Profesor Miloš Šuković iz Gacka za MH: Čovjek treba da bude kaktus, a ne puž

GACKO – Glas građana u svakodnevnom životu se malo ili gotovo nikako ne čuje. Ne samo da ih sistem tretira kao pasivne konzumente stvarnosti koju kreira, nego se i oni sami (možda baš zato) povlače i nerado daju svoj komentar. O ovoj pojavi, koja je sve prisutnija, razgovarali smo sa Milošem Šukovićem iz Gacka, profesorom književnosti, aktivistom, sindikalcem, ljubiteljem prirode i, iznad svega, intelektualcem koji se nikad nije libio da javno izrazi svoje mišljenje.

Miloš Šuković (Foto: Moja Hercegovina)
Miloš Šuković (Foto: Moja Hercegovina)

“Ima raznih ćutanja. Neko misli – nije to moje, ima i onih koji su za to plaćeni, pa neka pričaju. Nešto se ne govori od stida, a nekad iz straha. Nekad je ćutanje kukavičluk. Ima i ćutanje u mukama. Još Dante je ćutologe smjestio u predvorje pakla. Nisu oni grešni, ali su dovoljno jadni da bi bili na nekom drugom mjestu. Nije čovek puž, kornjača ni jež, pa da na svaku opasnost pobegne u kućicu ili se sklupča. Budi malo kaktus, pa ubodi, budi ruža sa trnom, pa se nekome zabij ako posegne da te ubere prije vremena. Ćutanje kad ne treba je bumerang, vrati se i razbije nam glavu”, smatra profesor Šuković.

Šta je u pozadini našeg ćutanja – da li nam je to u prirodi ili vaspitanju?

Ne vjerujem da 500 godina robovanja pod Turcima nije ostavilo nešto podaničkog u našim genima. To je preko 25 generacija. Naučili smo ćutati i to se prenosi u krvi ili u vaspitanju. Kad su prije pet godina u Crnoj Gori blizu granice počeli da uništavaju oružje, može se reći nevinije sestre atomskih bombi, organizovali smo proteste. Tada sam ja vodio taj miting, rekao stvari koje su mogle da me koštaju, najmanje razbijene glave. Nisam ja neki junak, ali mi se čini da je ćutanje, koliko god ono bilo zlato, sigurnost, koliko god bilo iz viših interesa ili državna tajna, često kukavičluk koji može da se ne osveti tada, tim pojedincima koji ćute, a trebali su da kažu. Mogli su da budu časni svjedoci, da se nešto promijeni. Ali će se osvetiti većini svijeta. Dabogda ne živio ako ja budem posljednji i sam.

Šta je u kontejneru?

Zatvaranje očiju i usta pred stvarima pred kojima moramo progovoriti ide u prilog tome što se zove zlo, što ne valja. I onda smo i mi saučesnici i onda je i naša krivica velika. I ako nas je više, svi smo krivi, nema opšte kazne, ali je zapravo ima, da ćemo svi jednog dana u ćorsokak, da ćemo svi gledati: Zaboga, šta ima u ovom kontejneru?

Da li je taj kukavičluk ili odsustvo hrabrosti, barem prava na slobodno mišljenje i iskazivanje stava, veći u maloj sredini?

Čovječanstvo je velika stražnjica. Čini mi se da je to rekao Crnjanski. Pojedinci vuku naprijed. Baš zato što je grad veće mnoštvo pojedinaca, veće su i mogućnosti da se stvori ambijent, da se pojavi više njih sa idejom i da bude više pristalica. U manjim sredinama je to: “kukuriknuo prije zore, pa mu otkinuli glavu” .

Znači, mala sredina je veća opasnost za onoga koji hoće da kaže. Neko će reći “Šta se pravi pametan?”, neko “Znam te puško kad si pištolj bila”!

Ima ljudi koji ne znaju da pričaju, ali ima i onih koji ne znaju da ćute. Oni dobiju često batine, izgube pozicije u društvu, pa i glavu. Mi živimo u, kako reče Vasko Popa, “nepočin polju”, polju opasnosti. Male sredine su, s jedne strane prijatno mjesto, svi se znamo, zna te kamen, vlat trave, ptica, ali s druge strane, svako ti je tihi otrov, svi nekako snuju nešto što ne ide u zajedničku košnicu, a nekad čitav roj zavisi od zalutale pčele. Ako ovaj upropasti mjesnu zajednicu, ovaj opštinu,  ovaj regiju, a ovaj državu, svi su pomalo pomogli onome ko je najviše odgovoran, a u okrivljivanju samo njega vidimo. I čini se da ako smijenimo sad te što su krivi, a zaista su krivi, da smo izliječili stvar. Mi smo izliječili samo jednu bolesti u organizmu. Možda smo izvadili krajnike, ali šta je sa slijepim crijevom, trbušnom dupljom, aritmijom, visokim pritiskom?

Radeći decenijama sa srednjoškolcima pred očima imate budućnost ove zemlje. Kako vidite generacije koje dolaze?

Čini mi se da nikad mladi nisu bili apatični kao sad. Da ih baš ništa ne zanima. Ili da ih zanima neka efemerna, dnevna, sedmična stvar više od čitave godine dana. Garantujem da će prije da se sukobe sa roditeljima, isplaču ili zaprijete da će da isjeku vene ako im ne daš pare za ekskurziju koja je iz tuđeg džepa, nego da im propadne godina dana za koju su oni krivi. To je generacija snenih ili zaspalih. Ne znam koliko je zdrava ova sredina, možda je još zdrava jer nema mnogo alkoholičara ili narkomana, ali ima mnogo nezainteresovanih, kao da nisu čuli onu pjesmu “probudi se, nešto se dešava, i tvoja se sudbina rješava.” Ja ih učim da su prve tragedije nastajale baš zato što je čovjek ustajao protiv snage bogova. Dizali su glas protiv – od bogova određene sudbine. Upravo je u tome njihova veličina i tragika, svakako. Ali je bolje biti veliki kad si tragičan, nego samo tragičan.

Gdje je nestao Glas Gacka?

O odsustvu tolerancije prema kritičkoj misli, ma kako benigna bila, možda slikovito govori i slučaj internet-stranice “Glas Gacka” koja se za kratko vrijeme nametnula i stekla veliku popularnost. Duhoviti tekstovi i ilustracije su bili dijeljeni i komentarisani, a dozu mistike svemu je davala i činjenica da se do danas nije otkrilo ko stoji iza nje. Zbog intrigantnih sadržaja i nezavisnog stava postajala je sve uticajnija, posebno među mlađom populacijom. Objave su volšebno nestale. Niko ne zna sa sigurnošću šta se desilo, ali oni sa kojima smo pričali su uvjereni da iza svega stoji politički pritisak.

“Očigledno su nekome stali na žulj, pa su ih ukinuli”, sumničav je jedan od vjernih pratilaca ove stranice.

“Pisali su o zapošljavanju, neko se i prepoznao. Idu izbori i nije pametno mnogo pričati”, kaže.

Mladi su apatični, a stariji “mudro” ćute. Ima li nade za ovo društvo?

Bojim se da je malo nade ako se ovako bude razmišljalo i podanički bude ostajalo ispod parole koju izgovaraju političari – Mi vas vodimo.  Pritom su oni sebi obezbijedili bijeli hljeb i platu od sedam hiljada, što obična porodica ne primi za godinu dana. Ovaj politički svijet je nešto najgadnije.

Svi moramo učiniti da se stvari poboljšaju. Koliko god mi tvrdili da prošli sistem nije bio dobar, bio je bolji od ovoga. To je bilo kretanje naprijed, u nešto novo. A mi smo sad u regresivnom kretanju ka kapitalizmu i to onom najgore vrste, pljačkaškom. Ovo što sad rade je stravično. Niko ne smije ići, nijedna vlast ne smije ići dotle da se neko ubija zbog toga što ti ne radiš ono što treba da radiš za čovjeka, za narod, za ljudstvo koje ti je vjerovalo i za šta te plaća. Ja se stidim njihovog stida. Bez zazora će reći: “Ja sam najbolji, glasajte za mene”. I samo je to da se uhljebi, a onda je zaboravio i ko ga je birao i zašto.

Svjedoci smo da se na svim nivoima javni resursi prisvajaju kao sopstveni, pa će ministar, direktori javnih preduzeća, načelnici, službena auta koristiti u privatne svrhe, za javnim sredstvima posezati kao iz svog ličnog novčanika. Ne postoji ni javna osuda takvog ponašanja. Kako smo došli u tu situaciju?

To je tuga podanička, tih glasača. Ma, glasaćemo za njega, pa daće. A ja kažem – ma nemoj to. On tebe ne vidi, nego tvoju ruku, tvoj iks na glasačkom listiću. Koliko je njih kojima su dužni, neće da ih prime, nisu tamo, nisu za vas danas tamo. Žalosno.

Autor

Milanka Kovačević

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 2003. zaposlena kao novinarka „Radio Gacka“, a od 2013. stalni saradnik internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora