad, a sutra će, nažalost, biti još aktuelniji. U toj svevremenosti čuči sva ta ljepota i genijalnost Nušićevog cjelokupnog stvaralaštva.

No, vratimo se na ansambl predstave ”Sumnjivo lice”. Pomenuli smo Milana Vraneševića, koji je takođe imao dvostruku ulogu, a tumačio je alkoholu sklonog pisara Žiku i apotekarskog pomoćnika, ”sumnjivo lice” Đoku. U tumačenju ova dva, dijametralno suprotna lika, Vranešević se snašao više nego dobro, ali utisak je da je na  momente imao potrebu za glumačkim pretjerivanjem, što je uticalo na opšti utisak. Ipak korektno je naglasiti da je Žika odigran maestralno, te da se i u tumačenju ovog lika nalazilo šmirantskih dijelova, a da je Đoka bio previše iskarikiran, što opet nije smetalo u velikoj mjeri. ”Udarni” tandem ove predstave čine Marko Nikolić, koji je tumačio Jerotija Pantića i Nikola Krneta, u tumačenju pisara Viće. Njih dvojica su kvalitetno nosili pvu predstavu, ne odstupajući ni pedalj od likova koje se tačno izgradili i donijeli na pozorišne daske. Karijerista Jerotije, kapetan sklon čitanju tuđih pisama, prilično glup i ograničen, te bezuslovno odan gospodaru te pisar Vića, prepotentna ulizica, makijavelistički tip karijeriste, ne toliko odan vlasti, jer je doživljava kao ”kravu muzaru” čije ”mlijeko” kupuje hapšenjem potpuno nedužnih ljudi. Nikolić i Krneta su pokazali da su uigran tandem, a na njihovoj igri se gradila cijela predstava, pa sa te strane, najveće zasluge idu baš njima.

Svijetlu tačku ovog Nušićevog komada predstavlja ljubav Jerotijine kćerke Marice i Đoke, apotekarskog pomoćnika. Oni svim silama nastoje uzdiči se iznad svega onoga što ih okružuje vjerujući u ljubav. Marija Ćeranić je u ulozi Marica bila možda i najslabija karika u ovom ansamblu, kako zbog utiska da je lik koji tumači gradila na pretjeranom karikiranju, tako i zbog utiska da ovoj glumici lik Marice jednostavno nije ”legao”. Na trenutke je Ćeranićeva bila u dobrom ”zaletu”, a s druge strane neobjašnjivo je ”padala” glumački, što je bilo primjećeno prvenstveno po pucanju ”glasa” kada je glumica bez potrebe tumačila krhku, zanesenu Maricu hrapavim, gotovo promuklim glasom. Možda je i neki od virusa koji u ovom periodu ”napadaju” sa svih strana jedan od razloga nešto slabijeg izdanja Marije Ćeranić. Sve u svemu, što se glumačkog dijela predstave tiče, može se, a i mora, reći da je petočlani ansambl ispunio očekivanja i jako dobro odigrao Nušićev klasik.

Scenografija je bila potpuno svedena ali funkcionalna i svrsishodna, a kostimi u predstavi su bili vjerodostojni, a za vizuelni doživljaj predstave pohvale zaslužuju i scenograf i kostimograf. Takođe, ova predstava imala je multimedijalni karakter, s obzirom da je predstavu činio i jedan igrani dio rađen u maniru komedija Stanlija i Olia, ili nešto novijeg Benija Hila, a koji je putem bima bio emitovan, prikazujući potragu za ”sumnjivim licem”. Kratki segment koji je prikazan je osvježio predstavu i, može se reći, uprkos tome što je ovako nešto viđeno dosta puta, zanimljivo rediteljsko rješenje. Jako dobro rješenje je bio i segment sa sjenkama, koji je jako dobro prikazao te ”sive figure” vlasti, persone koje isljeđuju, optužuju i nevino osuđuju ”sumnjivo lice” koje to zapravo nije. Na tragu teatra sjenki i ovo rješenje zazlužuje pohvale, iako se ni za ovaj rediteljski postupak ne može reći da je epohalan ili da je nešto što nije viđeno. Mada, danas je sve viđeno i bezbroj puta reciklirano, pa možemo govoriti o rješenju koje korespondira sa komadom ili ne. Navedena rediteljska rješenja itekako funkcionišu u komadu ”Sumnjivo lice”. Treba reći i to da su iz originalnog komada Branislava Nušića izbačeni likovi gazde Miladina i gazde Spasa te pisara Tase i Milisava, a zbog same dinamike predstave, može se reći da je ova odluka bila dobra i izbacivanjem ovih likova predstava ništa nije izgubila. Štaviše, dobila je na izuzetnom tempu i ritmu.

Iako je veči dio ansambla sinoćnje predstave manje ili više poznat televizijskoj publici, a prvenstveno mlađoj publici, jer četvorka Nikolić, Krneta, Vranešević i Ćeranić su poznati iz televizijskog serijala ”Fazoni i fore” koji je nastavak kultnog predratnog dječijeg igrano-dokumentarnog programa. Danijelu Tanasković televizijska publika pamti po raznim ulogama u seriji ”Nadrealna televizija” Neleta Karajlića. Svih pet članova ansambla predstave ”Sumnjivo lice” ostvarili su manje ili veće uloge u eminentnim beogradskim pozorištima, ali i na televiziji i filmu. Uprkos tome, ne može se reći da je sinoćnja publika pohrlila u lov na TV lica. Naprotiv, stotinjak (i nešto jače) ljubitelja pozorišta koji su sinoć platili kartu 6 konvertibilnih maraka, zaista se mogu nazvati pozorišnom publikom, publikom željnom klasičnog komada.

Nedavno smo svjedočili seriji pozorišnih predstava koje su na tankoj liniji estradne/tezgaroške, a na kojima je, uz, za naviku trebinjske publike skupu, kartu od 10 KM, pozorišna dvorana bila do kraja ispunjena, što sam nazvao fenomenom televizijske publike u pozorištu. S tim u vezi, sinoćnja posjeta ipak ulijeva nadu u postojanje i gajenje kvalitetne pozorišne publike. Publika se sinoć, u više navrata, po onoj Molijerovoj: Kome se smijete – sebi se smijete, smijala svojim manama i ponekoj vrlini (oličenoj u likovima Marice i Đoke, te donekle majke Anđe), prisustvovala kvalitetnom pozorišnom činu, jednog kvalitetnog ansambla koji je za smisao svog postojanja izabrao izuzetno potrebnu misiju postavljanja školskih lektira na pozorišne daske, kako bi najmlađoj i nešto starijoj publici približili svjetska i domaća klasična dramska djela. ”Okret teatar” ne samo da je uspio u svojoj osnovnoj želji, želji za pozorišnom afirmacijom klasika, već su dosegli i mnogo veći nivo, što je za svaku pohvalu. U pravi čas su odigrali prijeko potrebno ”Sumnjivo lice” jer smo danas gotovo svi pod lupom nekog odozgo, nekog koji vaga svaku našu riječ i ”otvara svako pismo”, kako bi zadovoljio nekog iznad sebe, gospodara ili gospodare, u pokušaju uspostavljanja jednoumlja. Nismo li se priče gotovo identične Nušićevoj, napisane prije 130 godina, nagledali i naslušali u posljednje vrijeme? Neki lovci na sumnjiva lica danas su mnogo opasnija od sreskog špijuna Žunića, neki će se prepoznati a neki će uporno odbijati priznati za koga rade, a rade, i to protiv sopstvenog naroda. Znao je to i Branislav Nušić. Zbog toga je i veliki, ogroman! Ma, Nušić je to!

Igor Svrdlin

Autor